Što o modi danas možemo naučiti iz jugoslavenskog tailoringa

Pregledavam online shopove, pratim što se zbiva u rubrikama „modnih“ kolega i nekako uvijek završim u omiljenom mi second-hand i vintage shopu jer se ne mogu natjerati kliknuti, kupiti baš tu majicu, košulju suknju za 49,99 eura zato što znam da će za pola godine nošenja biti iznošena. U mom ormaru stoje košulje, majice, suknje i jedan prekrasan džemper koji se vadi samo za posebne prilike, a na njihovim etiketama pišu neka stara, mnogima davno zaboravljena imena; Mura, Rašica i još uvijek poznati Varteks (samo je logo stari, znate onaj, romboidnog oblika koji bi da je otisnut na plakatu izgledao kao jako cool primjerak grafičkog dizajna sredine prošlog stoljeća).

Svi ti „moji“ komadi preživjeli su više od jedne sezone i uvijek izazivaju reakcije, komentare i riječi divljenja jer oni izgledaju kao da su jučer izašli s proizvodne trake, a dizajnom mogu parirati bilo kojem komadu svakog minulog desetljeća. Čar je, naime, u tome da su to oni „vječni klasici“ u svom punom značenju riječi. Nakon ovog uvoda, ne moram niti isticati da me fast fashion nikad nije kupio. Second-hand, vintage i slow fashion lokalnih dizajnera čine moju garderobu. Prije ću razmjenjivati krpice s prijateljicama ili satima skrolati po second-hand online shopovima nego kročiti u neki od onih dućana gdje se roba mijenja brže nego godišnja doba. I kad me se pita od kuda mi ta Rašica košulja, odgovaram da imam svoje male second-hand oaze, butike u vlasništvu entuzijasta koji pronalaze prave dragulje. I ne, “dragulj” u mojoj terminologiji nije trendi komad, već plava košulja Mure, kaput starog Varteksa ili mornarski džemper Rašice. To su komadi koji se čuvaju za posebne prilike, koji nose sa sobom nešto više od estetike. Nostalgiju? Možda. Ali i dokaz da je postojala moda koja je trajala, koja još uvijek traje, koja je (bila) izraz kvalitete i umijeća. 

I? Gdje su ti brendovi, gdje su te tvornice? Zašto ih nema? Odgovor na to je kompleksan, uvjetovan raznim društvenim, sociološkim i političkim promjenama posljednjih desetljeća te iako tih proizvodnji više nema, svako toliko u nekom second-hand dućanu, bio stvaran ili virtualan, „izroni“ neki takav komad i uvijek se bez iznimke pitam koja je povijest iza te „savršeno skrojene haljine“.

Jugoslavenska moda nije bila samo površna igra trendova. Bila je duboko povezana s industrijskim razvojem, s kreativnošću dizajnera i s društvenim promjenama. Tvornice diljem zemlje bile su više od proizvodnih pogona; bile su mjesta gdje se stvarao identitet, kako na nacionalnoj tako i na osobnoj razini, onaj modni, kreativni, čak i umjetnički. Pažnja koja se polagala dizajnu, inženjeringu, kreativnosti, stvaralaštvu bila je neograničena i duboko, duboko fokusirana. A to se jasno vidi na svim tim „preživjelim“ komadima. Ne samo da često pri pronalasku nekog takvog dragulja u dućanu rabljene odjeće ostanem(o) zatečena/zatečeni kvalitetom i očuvanosti komada (kao nov ne!) već je dizajn besprijekoran i suvremen! Ponekad samo neki detalj otkriva da se radi o starom komadu, no nikako zastarjelom. 

Jedna takva (moja) garderoba nije samo mjesto za odjeću; to je riznica uspomena i povijesnih artefakata. Svaki kaput, svaka košulja, svaki pažljivo sašiven detalj šapuće priče o vremenu kad je moda bila više od prolaznog trenda. To su komadi koji nose pečat jugoslavenskog majstorstva, odraz ponosa i identiteta. Rašica, Mura, Nada Dimić, Varteks – ovo su možda najpoznatija imena koja odzvanjaju kvalitetom, inovativnošću i ponosom. U eri brze mode, ti su komadi poput vremenskih kapsula, podsjetnik na zlatno doba kad je odjeća bila investicija, a ne potrošna roba. No, da bismo razumjeli cjelovitu sliku, moramo se osvrnuti na cijelu Jugoslaviju; primarno Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju.

U Hrvatskoj nekoliko imena iskaču, no počet ću su onim manje očekivanim: Čateksom iz Čakovca. On je primjer kako se craft ili artisan radionica može transformirati u industrijskog diva, a da zanatska kvaliteta ne doživi pad, već naprotiv. Čateks je jedan od najstarijih i najdugovječnijih tekstilnih divova izrastao iz zanatske radionice osnovane 1874. godine. U početku fokusiran na bojenje tekstila, Čateks se postupno razvio u složenu industriju, odražavajući rast i promjene u tekstilnom sektoru. Njegova duga povijest svjedoči o prilagodljivosti i upornosti jugoslavenske tekstilne industrije. Sedamdesetih godina poslovanje je prošireno i na kreiranje umjetne kože te su definitivno bili tekstilni stup i oslonac i drugim tvornicama, onima manjima, kao i divovima industrije, kad je u pitanje došlo korištenje materijala iznimno visoke kvalitete. Danas je tvornica orijentirana ka zaštitnoj i specijaliziranoj odjeći, no moram priznati da njihovi radni kombinezoni slijede linije tijela i krojeni su na način da se rijetko koji modni komad može pohvaliti takvom izvedbom. 

Rašica je brend čija dva primjerka imam u svojoj garderobi. I čuvam ih, pazim, ali i nosim, s najvećom pažnjom. Ova tvornica bila je posebno cijenjena zbog proizvodnje košulja. Njihove košulje nisu bile samo dio svakodnevne garderobe; bile su poznate po besprijekornom kroju i vrhunskim materijalima. Rašica je utjelovila težnju za kvalitetom i stilom u svakodnevnom odijevanju, a potvrdu te njihove težnje osjetim svaki put kad odjenem košulju, ali i čujem komentare prilikom nošenja. Pretpostavljam da je stara kao i ja, dizajnom mi nekako ulazi u rane osamdesete i definitivno je „živi“ dokaz glasa koji je ova tvornica nosila. 

Komadi koji uvijek izazivaju reakcije, komentare i riječi divljenja jer izgledaju kao da su jučer izašli s proizvodne trake, a dizajnom mogu parirati bilo kojem komadu svakog minulog desetljeća.

Zagrebačka tvornica za proizvodnju trikotaže i pozamanterije poznatog i snažnog imena Nada Dimić simbol je industrijskog razvoja grada u prošlom stoljeću te primjer neuspješne pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva nakon 1990. godine. Danas se pogoni Nade Dimić nalaze u privatnom vlasništvu, ali i pod konzervatorskom zaštitom. Nekoliko su puta mijenjali vlasnike, no još nitko nije uspio u nakani da se ta industrijska baština pretvori u nešto više od ruševine. I svaki put kad prođem ovom frekventnom zagrebačkom ulicom, na pamet mi padnu dvije asocijacije; hrabra, neustrašiva i važna žena (zaboravljena junakinja) prema kojoj je tvornica nazvana i jednostavna, a efektna haljina na kopčanje koju čuvam ispod zaštitnog najlona protiv prašine, vlage i moljaca u vlastitom ormaru. Kao da time odajem počast i tvornici, i junakinji, i onodobnom stvaralaštvu u modi i dizajnu. Upravo se tvornica ženske konfekcije Nada Dimić istaknula u povijesti, a i na tržištu suradnjom s modnim kreatorima kao što je slavna Žuži Jelinek. Zabilježeno je da je upravo 1968. tvornica svoj rad udružila sa Žuži Jelinek, koja je za nju kreirala cijelu kolekciju. Ova suradnja spojila je industrijsku proizvodnju s kreativnošću modnog dizajnera, što je bio velik i važan korak u razvoju jugoslavenske mode. Zamislite samo, tih davnih šezdesetih, tvornice su posezale za dizajnerima, kreativcima i umjetnicima, ulagale su u svoj razvoj, u razvoj kreativnosti, a sve s ciljem progresivnog stvaranja. Ne kažem da tih nakana i uspješnih realizacija više nema, ali kao da smo, u 21. stoljeću, na početku nečega, nekih koraka u industriji, što je prije bio standard. 

Varteks je i danas sinonim za kvalitetnu mušku i žensku odjeću. No morao je „povratiti“ taj glas. Ova tvornica osnovana je davne 1918. godine i preživjela je od braće Rudolfa i Ernsta Stiassnyja s početka 20. stoljeća do današnjeg simbola industrijske snage, s tisućama zaposlenih i širokom mrežom prodavaonica, doduše s naizgled neizvjesnom budućnošću. Njihovi kaputi i odijela (bili) su više od odjeće; oni su (bili) izraz statusa, stila i elegancije. Varteksov kaput ili mantil je vječan. Onaj tadašnji, iz sredine i druge polovice 20. stoljeća, a i sadašnji. Ime Varteks mnogima znači – ulaganje u kvalitetnu i vječnu garderobu. A pojavom capsule garderoba, odgovorno tvrdim da znam puno žena (i muškaraca) čiji stup capsule garderobe tijekom odijevanja za hladnijeg vremena čine upravo dva takva klasična, vječna komada. Zagrebačka „Vesna“ bila je također sjajna svakodnevna konfekcija – ali pazite sad ovo – sa specijaliziranim dućanom na glavnom zagrebačkom trgu gdje se prodavala samo i isključivo odjeća za posebne prilike. Nešto poput, zamislimo samo, koraka do haute couturea. „Gdje si kupila ovu večernju haljinu?“, pitanje je koje je pozivalo za odgovorom, a koji se izgovarao s posebnom pažnjim i ponosom: „U Vesni.“

No da ne ostanem samo doma, u Hrvatskoj, slovenska Mura je i dan-danas sinonim za izuzetno kvalitetne tkanine i konfekcije. Mura je predstavljala važan dio slovenske tekstilne industrije – naime njihovi su proizvodi bili cijenjeni zbog dizajna koji je spajao tradiciju i suvremenost, te zbog izdržljivosti koja je bila važna u vremenima kad se odjeća nije mijenjala tako često kao danas. Mura je direktan antipod, čak suparnik „fast fashionu“. A osim Mure, tu je i Julon, tvornica specijalizirana za proizvodnju čarapa, ali i pletenine. Komade s tom etiketom nosili su – svi; od djece, mladih, odraslih, domaćica, do poslovnih žena. Ono što su danas u dostupnosti „fast fashion“ brendovi, to je u povijesti bio Julon. 

S druge strane, u Beogradu je bio Beko, veliki proizvođač konfekcije koji je nudio širok raspon odjeće, od praktičnih komada za svakodnevno nošenje do modnih linija. Beko je bio dio urbanog identiteta Beograda i važan poslodavac. Kreirao je komade današnje tzv. „streetwear“ mode. A svakako treba spomenuti imena poput Inexa, Yumco, Kluza, Leteksa iz Leskovca, Jugoeeksporta, Proletera, Pionira… Ako ikad ikome pod ruke „padne“ neki komad upravo s ovim nazivima na etiketi, moj savjet je da se kupuje odmah, momentalno. Osim što se radi o vrhunskom dizajnu, izdrživim, trajnim komadima, ipak su to primjerci jedne bogate i kreativne povijesti i zaslužuju biti maženi i paženi i najvažnije – nošeni. Bluze od viskoze s etiketom Rudnika iz Gornjeg Milanovca prekrasni su primjerci jedne iznimne mode. Dvije krase moje ljetne outfite i svaki put, ali svaki, bez iznimke pobiru komplimente. Vano je za razumijevanje bogatstva industrije i iznimne vještine tailoringa u Jugoslaviji osvijestiti da nije postojala centralizacija u vidu nekoliko velikih imena. Sada nam se možda tako čini, gledajući unatrag, no bilo je to toliko bogato modno razdoblje da će svaka žena rođena sredinom stoljeća posvjedočiti vrhunskoj izvedbi bluza i košulja s potpisom Rudnika iz Gornjeg Milanovca, na primjer. I to s jednakim žarom kao kada se spominju oni toliko poznati klasični i prepoznatljivi Chanel kostimi. Prvi maj iz Pirota bio je primjer ne samo progresivnog kreiranja već i tvornice koja je imala i muzej, biblioteku, vrtić za djecu zaposlenika, sve ono što se ističe kao prednost rada u velikim internacionalnim tehnološkim kompanijama poput Google. Kad bolje razmislim, termin „progresivnost“ ovdje nosi posve novo, prošireno značenje. Ne samo modno i kreativno, već i sociološko, humanističko. 

U Bosni i Hercegovini je Borac iz Travnika bio veliki i važan kompleks. Poznat po robusnosti i funkcionalnosti, kreirao je radnu odjeću i obuću, komade koji bi se komotno sada u 2025. mogli tako dobro „isfurati“ u osobnom, modnom izričaju i stilu. Tekstilni kombinat iz Sarajeva je bio ogledalo multietičnosti, raznolike proizvodnje tkanina, konfekcije i drugih tekstilnih proizvoda kako su sami sebe opisivali, ja bih to „prevela“ u „drugih modnih dodataka“. Njihovi aksesoari bili su uvijek traženi i nošeni. Sve ove tvornice nisu bile samo mjesta proizvodnje. Bile su pokretači ekonomskog razvoja, zapošljavale su na tisuće ljudi i utjecale na životne stilove. Njihovi su proizvodi bili dio svakodnevice, od školskih uniformi do svečanih odijela, od posteljine do modnih dodataka. U potpunosti kapilarno involvirane u svačiji i svakodnevni život, ističući se kvalitetom i besprijekornom izvedbom, zadavale su visoke standarde, standarde koje nitko nije htio kompromitirati. Nosila se moda, čak i ona svakodnevna, i radna, koja je bila – vrhunska. Ništa manje nije dolazilo u obzir. 

No kako je izgledao njihov vremenski tijek? Od mnogih osnivanja prije i netom nakon drugog svjetskog rada, šezdesete su bile turbulentne godine i donijele su neke promjene. Dok je zapadni svijet plesao u ritmu rock’n’rolla i mini suknji, Jugoslavija je tražila vlastiti modni izraz. Moda nacionalnog stila nije bila puka kopija folklora, već hrabra reinterpretacija tradicije. Dizajneri poput Aleksandra Joksimovića i Dobrile Vasiljević-Smiljanić stvarali su komade koji su odražavali bogatstvo kulturne baštine, ali i ambiciju da se stvori autentični jugoslavenski modni identitet. Ta je moda bila odgovor na kompleksne političke i kulturne okolnosti. Otvaranje prema Zapadu, želja za distinkcijom od istočnoeuropskog bloka, ali i potreba za očuvanjem vlastitog identiteta – sve se to odrazilo u kreacijama koje su bile istovremeno moderne i ukorijenjene u tradiciji. Savršen spoj, mnogi bi primjetili. 

Tailoring u Jugoslaviji bio je i umjetnost. To je sposobnost da se tkanina pretvori u skulpturu kako bi se stvorila silueta koja je istovremeno i elegantna i funkcionalna.

No paralelno s tim „nacionalnim stilom“, u Jugoslaviju su prodirali i zapadni modni utjecaji. Mediji su igrali ključnu ulogu u tome. Tisak nakon raskida veza sa SSSR-om dobiva sve veću slobodu te se pokreće niz novih i modnih časopisa koji prate događanja na Zapadu, prenoseći tako utjecaj na Jugoslaviju. Časopisi „Svijet“, „Studio“, „Arena“ i „Vikend“ postali su „prozor u zapadni svijet“, prenoseći najnovije trendove i stilove. No nemojmo zaboraviti još jedan važan faktor, a kojeg se sjećam čak i ja, ona koja tipka ove retke – Trst! Odlazak u ovaj talijanski grad postao je svojevrsni ritual, „Trstomanija“, kako se to nazivalo. Trst je za mnoge bio simbol zapadnog obilja, mjesto gdje se moglo doći do traperica, dolčevita, gramofona i druge robe koja nije bila dostupna u Jugoslaviji. Kupovina u Trstu nije bila samo zadovoljavanje potreba već i način da se osjeti dašak zapadnog svijeta. Odlazak u Trst značio je puno više od mode, no da nije bilo mode, ne bi bilo niti ovog čarobnog kvartalnog „prelaska granice“, odlaska u grad gdje vječno puše snažan vjetar, ali i koji skriva sve one dragulje koji su naše garderobe i garderobe naših, tada mladih majki, i zrelih baka, činili neprocjenjivim. 

U tom kontekstu važno je napomenuti jedan faktor – jeans. Ova odjeća, izvorno namijenjena radnicima, u Jugoslaviji je dobila status simbola prestiža i mladenačke pobune. Traperice su nosili oni koji su željeli biti drukčiji, koji su težili slobodi i individualnosti. Jeans je bio više od odjeće; bio je dio kulturnog pokreta. A u svemu tome, važnu ulogu imala je i već spomenuta Žuži Jelinek. Ova karizmatična dizajnerica nije bila samo krojačica nego i modna ikona, poduzetnica i ambasadorica jugoslavenskog stila. Njezine kreacije nosile su Jovanka Broz i druge ugledne žene, a njezini saloni bili su mjesta gdje su se susretali umjetnost, politika i društveni život. Žuži Jelinek nije samo pratila trendove nego ih je i kreirala. Njezina sposobnost da spoji eleganciju i praktičnost, da stvori odjeću koja laska ženskoj figuri bila je zapravo – revolucionarna. I uz njezino ime tailoring je postao istaknuti faktor. Iako su do sada spomenute tvornice apsolutno u svojoj izvedbi komada isticale tailoring kao najvažniju stvar, Žuži je tailoring podignula na novu razinu. S njom i njezinim djelovanjem shvatili smo da tailoring nije „samo šivanje“. To je precizna znanost o kroju, konstrukciji i proporcijama; razumijevanje ljudskog tijela i sposobnost da se stvori odjeća koja pristaje – kao druga koža. U jugoslavenskom tailoringu ta je preciznost bila dovedena do savršenstva. Krojači su bili majstori svog zanata, a njihovi proizvodi bili su dokaz njihovog umijeća. Tailoring u Jugoslaviji bio je i umjetnost. To je sposobnost da se tkanina pretvori u skulpturu kako bi se stvorila silueta koja je istovremeno i elegantna i funkcionalna. I ono najvažnije, bitno čak – jugoslavenski dizajneri i tvornice u potpunosti su razumjeli tu dualnost. Njihove kreacije nisu bile samo tehnički savršene već su imale i umjetničku vrijednost. I upravo zato, napomenula bih još jednom, važnost i čar su u posjedovanju tih preostalih, „preživjelih“ komada. 

A danas? Danas smo preplavljeni brzom modom. Odjeća je postala potrošna roba, a kvaliteta je često žrtvovana nauštrb kvantitete. Ali komadi iz jugoslavenskog doba druga su priča. Oni su opipljiv dokaz da se moda može stvarati s poštovanjem prema materijalima, radu i potrošačima.

Kad pogledam te svoje komade s etiketama iz prošlih, jugoslavenskih vremena, vidim ne samo elegantan dizajn već i besprijekornu izradu. Ti su komadi napravljeni da traju, da se nose godinama, da postanu dio naše osobne povijesti. To je dijametralno suprotno filozofiji brze mode, koja potiče potrošnju i stvara otpad.

Netko bi mi mogao predbaciti da se tu zapravo radi o nečemu plitkom, površnom i nostalgičnom. No nostalgija za jugoslavenskim tailoringom nije samo sentimentalnost. To je i poziv na razmišljanje o budućnosti mode. Možemo li naučiti nešto iz tog nasljeđa? Možemo li stvoriti modu koja je istovremeno lijepa i održiva? Možemo li vratiti vrijednost kvalitetnoj izradi i trajnim komadima? Ja čvrsto vjerujem da – možemo. Jer jugoslavenski tailoring pokazuje nam da je to moguće. Da se moda može stvarati s integritetom, s poštovanjem prema ljudima i planetu. I da komadi koji su stvoreni s ljubavlju i pažnjom mogu postati dio naše baštine, dio naše priče.

Zato, sljedeći put kad odjenem svoj Varteks mantil, neću samo osjetiti toplinu i eleganciju. Osjetit ću i ponos, inspiraciju i nadu da moda može biti više od prolaznog trenda. Da može biti umjetnost, inženjerstvo i izraz našeg najboljeg „ja“. I da nas sjećanje na tvornice poput Varteksa, Mure, Rašice i drugih može potaknuti na to da gradimo bolju, održiviju i ljepšu (modnu) budućnost. Jer moda nije samo – moda. Ne, to nije neka frivolna stvar ili pojava, ona je ogledalo društva, kulture i naših najdubljih vrijednosti.