Nova generacija glumaca rekreirala je ikonične scene iz jugoslavenskih filmova

Jugoslavenski crni val donio nam je filmove toliko kultne da se roditelji i danas ljute ako njihova djeca ne znaju nabrojati barem tri najpoznatija filma u kojima glumi Bata Živojinović (barem je tako bilo u mojoj obitelji). Filmovi nastali u Jugoslaviji tijekom 1960-ih i 1970-ih ne samo da su ostavili neizbrisiv trag na našoj kinematografiji, već su dokazali da na ovim prostorima žive umjetnici vrijedni svjetskog priznanja. Mnogi filmovi snimljeni u tom razdoblju nagrađivani su prestižnim nagradama poput Grand Prixa na Filmskom festivalu u Cannesu ili Srebrnog medvjeda na Berlinaleu, a među njima su se našli i kandidati za Oscara

No crni val nije postao kultan samo zato što je odjeknuo širom svijeta, već i zato što su ti filmovi bili izrazito hrabri i revolucionarni. Redatelji poput Živojina Pavlovića i Aleksandra Saše Petrovića nisu se libili pomicati granice, propitivati seksualnost, međuetničke odnose i mnoge druge teme koje su tada, kod nas ali i globalno, bile tabu. Film je za njih bio svojevrsni revolt, medij kroz koji su iznosili svoje stavove i osvjetljavali očite društvene probleme koje su mnogi pokušavali gurnuti pod tepih. Rečenica Dušana Makavejeva iz intervjua iz 1965., u kojem je govorio o svom filmu Čovek nije tica, savršeno dočarava tendencije autora crnog vala: “Smatra se da je dobar onaj film kroz koji se jasno gleda u život, kao kroz otvoren prozor. U stvari, film treba biti kao vrata, na koja možeš ući u život. Ili, da bude san o životu, pa kad se sve završi, da ne znaš točno, što si stvarno vidio, a što si sam izmislio!”

Studeni broj Vogue Adria posvećen je filmu, zbog čega smo smatrali da je ovo idealan trenutak za okupljanje nove generacije regionalnih glumaca koji danas oblikuju scenu. Hana Selimović, Andrija Kuzmanović, Judita Franković Brdar, Slaven Došlo, Matej Zemljič i Jovana Stojiljković u tu su se svrhu našli u ulogama protagonista filmova crnog vala, rekreirajući njihove kultne scene. Ali, kako zapisuje Teodora Jeremić, nije riječ o tome “da bismo gledali nostalgično unatrag, nego kritičnije razmišljali unaprijed i podsjetili se da je uloga umjetnosti probuditi nas iz učmalosti, samoprezira, samozadovoljstva, ali i samosabotaže”. U današnje vrijeme posebno se vrijedi prisjetiti da umjetnost može i treba biti oblik otpora.

U nastavku izdvajamo sve scene koje su sjajni regionalni glumci rekreirali zajedno s fotografom Branislavom Simončikom.