Kako je uopće izgledao Loewe prije Jonathana Andersona?

Kada se vijesti o odlascima i dolascima kreativnih direktora velikih modnih kuće počnu kotrljati novinskim napisima, modnu scenu obično zaogrne “Televisa Presenta” ozračje, kuloare ispune šuškanja i nagađanja, a uzbuđenja nerijetko prate zapleti dostojni najgledanijih meksičkih sapunica. Jedno od takvih šuškanja, koje se žustrim internetskim raspravama komeša već neko vrijeme, a sada odzvanja sve glasnije, jest da će Mariju Graziju Chiuri, koja obnaša ulogu kreativne direktorice u Dioru, uskoro zamijeniti Jonathan Anderson, irski dizajner kojem nerijetko dodjeljuju laskavu titulu “najboljeg dizajnera generacije”, a koji kormilo modne kuće Loewe drži od 2013. godine.

U vremenu kada kreativni direktori opstaju na svojim pozicijama toliko kratko da niti ne uspiju ostaviti značajan trag, Anderson je na čelu Loewea više od desetljeća. Sklon inovacijama i ekperimentima, sa svakom je novom kolekcijom donosio paletu svježih i neočekivanih ideja, s podjednako besprijekornom egzkucijom, toliko da vjerojatno nitko tko je iole pratio njegovo modno djelovanje nikada nije pomislio da je postao zamoran ili predvidljiv. Od sapuna na špagi koji doista miriše poput stabalca rajčice kada ga zaliješ u ljetni suton, jakni koje se čine kao da su “izrezane” iz neke video igre, ekscentričnih cipela koje se doimaju kao da ste stopalo gurnuli u vrećicu dječjih balona, torbica koje izgledaju poput posve realistične školjke ili pak haljina koje lelujaju zrakom odolijevajući gravitaciji, Anderson je u Loewe ušio nevjerojatnu dozu dovitljivosti i mašte, redefinirajući pritom što danas znači luksuz.

Bogatu tradiciju Loewea, u čijem je DNA ugravirana minuciozna zanatska izrada, spojio je sa uzbudljivim suradnjama, svježom perspektivom, svojim umjetničkim nervom i funky estetikom kao i odvažnošću koja ne preza ni pred čime, pa čak i da najluđe ideje pokuša sprovesti u djelo – sve to kumovalo je usponu španjolske etikete sve do samog vrha liste najpoželjnijih brendova današnjice. No osim strelovitog uspona Loewea, ono što se također dogodilo jest da su u posljednjoj dekadi vizualni identitet brenda i vizija Jonathana Andersona toliko srasli da je nemoguće ne pitati se: Kako će izgledati Loewe ako Anderson zbilja napusti poziciju kreativnog direktora? Ili, ono što je možda još i intrigantnije: Sjeća li se itko kako je izgledao Loewe prije Andersonove ere?

Premda se Andersonovim suvremenicima (ili barem meni, ispričavam se) čini posve logičnim postaviti ga ovako nonšalantno, prpošno izjednačavanje Andersona i Loewea moglo bi biti shvaćeno i kao puka ignorancija. Naime, Loewe je jedna od danas najstarijih modnih kuća u Europi i najstarija pod kapom LVMH-a. Njegova priča započela je još davne 1846. godine kada je zajednica španjolskih obrtnika u ulici Lobo, užurbanoj ulici u samom srcu Madrida, otvorila vrata radionice za izradu kožnih proizvoda. Već u samim počecima vrijedna radionica izrađivala je torbice, novčanike, tabakere i kutijice za nakit, no tek kad joj se 1872. pridružio njemački majstor za obradu kože Enrique Loewe Roessberg, dobila je današnje ime – Loewe, točnije E. Loewe.

Zbog pedantnosti i kvalitete, koju je Loewe beskopromisno pretakao u svaki svoj uradak, postao je miljenik aristokracije među kojima je bila i španjolska kraljevska obitelj koja je Loeweu dodijelila kraljevski patent. Bio je to trenutak nakon kojeg je Loewe započeo svoju španjolsku ekspanziju. Godina 1939. označila je još jednu prekretnicu. Pod palicom renomiranog arhitekta Francisca Ferrera Bartoloméa, Loewe je otvorio svoju trgovinu u ulici Gran Vía u središtu Madrida, a ono što je butik izdvajalo od ostalih bili su veliki polukružni prozori s raskošnim zavjesama koji su služili poput izloga, istovremeno diskretno zaklanjajući pogled s ulice. Teatralni izlozi s umjetničkom notom mijenjali su se svake sezone, a prolaznici su s nestrpljenjem iščekivali kako će izgledati. U svom butiku u Barceloni, Loewe je tu tradiciju zadržao sve do danas.

Kako bi započeo put svoje modernizacije, Loewe započinje suradnju s modnim dizajnerima šezdesetih godina kada, osim kožnih proizvoda, kreće poizvoditi i ready-to-wear liniju. Godine 1985. udio u Loeweu kupuje LVMH, brend započinje svoju internacionalnu ekspanziju, a nekoliko godina kasnije provedena je i potpuna akvizicija brenda od strane LVMH-a. Prije nego što je Jonathan Anderson, u svojim kasnim dvadesetima, stigao na poziciju kreativnog direktora, tu su funkciju u Loeweu obnašala tri dizajnera: Narciso Rodriguez, José Enrique Oña Selfa i Stuart Vevers. Čitavo vrijeme Loewe je ostao vjeran majstorskoj izradi kvalitetnih kožnih komada, a estetika brenda mijenjala se sukladno vremenima i trendovima.

U želji da Loewe približi mlađoj generaciji, Rodriguez, koji je pažnju javnosti privukao atipičnom vjenčanicom za Carolyn Bessette-Kennedy, posebno se fokusirao na ready-to-wear, a njegova estetika bazirala se na rafiniranom minimalizmu, preciznom krojenju i čistim linijama održavajući zeitgeist devedesetih godina. Nakon što je posljednji put naklonio publici u listopadu 2000. godine, njegovu poziciju preuzeo je José Enrique Oña Selfa koji je u Loewe donio ponešto teatralniji pristup, dramtičnije siluete i raskošnije teksture. Iako često hvaljen radi svoje kreativnosti, Oña Selfa je nerijetko bio kritiziran da je njegova vizija suviše avangardna za Loewe čija publika, vjerovalo se, kod španjolskog brenda cijeni njegov suptilni luksuz. Njega je pak zamijenio Stuart Vevers koji je na poziciju stigao 2008. i ulogu kreativnog direktora obnašao je sve do 2013. i početka ere Jonathana Andersona. Vevers je nastojao modernizirati Loewe zadržavajući snažnu povezanost s tradicijom, modeli Amazona i Flamenco s njegovim su redizajnom postale ikonične Loewe torbe, a svojim odvažnim bojama i suvremenim siluetama popločio je put viziji koju će Anderson početi plesti sa svojom prvom kolekcijom za Loewe 2014. godine. Modna kuća s tradicijom dugom gotovo 180 godina danas je nezamisliva bez Jonathana Andersona. Za Loeweom je duga prošlost, mnogo duža od deset godia, a jedino što sada možemo je čekati i vidjeti kakvu će priču ispisati budućnost.