Proveli smo dan s bendom Joker Out s kojim smo pričali o svemu (pa i novom albumu)

Petak. Kasno ujutro. Kolegica Tesa i ja našle smo se na dogovorenom mjestu, usred industrijske zone. S jedne strane bilo je parkiralište, s druge industrijske hale i poslovne zgrade, samoposlužna praonica, mali lokal… I plava metalna vrata. Iza njih se skrivao šarmantan, ugodan glazbeni studio benda  Joker Out, prepun instrumenata, knjiga i karaktera. Kad smo ušle, ljubazan glas nas je pozdravio odozgo, a kad smo podigle pogled, na galeriji smo ugledale nasmijanog Juru Mačeka, bubnjara grupe.

Popele smo se stubama do platforme s ogradom, koja je očito bila produkcijsko chill kutak ovog studija. Tamo su bila dva kauča, drveni stol u bidermajer stilu, koji je zasigurno nekada krasio neku građansku dnevnu sobu iz 80-ih, a s druge strane stol s računalom, impozantnim ekranom i malom miksetom. Pod dojmom atmosfere i izgleda studija, saznali smo od Jure da stojimo u bivšoj garaži te da, osim glazbenog talenta, posjeduje i stolarsku vještinu – jer je drveni interijer u studiju zapravo plod njegovih ruku.

Bilo da ste iz ovih krajeva ili ne, medijska pažnja koju Joker Out izaziva od nastupa na Eurosongu teško da se mogla zaobići. Od 2016. godine, kada su osnovali bend kao tinejdžeri, osvojili su nekoliko nagrada Zlata piščal u kategorijama Izvođač i Mladi talent te su bili nominirani za MAC nagradu za najbolji regionalni ex-yu rock bend. Njihov hit Carpe Diem na Spotifyju broji više od impresivnih 23 milijuna preslušavanja i treća je najpopularnija eurovizijska pjesma. Sjećam se kad su prošlog ljeta nastupali u mom mjestu, samo nekoliko stotina metara od moje kuće, pa sam ih mogla slušati s čašom vina na terasi. Iako nisam stajala ispred pozornice, osjećala sam zaraznu energiju koju su širili, a pjevanje i povici publike činili su se još glasnijima i ispunjeni euforijom.

Dok sam se pripremala za intervju, saznala sam da su Joker Out popularni i izvan granica naše regije – na koncertima u inozemstvu publika s njima pjeva pjesme na slovenskom jeziku. Osim toga, otkrila sam da je na dan našeg intervjua predviđeno i objavljivanje njihovog novog videospota za pjesmu Bluza. “Da, točno,” potvrdio mi je Jure”, pričekajmo ostale, pa ćemo ga zajedno pogledati.” Ubrzo su stigli i ostali članovi benda, neki vidno raščupani i neispavani, jer je montaža videa trajala do kasno u noć. Do trenutka kad smo svi s nestrpljenjem gledali u monitor, čekajući prikaz novog spota, on je već prikupio 6.000 pregleda u samo nekoliko sati, dok je pjesma Bluza, od objave na streaming servisima, već dosegla više od pola milijuna slušanja. Bluza je jedan od singlova s novog albuma Souvenir pop, koji izlazi danas i predstavlja svojevrsni glazbeni dnevnik protekle godine i pol u njihovom životu, od nastupa na Eurosongu nadalje.

“Inspiracija za album bile su dogodovštine s turneje, ljubavne priče, čak i svjetske geopolitičke teme”, smije se Bojan. “Sve refleksije i promišljanja koja su nam se dogodila u proteklih godinu i pol.” Za novi album kažu da se razlikuje od prethodnih prvenstveno po tome što je zvukovno znatno raznolikiji i bogatiji instrumentima.

“Osim onih uobičajenih klišeja – cijeli album je zreliji, razvili smo zvuk i slično – kod ovog albuma nismo se strogo držali svatko svog instrumenta, nego smo više eksperimentirali i istraživali s različitim instrumentima”, opisuje nam Kris Guštin, gitarist grupe. Na ovom albumu su prvi put otprilike polovicu pjesama snimili s Janom na klavijaturama. “A i tekstovi su ovoga puta mračniji, tmurniji nego na Demonima, tako da smo i tu otišli korak dalje.” Bojan dodaje da su na ovom albumu prvi put snimili pjesme napisane na tri jezika – slovenskom, engleskom i srpskom.

Photo: Vita Orehek

Pitali smo ga može li izdvojiti neke prednosti ili razlike u pisanju pjesama na različitim jezicima, a on nam kaže da jezik pjesme često diktira sama inspiracija. “Priča već dolazi sa svojim jezikom i ne volim mijenjati pjesme samo zato što bi trebale biti na nekom drugom jeziku. Ne želim prilagođavati ili narušavati priču kakva ona jest.” Također je otkrio da se na različitim jezicima drukčije postavlja prema sebi. Na primjer, na srpskom jeziku, kaže, može biti najiskreniji kad piše o ljubavi, dok mu je, za pjesmu Everybody is Waiting na engleskom, lakše biti otvoren i iskren prema sebi o neugodnim osjećajima. S druge strane, na slovenskom mu je najprirodnije govoriti o svjetskim i političkim temama.

Sam proces stvaranja albuma opisao nam je basist Nace Jordan: “Album je zapravo započeo s eurovizijskom pjesmom Carpe Diem, a nakon Eurovizije i turneje preselili smo se u siječnju ove godine na dva mjeseca u London, tražeći novu inspiraciju za budući album. Nakon završetka turneje, proveli smo dobrih šest tjedana u dva studija i dovršili album s našim producentom Žarkom Pakom.” Kris se, primjerice, najviše veseli izvođenju osme pjesme s albuma Mesto duhov, jer pjesma sadrži mnogo nepredvidivih trenutaka. “Jedva čekam čuti i izvoditi je uživo na pozornici te vidjeti reakcije publike koja će to vidjeti prvi put” kaže. “Wow. Nisam ni razmišljao o tome”, komentira Bojan. “Ja jesam”, u isti glas odgovaraju Nace i Kris. Upitali smo ih što točno misle. “Pjesma je zapravo svojevrsna psihoza, gdje lirski subjekt skače iz vrlo agresivnog i melankoličnog stanja u pompoznu, gotovo post mortem atmosferu”, objašnjava Kris. “Djeluje gotovo kao neka pogrebna pjesmica koja stalno skače između strofe i refrena, pri čemu se mijenja zvučna slika, tempo, atmosfera, zapravo cijeli stav pjesme.”

“Ne samo da je zabavna za sviranje, već će biti i izazov za uvježbati.” Na pitanje koja im je pjesma zadala najviše problema svi su se jednoglasno složili: Šta bih ja. “To je pjesma koja zahtijeva precizno uklapanje svih elemenata, inače pjesma jednostavno ne funkcionira”, objašnjava Bojan. “Nikako nismo mogli pronaći tu formulu kako sve elemente pravilno posložiti i dugo smo tražili rješenje.” Nace ga nadopunje da su pjesmu snimali više od 130 puta, a Kris dodaje da još uvijek nisu sigurni je li slow ili dance. Svi se dečki pritom nasmiju u znak slaganja. “Obično nam je dovoljan jedan ili dva pokušaja, taman”, zaključuje Bojan.

Photo: Vita Orehek

Na pitanje o tome kako su se kao umjetnici razvijali i mijenjali kroz vrijeme, Bojan se nasmiješi i u trenu preda mikrofon Janu Petehu: “Možeš ti početi, klavijaturistu.” Jan, gitarist benda, nastavi i objasni nam kako su se, tijekom snimanja jedne od pjesama s albuma Everybody is Waiting, našli u zastoju s aranžmanom, nesigurni u kojem bi smjeru trebali nastaviti. No, zahvaljujući Žarkovom rješenju, sve je sjelo na svoje mjesto. Jure je improvizirao na bubnjevima na stihu What a wonderful life, a Jan ga je dopunio svirajući električne klavijature. “Priključili smo Rhodes klavijaturu na pojačalo i od tada, zapravo, sviram i klavijature i sintesajzere u našim pjesmama.”  “Nemoj biti tako skroman”, nadovezuje se Bojan i nastavlja: “Zapravo se posve slučajno otkrilo da je Jan iznimno talentiran i na klavijaturama, što nas je sve oduševilo. Čak je i naš producent Žare, što se ne događa često, bio impresioniran Janovim pristupom sviranju na električnim klavijaturama. Pokazalo se da je Jan sjajan instrumentalist.”

Da mogu birati, s kime bi imali svoju dream-collab glazbenu suradnju, s bilo kojim glazbenikom, živim ili mrtvim, iz regije ili šire, Jure bi izabrao Dire Straits. Dečki međusobno izmijene poglede i dogovore se da će zajednički odabrati jedan bend. Na Nacetovo “tri, četiri, sad”, uglas kažu “Buč Kesidi”. I moram priznati da se slažem – to bi zasigurno bila suradnja regije.

Zanimalo nas je da se prisjete i najluđih koncerata koji će im zauvijek ostati u pamćenju. Jure se prisjeća nastupa na Beer festu u Beogradu. Prije toga već su posjetili Srbiju. “Ali ovo je bilo prvi put nakon nastupa na Eurosongu. Još prije nego što smo izašli na pozornicu, iza smo čuli skandiranje publike ‘Joker Out’. Nisam mogao vjerovati što se događa. Mislim da je to bio jedan od boljih koncerata.” Jan nastavlja i ističe Ruisrock festival u Finskoj te Summer Well festival u Rumunjskoj. “Na oba nas je, također glasnim skandiranjem, dočekala publika od otprilike 8 tisuća ljudi”, priča nam dok ostali članovi benda klimaju u znak potvrde. Kris dodaje i nastup na Exit festivalu u Novom Sadu i prisjeća se osjećaja dok je gledao snimke tog koncerta: “Posebno je čudan osjećaj kada vidiš to beskonačno more ljudi, čega nisi ni svjestan dok si na pozornici.” “Da.” slaže se Jure, “Neki te koncerti zaista ‘izuju iz cipela’. Taj je bio jedan od tih.” Bojan se prisjeća još jednog: “Meni je bilo ludo na Wkrwglci u Sežani.” Počinju nam nabrajati s kim su sve nastupali te večeri. “Mrfy, VAZZ live, Jet Black Diamonds… bilo je tu nekoliko slovenskih izvođača s kojima smo se opet susreli i publika je bila stvarno topla”, prisjeća se Bojan. “Imao sam osjećaj kao da sam na nekoj od onih nostalgičnih studentskih zabava iz 80-ih, o kojima su nam pričali naši roditelji.”

Photo: Vita Orehek

Napokon smo došle do teme obožavatelja, a čim smo spomenule mogu li s nama podijeliti neku zanimljivu ili ludu priču vezanu uz fanove, dečki su se zamišljeno utišali. “Uvijek nas to pitaju, a još uvijek nemamo pravi odgovor”, primjećuje Kris, što izazove smijeh ostalih. Saznajemo da ih fanovi uvijek dočekaju na aerodromu u Finskoj, gdje imaju prilično veliku bazu obožavatelja, i koliko im to znači. Potom, potpuno ležerno, spomenu voodoo lutke koje su dobili na poklon. Tesa i ja smo se samo pogledale, morale smo saznati više. “Izrađene su lutke svih članova benda u našim eurovizijskim outfitima. Zapravo smo ih dobili čak dva puta, ali samo su prvi put bile predstavljene kao voodoo lutke” , kroz smijeh objašnjava Kris. Neki članovi benda i dalje čuvaju svoje lutke kod kuće na sigurnom, dok Kris, primjerice, ni ne zna gdje je njegova.

Dok nam pričaju o dogodovštinama s koncerata, poput one gdje su Bojanu ukrali jaknu ili gdje su usred šume imali backstage označen samo trakom oko drveća, Tesa i ja se pitamo postoji li uopće nešto što fanovi još ne znaju o bendu. Opet nastane tišina, i gotovo ih vidim kako s ozbiljnim izrazima lica pretražuju uspomene. Onda se sjete – ne vole snimati videospotove.

Naime, uvijek se slučajno dogodi da snimaju videospotove zimi, i to u prostorima bez grijanja. Ili, recimo, činjenica da Kris ima talent za pronalaženje trash glazbe, ili kako ga Bojan zove – “najbolji glazbeni urednik za krš muziku”. Sigurno čak ni najvjerniji fanovi ne znaju da, kad bi sada birali ime, definitivno ne bi bilo Joker Out. Nekim članovima benda ime uopće nije drago, a Kris dodaje da ga smiruje to što se i njegovom ocu ne sviđa ime njegove grupe, pa se gotovo međusobno tješe nabrajanjem bendova za koje znaju da imaju sličnu priču s imenom. Kad smo već došli do samog imena benda, zanimalo nas je kako je nastalo ime Joker Out. Kris započinje priču i objašnjava da je sve krenulo unutar group chata gdje su se svi zapravo i upoznali, i naravno, u jednom trenutku, kao i svaki bend, trebali su ime. Netko je predložio riječ “Joker”. S obzirom na to da ta riječ nije bila dovoljna, dodali su još i “Out”. Prijedlog je dobio tri lajka i ime je ostalo. Bojan nastavlja: “Sjećam se da smo tada razmišljali – ako Ota Roš na Pop Inu izgovori naše ime i ako bude dobro zvučalo, onda je to pravo ime.”

Photo: Vita Orehek

Kroz pričanje i evociranje uspomena, vratili smo se daleko unatrag, u vrijeme prije nego što je Joker Out nastao. Bojan je već s jedanaest godina bio u svom prvom glazbenom sastavu pod nazivom No Name, koji je trajao svega nekoliko tjedana i svirao samo jednu pjesmu, Tears in Heaven. Nakon toga bio je u bendu Apokalipsa, koji se raspao kada je, kako kaže, “ukrao” Jana i Naceta iz drugih bendova, i tako je nastao Joker Out. Kada bi morali izdvojiti svoj najdraži ili najvažniji trenutak u cijeloj karijeri, Jan bira njihov prvi koncert u Cvetličarni, jer mu se činilo da je tada prvi put osjetio prekretnicu u prepoznatljivosti benda. Bio je to njihov prvi veliki solo koncert, i to dva uzastopna, oba rasprodana. “Čak i da sada sviramo u Madison Square Gardenu, ne znam bi li to bio toliko velik iskorak kao tada. Mislim da takav adrenalin više nikada neću doživjeti.” Nace ističe da je za njega prijelomni trenutak bio koncert u Dublinu, kad su prvi put nastupali u inozemstvu i publika je pjevala tekstove zajedno s njima. Jure pak kaže da nikada neće zaboraviti trenutak ulaska u finale na Euroviziji, kad su svi zajedno sjedili na kauču i nervozno čekali rezultat. Ostalo je samo još jedno slobodno mjesto, kada su ih proglasili finalistima i na ekranu se pojavilo ime Joker Out.

Kris sažima da bi teško mogao izdvojiti samo jedan trenutak, jer je cijela 2023. godina, uz iskustvo Eurovizije i europske turneje, bila najbolja godina njegova života. Bojan se nadovezuje na Janove riječi i kaže da je za njega također prekretnica bio taj koncert u Cvetličarni: “Nikada nisam osjetio toliko iskrenu i čistu sreću kao nakon tog koncerta, kada sam barem 45 minuta neprestano plakao. Jednostavno sam se slomio pod težinom svih emocija; svi ljudi koje najviše volim bili su uz mene i tada sam se, možda prvi i posljednji put, osjećao kao da mi se upravo dogodila najbolja stvar u životu. Tada sam također najavio koncert u Stožicama, što se zaista i ostvarilo.”

Photo: Vita Orehek

Ne mogu, a da ne pokušam zamisliti kakvi su bili prije gotovo deset godina kada su osnovali bend, razmišljajući o tome što žele svirati i koje će poruke prenijeti njihovi tekstovi. Kad god imam priliku gledati mlade ljude pune entuzijazma, koji zaista vole ono što rade, u sebi navijam za njih. A to je još snažnije kad vidim koliko su uspjeli. Nema sumnje da su Joker Out prošli dugačak, a tko zna, možda i vrlo težak put do mjesta na kojem su danas. Trenutno su najpopularniji slovenski glazbeni bend, uz čije pjesme pjevaju obožavatelji diljem Europe, objavljujući covere njihovih hitova ili interpretacije njihovih pjesama na vlastitom jeziku na TikToku. Ako je nešto ostalo od onih tinejdžera, onda je to pozitivna energija među njima, međusobne šale, zarazan smijeh i iskreno prijateljstvo.

Također, zadržali su i onu skromnost koja se osjeti dok govore o svojim uspjesima i prekretnicama u karijeri te poštovanje koje gaje jedni prema drugima i prema svom radu. Istovremeno, ne mogu si pomoći da ne zamišljam gdje će ih sve još njihova glazbena putanja odvesti. Svojom glazbom i vizualnom prisutnošću nedvojbeno su glasnici svoje generacije, i osjećaj da su pred njima velike prekretnice, uspjesi i pothvati gotovo je opipljiv. Stoga mogu dečkima samo čestitati na svim postignućima i novom albumu te im zaželjeti jedno veliko – Carpe diem!

Photo: Vita Orehek