Kako smo se proveli na premijeri komada koji je Ameriku okrenuo naglavačke

Uvijek se bojim gledati američke komade u domaćem kazalištu. Ne znam zašto, tako je oduvijek, ne mogu točno objasniti, ali postoji neka određena, sasvim subjektivna i neutemeljena bojazan da, čim netko od glumaca izgovori ili oslovi nekoga na sceni imenom John, Jack ili Josh, Joanna, Josephine ili Rachel, magija potpuno nestaje, a moje povjerenje pada u vodu.

Možda je za to kriva holivudska produkcija filmova koju gledamo praktički otkad smo rođeni, pa je teško povjerovati da se priče iz djela koja u sebi nose strana imena mogu odvijati na bilo kojem drugom jeziku osim engleskom.

Unatoč ovoj anomaliji koja je očito neizlječiva, s velikim uzbuđenjem sam iščekivao premijeru komada Junaci doba krize Willa Arberyja, koji je već nekoliko godina velika američka zvijezda, dramski pisac, poznat kao jedan od scenarista vrlo uspješne serije Succession koja dolazi iz HBO radionice. Prvi put u regiji, kazalište Atelje 212 donosi nam ovaj višestruko nagrađivani tekst, ovjenčan najprije Obie nagradom, kao i nagradom njujorške kritike, da bi se na kraju našao i u samom finalu Pulicera, dok je poznati časopis Time Out ovu dramu proglasio jednim od najboljih suvremenih djela novije povijesti.

Dakle, riječ je o zaista važnom dramskom tekstu, koji je nastao neposredno pred predsjedničke izbore 2016. godine, kao reakcija na očekivanu pobjedu Hillary Clinton. Međutim, nakon Trumpove pobjede, a prema riječima autora, stanje šoka u pretežno progresivnom kazališnom svijetu dovelo je do odluke da napiše dramu koja je objavljena 2019. godine, kada je i prvi put izvedena na Off Broadway sceni. Sam naslov izravno se oslanja na žanr popularne povijesti i knjigu iz 1996. godine The Fourth Turning: An American Prophecy, koja proučava američku povijest kroz prizmu cikličnih obrazaca smjene generacija. Tako ova drama preispituje jesu li moguća prijateljstva među ljudima s različitim ideološkim pozicijama. Četvoro kolega sa studija slavi dolazak svoje bivše profesorice i mentorice na čelo koledža koji su završili. Okupljanje mladih konzervativaca prerasta u sukob politika, vjerovanja i uvjerenja koja oblikuju njihove živote nakon završetka školovanja.

Na primjer, Teresa radi u medijima koji promiču desne struje i živi s cimericom glumicom. Cavin ima zadivljujući posao, ali izvan radnog vremena vodi isprazan život, bingejući serije i predozirajući se pornografijom. Justin čita mnogo knjiga, radi na fakultetu i brine o stanju u zemlji. Emily je kći novopečene dekanice i empatična je do te mjere da to pomalo graniči s banalnošću, dok je Gina novoizabrana dekanica i profesorica, majka koja sva svoja razočaranja, i osobna i politička, utapa u tonama alkohola. Svi oni zajedno čine oštroumni presjek američkog zbunjenog društva bez adekvatnog koordinatnog sustava, koji se guši u masturbatorskim razgovorima koji ne vode nikuda, pokušavajući dokazati da je nečije stajalište ispravnije od onog drugog.

Tako likovi konzervativaca u tumačenju naših glumaca predstavljeni su kao strastveni, (ne)artikulirani u dijalogu i sposobni da razmatraju najrazličitije teme, od Aristotela, Hane Arendt pa sve do Heideggera… Istovremeno, oni su jednako podijeljeni, polarizirani, kontradiktorni kao i bilo koja druga grupacija u suvremenom američkom društvu. Redateljica Andrea Pjević od početka gradi priču kamerom, nabijenu tenzijom, koristeći neke od arhetipova američkog filma, u kojima dijalozi sijevaju kao meci iz sačmare. Likovi kao navijeni izbacuju frustracije vezane uz vlastite živote u kojima se prelama sunovrat cijelog svijeta, ali i njihovog mikrokozmosa u kojem su odrasli, koji ih je oblikovao takvima kakvi su danas. Svi su odrasli u istom dvorištu, ali kao da nitko ne razmišlja isto. Ritam života koji žive stavlja ih u neugodnu situaciju polemike, razotkrivajući njihove karaktere poput bizarnog striptiza koji se pretvara u banalno, pijano baljezganje.

Priču o (ne)mogućnosti prijateljstva ljudi na različitim ideološkim pozicijama s engleskog jezika prevela je Ivana Đurić Paunović, a ove živopisne junake igraju Isidora Minić, Ivan Mihailović, Slaven Došlo, Alisa Radaković i Luna Pilić. U autorskoj ekipi predstave su i dramaturginjaa Ana Vujadinović, scenografkinja Milena Grošin, kostimografkinja Mina Purešić, koreografi Jakša Filipovac i Tamara Pjević, a glazbu je skladao LP Duo – Sonja Lončar i Andrija Pavlović.

Sasvim sigurno, ova premijera kojom je kazalište Atelje 212 proslavilo 68. rođendan, donosi predstavu koja je zahtjevna u svakom smislu – i za one koji je glume, a bogami i za one koji će je gledati. Možda trenutak nakon nedavnih američkih izbora u kojima je sasvim šokantno ponovo pobijedio Donald Trump možda i ne ide u korist ovoj predstavi, dodajući joj još jedan neočekivani sloj ništavila s kojim se izlazi iz sale.

Međutim, ono što mene mnogo više brine od ništavila jest to što puška koja se pojavljuje na samom početku predstave, točnije snajper, i koja po svim kazališnim pravilima treba snažno opaliti na kraju, biva skrajnuta kao neupotrebljivi rekvizit, ukazujući na potpuni izostanak katarze nakon toliko riječi. Je li ovo bio pucanj u prazno ili smo doista počeli živjeti u vremenu u kojem više nema olakšanja, s obzirom na to da nitko više ne osjeća ništa?

Photo: Boško Đorđević