O TV hitu Sram bez filtera razgovarali smo s redateljicom serijala Jelenom Gavrilović

Jelena Gavrilović jedna je od onih osoba za koje imate osjećaj da ih poznajete cijeli život. Uvijek neposredna, jednostavna, draga i ima što za reći. Otkad sam pogledao njezin film Između granica, koji je 2017. bio među najgledanijima na Beldocs festivalu, znao sam da se njezina karijera neće tako lako zaustaviti. Rođena početkom devedesetih, pripada onoj generaciji mladih ljudi koji su nekako preko noći odrasli, a to se itekako osjeti u njezinu radu. U međuvremenu je stekla veliko iskustvo radeći na različitim formatima, serijama i dokumentarcima za koje je višestruko nagrađivana. Zapravo, definitivno je privukla pažnju velikim uspjehom svoje web serije za mlade #SamoKažem, koja je u Los Angelesu osvojila prestižnu međunarodnu nagradu Satellite u kategoriji originalne kratke forme. Ipak, šira publika susreće se s njezinim radom tek nakon serija Grupa, Tajkun 2, kao i vrlo popularne serije Kljun o detektivki Sonji, koju je režirala s Urošem Tomićem.

A onda je na red došao planetarni hit — serija Skam, revolucionarni format norveškog NRK-a, koja je prošle godine dobila svoju hrvatsku adaptaciju pod naslovom Sram. Prva sezona serije doživjela je nevjerojatan odjek među publikom u cijeloj regiji, što potvrđuju i podaci da je serija tijekom 10 tjedana emitiranja dobila visoku ocjenu 8 među zahtjevnim fanovima na IMDB-u. Od početka emitiranja svi službeni profili serije na Instagramu, TikToku i YouTubeu skupili su čak 64 milijuna pregleda, 2 milijuna interakcija te dosegnuli čak 6 milijuna jedinstvenih korisnika. Format serije je prilično specifičan, jer svaka sezona prati drugog glavnog lika, zbog čega je publika s nestrpljenjem iščekivala početak druge sezone, koja je nedavno počela s emitiranjem na HRT-u. Iskoristio sam priliku da razgovaram s redateljicom i ove sezone, pokušavajući doznati što se sve krije iza njezina i uspjeha cijelog tima serije, kao i kako je to zapravo biti žena redateljica na ovim prostorima.

Druga sezona serije Sram je počela s emitiranjem. Kakav je osjećaj? Koliko se tvoji dojmovi razlikuju od prve sezone, nakon zaista velikog uspjeha koji ste postigli?

Jako sam sretna što sam dio nečeg toliko interaktivnog i što smo jednoj generaciji dali nešto oko čega su se okupili. Druga sezona donosi Norino odrastanje i, za razliku od prve sezone u kojoj smo pratili Evine probleme unutar veze, ovdje vidimo Norin problem da uđe u vezu. Generalno, svi stari likovi se jako zanimljivo razvijaju, svi su u svojim dramama, ali malo stariji i još duhovitiji.

Dvije godine ste čak razvijali prvu sezonu serije. Što misliš da je bilo ključno kada je u pitanju adaptacija strane serije na naše tržište? Koliko je bilo važno napraviti dobar scenarij, a zatim i casting?

Skam je televizijski klasik, a izazovi adaptacije su slični onima u kazalištu — mi iznova gledamo klasične tekstove jer nas zanima novo tumačenje. Neke države su zaista kopirale original, a nama je ideja bila udahnuti novi život materijalu. Skamverse je jedna velika zajednica fanova na svjetskoj razini i ono što se dogodilo sa Sramom jest da strana publika podjednako komentira epizode kao i domaća — oni uspoređuju adaptacije, a naša je, čini mi se, zauzela mjesto favorita.

A što ste konkretno promijenili, da se tako izrazim?

Neki osnovni dramski elementi su, naravno, isti kao u originalu, ali cjelokupni pristup materijalu je prilagođen, moderniziran i lokaliziran. Radili smo detaljna istraživanja i statistike na razini cijele Hrvatske, odnosno pet najvećih gradova. Kad smo dobili brojke vezane za opće stavove i vrijednosti generacije, sužavali smo na Zagreb, zatim na školu “Vladimir Prelog” i sve više produbljivali intervjue s tinejdžerima. Meni osobno, završni i najvažniji dio istraživanja zapravo su razgovori s glumcima, intenzivne probe i rad na scenariju — jer na kraju dana ne možemo statistički generalizirati cijelu generaciju, pa je bilo važno pronaći apsolutnu autentičnost u samim likovima.

Svaki put me fascinira način glume svih glumaca u seriji. Koliko je ključan rad između tebe i njih? Kakvim metodama se služite i što misliš da je tvoj skriveni talent kad su glumci u pitanju?

Moj skriveni talent je slušanje i veliki fokus na kastinzima. Kad jednom prepoznam glumce koji me inspiriraju i koje volim kao osobe, sve dalje ide samo od sebe. Također mislim da jako pomaže osjećaj da sam i sama proživjela scene koje stvaramo, ili barem da ih pokušam zamisliti. Svakako, to je ozbiljan timski rad između mene i njih, ali i svakog člana na setu. Najvažnije je bilo da se oni osjećaju slobodno i opušteno. Vjerujem da bi oni bolje opisali moje metode, ja ih nemam svjesno definirane.

Serija se bavi vrlo važnim temama za odrastanje mladih ljudi i nije samo zabava, već i edukacija. Zanima me kako ste uspjeli izbjeći zamke da mnoge od tih tema ne ispadaju cringe?

Upravo to je bio moj najveći strah, i mislim da je tu ključan bio fokus na humor i stil. Činjenica je da postoje vrijednosti koje se uče u obitelji i kasnije u školi, a zadatak serije je da inspirira i potakne razmišljanje i dijalog. Naš fokus bio je prenijeti osjećaj važnosti zajedništva i jednu jednostavnu, ali ključnu lekciju — što god se događa, nema potrebe to prolaziti sam.

Zanimljivo mi je da si spomenula da ti je rad s glumcima u seriji bio blizak jer se današnji mladi “pale” na 2000-e. Što misliš zašto je to tako?

Pa estetski, mislim da nije toliko neočekivano, s obzirom na to da se ti modni krugovi očito ponavljaju svakih dvadesetak godina. Meni je bilo dirljivo jer sam stalno prepoznavala kostime iz svog djetinjstva. Nevjerojatan mi je utjecaj trendova i kako ih prihvaćamo i odbacujemo — recimo, kosa skupljena u štipaljku u meni budi želju za ruganjem, ali nije mi dugo trebalo da i sama počnem nositi takav stil i sad mi je super. Cijeli taj način nosi neku poruku — živi i ne osuđuj druge, važno je imati karizmu, humor i vibe, a ne težinu i narativ. Osobno nemam ništa protiv toga, jer mislim da im treba predah od pretrpanosti informacijama s mreža i iz škole.

Hoćeš li reći da manjka autentičnosti?

Čini mi se da se zbog društvenih mreža mladi osjećaju kao da su dio svijeta i apsolutno ne žele zaostajati za svjetskim trendovima, pa je cijeli svijet trenutno prilično uniformiran i trendovi su svuda isti. Loša strana toga je što imaju osjećaj da postoji točan odgovor i da im autentičnost zapravo nije suštinski dopuštena. Međutim, i oni to sve više primjećuju, pružaju otpor i među sobom ne žele više nositi teret “cringea” — osjećaju koliko je pametnije truditi se biti svoj i odbaciti cinizam. Ali postoji li dublji razlog zašto su se baš pronašli u modi 2000-ih? Možda i ne. Moguće da im je jednostavno nova, neistražena i egzotična, a svakako pogodna za slobodu i eksperimentiranje. Ako nešto i ne osuđuju, to je stil oblačenja u kojem je zaista sve dopušteno — za druge stvari su puno stroži i polariziraniji.

Super mi je što si negdje rekla da je rad na seriji kao na glazbenom hitu — nikad ne znaš što će biti. Ali kada bi ipak morala dati neki recept redateljima, koji bi bio tvoj savjet za stvaranje programa koji će biti gledan?

Pa, uvijek je stvar iskrenosti — kada se radi iz sebe i iz onoga što si proživio, publika osjeti tu napetost i autentičnost. Nažalost, za velike brojke to često nije dovoljno, jer ima puno faktora i zato je umjetnost rizična profesija. Međutim, isto tako mislim da napraviti gledan program ne mora biti najteža stvar na svijetu. Nažalost, to često podrazumijeva površnost i jeftini humor, ali napraviti nešto što je i kvalitetno i gledano — to je san svih i zaista teško dostižna kategorija. Iako ne volim davati savjete, moj bi bio — shvatite da ste i vi publika. Razmišljajte o tome što i sami volite gledati kada ste sami, i ne pokušavajte nikome ništa dokazivati.

Za tebe ovo ipak nije prva serija koju režiraš. #SamoKažem, Kljun i Tajkun 2 samo su neke od njih. Imam dojam da voliš mijenjati žanrove, pa me zanima u čemu bi se voljela okušati sada nakon ovog iskustva, a još ti nije pružena prilika?

Voljela bih se okušati u autorskom filmu, jer je to zapravo bila moja početna ambicija, ali su onda u moj život ušle serije. Vjerojatno to ne bi bilo tako da nisam vidjela kreativni potencijal u svim serijama koje sam radila, no suštinski, mislim da mi je nužno vratiti se bijelom papiru. Što se žanrova tiče, nemam baš neki jak osjećaj, ali bih voljela zauvijek raditi na žanrovima koji u nastavku imaju “… s elementima komedije”.

Mislim da je važno spomenuti i serijal Važne stvari koji se uspješno emitirao na RTS-u i jako podsjeća na neku modernu verziju Olovka piše srcem. Kako je bilo raditi na tom projektu?

To je bilo mnogo više od projekta — to je bilo životno iskustvo. Nakon što smo snimili 105 djece i slušali njihove iskrene priče, nekako se svima promijenio način na koji gledamo ljude koje srećemo na ulici. Iako znamo koliko smo svi zapravo krhki i ranjivi, često to zaboravljamo. Očito jako volim snimanja gdje se sve podređuje sadržaju i gdje svi ljudi rade za isti cilj. Taj trenutak kada ego nestane iz prostorije meni je najuzbudljiviji. Iza lakoće i iskrenosti tog formata stoji mnogo rada, povjerenja i pažnje, koje su nevidljive.

Iako su se zadnjih godina nekako promijenila vremena kada su u pitanju žene redateljice, prije svega globalno, što misliš da je još potrebno da se osnaži plejada redateljica u regiji?

Uf! Pokušat ću biti kratka. Potrebna je promjena svijesti i prioriteta čovječanstva, a to je prespor proces. Trebamo imati općenito bolje međuljudske odnose, ne svoditi ih na transakcije i borbu za dominacijom, bolje komunicirati i ne podrazumijevati ljude kao funkcije. Naravno, to nisu najvažnije vrijednosti u kapitalizmu, a mislim da tko do sada nije uvidio vezu između kapitalizma i patrijarhata — očito nije živio ili bira da ne vidi. Ženska perspektiva je dobra ako je isplativa, ali osnovne “ženske” vrijednosti poput brige i podrške nisu privlačne u ovakvim sustavima i zato se takve priče manje pričaju. Sve uvijek kreće od sustavnih promjena, jer je uzaludan sav rad na sebi i napredak ako sustav to ne podržava i ne održava. Svakako, potrebno je da same sebi pomažemo i da se podržavamo te da ne dopustimo da nam samopouzdanje pada s godinama unatoč tome što je to ideja svijeta oko nas. Što se tiče režije, manjak žena govori o tome koliko se one tamo osjećaju sigurno, prije svega u psihološkom smislu. Sve dok je pozicija iz koje svijet vidi muškarac onaj koji je daleko isplativiji, žene će se osjećati kao višak i povlačiti se.

I za kraj, reci mi tko je tvoj favorit u Cannesu?

Svakako bih pogledala većinu programa, ali ništa mi nije previše napeto. U prvoj turi bih recimo kupila karte za Juliu Ducornau, braću Darden, Joakima Trira, Carlu Simon i Lin Remzi.