Nakit kao sredstvo promjene i povratka sebi

Još od vremena prvih civilizacija, nakit je puno više od predmeta čija je namjena puka dekoracija. Iako svojom ljepotom ukrašava naša lica i naša tijela, nakit je nerijetko isprepleten simbolikom, energijom i značenjem koje nadilazi nas same. U njemu su utkane naše priče, osjećaji i uspomene, ali nerijetko i priče, osjećaji i uspomene onih koji su ovdje bili prije nas i onih koji će doći kad nas više ne bude. Sva težina i lakoća tog tijeka vremena sadržanog u jednom predmetu prošaranom životima jedan je od razloga koji nakit čini toliko magičnim. Upravo je takav nakit Jovane Djuric. Magičan. Zapanjujućih skulpturalnih formi, oslobođen svega suvišnog, istovremeno je i suvremen i nekako iskonski, kao da mu ne možemo odrediti ni vrijeme ni prostor. Epitet koji bi mu najbolje pristajao zapravo je – svevremenski. 

„Moj nakit uvijek komunicira s tijelom i daje mu jednu novu, produženu dimenziju, želim da ta konekcija bude još više osviještena. Želim da oni koji ga nose osjete dublju povezanost sa svojim rukama, sa svojom suštinskom prirodom, želim ukloniti sve ono što nije esencijalno.“, govori mi dizajnerica čija je ljubav prema nakitu izrasla iz ljubavi prema skulpturi. Danas u njima pronalazi i bezbroj sličnosti i poneku razliku, no ono što je vuče i ka skulpturi i nakitu upravo je povezanost s vlastitim tijelom, meditativni proces rada s rukama i ljepota postojanja u sadašnjem trenutku. No vratimo se na početak. 

Nakon što je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu studirala skulpturu, Djuric se, u potrazi za novim prilikama, odselila u New York. U Grad koji nikada ne spava stigla je sa „samo 50 njemačkih maraka koje joj je poklonila prijateljica“, a nakon dvije godine života u New Yorku upisala je dizajn nakita na prestižnom Fashion Institute of Technology. „Ono što me ponukalo na to da se počnem baviti dizajniranjem nakita jest moja fascinacija metalima i proces transformacije kroz koji metal prolazi kad ga oblikujemo u nakit, od njegove interakcije s vatrom do njegove interakcije s čekićem…“, objašnjava mi dizajnerica čija je karijera započela sjajno od samih početaka. Već na prvoj godini studija počela je raditi na projektu za Tiffany&Co., a izrađivala je nakit i za tada slavnu američku dizajnericu Alice Roi.  No nju nakit ne zanima kao „modni predmet čija je svrha dekoracija“ – ono što ju zanima jest istraživanje, njegova preobrazba, njegova alkemijska strana. 

Prije negoli je pokrenula vlastiti brend 2014. godine, radila je kao dizajnerica nakita u modnoj kući Givenchy, kao i za američkog dizajnera i kipara Roberta Leeja Morrisa, poznatog po svojim organskim formama i futurističkim kreacijama, a koji slovi kao jedan od pionira u poimanju nakita kao art forme. Ali, kako to obično biva, upravo je njezin brend odraz onoga što je oduvijek željela stvarati. Horus ring, koji neodoljivo podsjeća na ptičju kandžu, jedna je od njezinih najprepoznatljivijih kreacija. Ipak, koju god formu njezine kreacije naposljetku imale, uvijek su ukorijenjene u istoj filozofiji, u povezanosti sa samom sobom, ljepoti stvaranja i sjedinjenja s alatima, tehnikama i materijalima koji su tu od davnih vremena naše povijesti. Upravo je to jedan od razloga zašto Jovana taj proces doživljava toliko oslobađajućim i toliko duhovnim.

Velik utjecaj na njezin rad i poimanje svijeta, koji u njega beskompromisno isprepliće, imalo i odrastanje na Balkanu – od potpune ogoljenosti brutalističke skulpture, preko povezanosti s prirodom, do muzike u kojoj se isprepliću strast, bol i ljubav ocrtavajući našu životnu energiju.

„Za mene je moj rad na nakitu put osvješćivanja moje proširene svijesti i konekcije s onime što je bilo prije mene“, govori. No iako svoj nakit, kako kaže, doživljava ne kao dekoraciju, već kao simbol promjene i povratka sebi, kaže i kako je svjesna toga da žene koje ga nose u njemu pronalaze ono što im u tom momentu treba. I upravo je to ono što mu daje posebnu vrijednost. 

Dizajnerica, koja se u slikoviti Tulum u Meksiku odselila 2021., sada planira povratak u Los Angeles. Upravo u Gradu anđela surađuje s eminentnim butikom Maxfield, oazom dizajnerske mode i umjetnosti, radi na vlastitim kolekcijama, proširuje ponudu brenda i vraća se skulpturi. „Za mene je skulptura nešto jako intimno i osobno. Fizikalnost rada ono je što me čini živom, omogućava mi da osjetim kako sam potpuno u svome tijelu“, govori mi za kraj. U tom osjećaju zbilja se krije sva magija