Jelena Djokovic i Gordon Neufeld o vraćanju sebi i obitelji u ubrzanom vremenu sadašnjice

Većina ljudi bi se složila oko toga da je zajednički cilj društva društvo koje brine – ono u kojem uvažavamo jedni druge, imamo razumijevanja, ne povređujemo, nismo grubi. Briga je ključna za stvaranje i održavanje osobnih i društvenih veza koje zauzvrat omogućuju funkcioniranje. Potrebna je za odgoj djece, zaštitu ugroženih ljudi i podršku starijima. Održava veze između prijatelja, obitelji i zajednice. Održava ljude zdravima, obrazovanima i povezanim. Briga je osnova svakodnevnog života, a ujedno i jedna od najtežih lekcija koje trebamo savladati. Komplicirana, podložna greškama iz najbolje namjere, kolektivno moramo još mnogo toga naučiti, uvježbati, a ponekad i pogriješiti.

Suosnivačica i globalna direktorica Zaklade Novak Đoković, Jelena Djoković, prepoznala je mogućnost ostvarivanja tog cilja i doprinosa dugoročnom boljitku cijele zajednice, ne samo djece, ulaganjem u rani razvoj. Povodom serije razgovora s doktorom Gordonom Neufeldom, liderom u području razvojne psihologije, koji će se održati u listopadu diljem regije, Jelena i Gordon razgovarali su o konceptu kaskadne brige, povratku sebi i obitelji u ubrzanom vremenu sadašnjice te zašto je samodostatnost neodrživ koncept.

Gordon Neufeld: Drago mi je što te vidim i čestitam!

Jelena Djokovic: Vidim da ste počeli više pratiti tenis? (smijeh)

Gordon Neufeld: Pratio sam Olimpijske igre i bio sam apsolutno oduševljen ishodom i načinom na koji su se stvari odvijale. Pomislio sam: „Bože, Jelena, sigurno je bilo potrebno mnogo truda da se isprati ovakvo postignuće.”

Jelena Djokovic: Novak obavlja najveći dio posla, to je sigurno, ali se međusobno podržavamo i bilo je nevjerojatno prisustvovati ovoj pobjedi, nakon toliko godina pokušaja i prepreka.

Gordon Neufeld: Bilo je zanimljivo vidjeti te tamo na stadionu sada kad te poznajem. Vidjeti da si zaista prava javna ličnost.

Jelena Djoković: Da, drugačije je kada poznaješ ljude, zar ne? Dakle, pripremate se za odmor? Putujete u Francusku?

Gordon Neufeld: Da, u Provansu, i većina moje obitelji će nam se pridružiti.

Jelena Djoković: Nekim ljudima to možda ne zvuči kao odmor (smijeh). Recite mi kako izlazite na kraj s tako velikom obitelji na okupu, a da se uspijete zapravo odmoriti?

Gordon Neufeld: Petero djece, sedmero unučadi, svi njihovi partneri, komplicirano je. Ali to je srž onoga što cijela obitelj predstavlja, zar ne? Kada shvatiš da to nikada zaista ne prestaje, to je zamišljeno kao kaskadna briga. Moja uloga je da brinem o svojoj djeci kako bi ona mogla brinuti o svojoj. Ako sačuvam jednostavnost svoje misije i zapamtim da je to ono što je najvažnije, postaje vrlo ispunjavajuće, a to je ono što mnogi ljudi ne shvaćaju. Naravno, rad i trud se podrazumijevaju. Uvijek moramo raditi na stvarima koje nam znače, ali ispunjenje koje osjećamo i koje možemo osjetiti je fenomenalno. Kada govorim o tome, pitam se: kako se ti odmaraš i puniš energiju kada stvari postanu teške, a stvari mogu biti teške? Sigurno ima puno stvari s kojima se treba izboriti?

Jelena Djoković: Pa, zapravo imam mnogo besplatnih zagrljaja ovdje u obitelji (Novak se pojavljuje na ekranu).

Novak Djoković: Zdravo!

Gordon Neufeld: Drago mi je da te vidim i čestitam ti. Divim ti se ne kao tenisaču već kao osobi. Bio sam vrlo nervozan dok sam te promatrao jer nisam navikao gledati tenis i nisam navikao vidjeti karakter i postignuće zajedno. U tvom slučaju, to je bilo tako i pomislio sam: „Kakvo priznanje za tebe i kakvo priznanje za vaš odnos!” Bio sam vrlo zadovoljan i ponosan na oboje.

Novak Djoković: To je baš lijepo čuti. Bio je to zaista prelijep trenutak. Mogućnost da to podijelim s Jelenom i našom djecom je neprocjenjiva. Oduvijek sam sanjao da će djeca biti dovoljno velika da mogu razumjeti što se događa.

Gordon Neufeld: Čak i ako ne razumiju, bili su dio tvoje radosti. I to je važno – da oboje provodite što više vremena zajedno, dijeleći sve trenutke.

Jelena Djoković: Da, biti zajedno i imati besplatne zagrljaje mi zaista pomaže da se napunim energijom. Čitanje knjiga i igranje vrlo su važni za sve nas. Novak je odličan u igranju s djecom, vrlo je razigran otac, što donosi radost obitelji i pomaže nam sa svim stresovima. Srećom, preko vašeg Instituta i drugih istraživanja, zapravo smo dobili potvrdu da je to zaista nešto vrijedno, nešto što treba imati i na čemu treba raditi. To je intuitivno došlo do nas jer smo samo odgovarali na ono što našoj djeci treba radeći te smiješne stvari. Ponekad su najjednostavnije stvari koje radimo zapravo najvažnije.

Gordon Neufeld: Zapravo si sada govorila o izvorima odmora. Primarni izvori odmora su odnosi u kojima se osjećaš zaštićeno, i to je veoma važno. Drugi izvor odmora je igra. Nova znanstvena istraživanja o igri dolaze do zaključka da, kada je mozak u režimu igre, on je u režimu odmora. To je aktivirani odmor. Dakle, kada si u svojim pričama, kada si u prostoru igre, kada se zajedno igrate, doživljavaš obnovu. I treće, mjesto koje većina ljudi ne smatra mjestom odmora je tuga. Kada si tužan zbog nečega što ne funkcionira, to ti pomaže da prestaneš boriti se za to i tako se odmaraš. Kada napraviš prostor za te stvari u svom životu, puniš se energijom. Sreća je s druge strane tuge, samo je još nismo doživjeli. Ako pokušavamo je direktno potražiti, ona nam izmiče, ali ako jednostavno napravimo prostor za nju, ona će nas pronaći. To je jedna od najvećih poruka za roditelje i njihovu djecu, jer mnogi naši napori su usmjereni na izbjegavanje tuge, umjesto da shvatimo da uvijek postoje stvari zbog kojih možemo biti tužni, i to je u redu.

Jelena Djoković: Uvijek postoji traganje za savršenstvom. Magično je slušati vas kako govorite o svemu ovome, posebno jer dolazite iz dijela svijeta koji na neki način napušta model obitelji. Mi smo sve bliže društvu u kojem roditelji nisu uključeni, gdje se roditeljstvo zanemaruje, a odgovornost prebacuje na različite institucije za odgajanje djece, uključujući i tehnologiju. Ovdje još uvijek postoji otpor prema takvom modelu.

Gordon Neufeld: Da, i za mene je bilo veoma značajno doći ovdje, iako sam bio neodlučan i suzdržan, ali si me ti, da tako kažem, nagovorila i, kada sam čuo koja je vaša misija, nisam mogao odbiti. Volio bih sada da je čujem ponovo.

Jelena Djoković: Prvo sam se zaljubila u vaš rad kroz vašu knjigu Hold On to Your Kids. Ona jednostavno sažima sve što zaista vjerujem da je važno za svaku obitelj da zna. Za naš rad u regiji izuzetno je važno prenijeti poruku o tome kako je obitelj danas ugrožena, jer ono što sam otkrila kao majka i kao osoba koja je veoma zainteresirana za razvoj djeteta, a kroz naš rad u fondaciji posebno, jest da obitelj mora biti izvor svega i da trebamo osnažiti obitelj. Zaista vjerujem da ćemo prenijeti najbolje moguće poruke kroz vaše predavanje u listopadu, koje će podržati obitelji govoreći im da moramo pronaći način da se vratimo sebi. Ima toliko poruka koje se miješaju u modernom svijetu, toliko knjiga, toliko videa, toliko programa, mnogo toga se govori roditeljima i oni su zbunjeni. Ono što radimo kao fondacija je da filtriramo najbolje moguće informacije za njih i nema bolje osobe od vas da dođe i podijeli svoja učenja te pomogne roditeljima da razumiju koje su jednostavne metode vraćanja snažnoj povezanosti. Jer, kao što ste rekli, nema kulture bez obitelji, a mi želimo očuvati našu kulturu, samo nam nedostaju neke karike.

Gordon Neufeld: Sada razumiješ zašto, nakon što sam ovo čuo, nisam mogao odoljeti da budem dio vaše misije. Također, birate sjajne predavače, prije mene bio je Gabor Maté, i iskreno sam veoma sretan što ću imati priliku razgovarati s tobom u Beogradu.

Jelena Djoković: Kada je Gabor Maté putovao s nama kroz regiju, uvijek je spominjao vaša učenja kao srž svojih učenja. Što god se odnosi na razvoj djeteta, govorio je: Gordon me je to naučio, i tako je bilo prirodno pozvati Gordona. Posljednji put smo razgovarali s Gaborom o traumama koje je naša regija doživjela kroz desetljeća rata i različitih ekonomskih problema, što nas je oslabilo i transformiralo naše društvo. Ali, onda sam željela da se vratimo ponovno na dijete, kako možemo odgajati sebe i rasti kroz našu djecu te se oduprijeti svim tim traumama, negativnim utjecajima i primjerima, i pokušati se više povezati…

Gordon Neufeld: I to s vrlo dobrim razlogom! Ohrabrujem vas da nastavite da se odupirete. To je najgora stvar koju smo prihvatili – ideja da trebamo biti samodostatni i brinuti samo o sebi. Ne, svi dokazi govore suprotno, da smo trebali funkcionirati kroz kaskadnu brigu – tu se nalazi naše blagostanje. Dakle, ono što radite tamo je ispravno. Gdje nema obitelji, nema kulture; gdje postoji kultura, ona podržava obitelj. Ljudi ulažu mnogo više snage nego što je zaista potrebno. Suština pristupa razvoju je da potencijal spontano izlazi, kao što ste spomenuli s igrom, ako su uvjeti povoljni. To je mnogo lakše nego što mnogi ljudi misle i može se postići s daleko većom učinkovitošću, tako da je ovo poruka nade koju se nadam da ću donijeti.

Jelena Djoković: Mi smo generacija koja postavlja pitanja o mnogim prošlim praksama, jer, kao što ste i vi spomenuli, emocije se zanemaruju u društvu i dijele na “one koje treba ispoljiti” i “one koje ne treba”, pa su sve te stvari dovele do praksi poput fizičkog kažnjavanja koje ne promiču povezanost. Ako je obitelj izgrađena na taj način, nitko ne želi biti dio takve strukture. Zato mi u Fondaciji, ali i generacijski govoreći, sada pokušavamo raditi stvari drugačije.

Gordon Neufeld: Istina je da ne moramo previše pokušavati “disciplinirati” našu djecu plašeći se da će skrenuti s puta. Oni prirodno žele biti dobri prema onima kojima su privrženi. Privrženost obavlja posao. Odnosi obavljaju posao. Ako je dijete u dobrom odnosu s onima koji se brinu o njemu, ono prirodno želi biti dobro. Oni uzimaju signale iz tog odnosa. Teže biti isti takvi. Teže biti značajni. Naša je uloga to očuvati, a ne narušavati vezu s njima, a narušavali smo je. I kada to činimo, povređujemo dijete. To nije sigurno mjesto za osjećaj ranjivosti. A naša osjećanja apsolutno su nužna za naš rast. Ona su pokretač sazrijevanja. Ona su ono što nas čini ljudskim i humanim. Ako oduzmemo osjećaje, oduzimamo najbolji dio nas. Obitelj treba biti utočište za osjećaje, sigurno mjesto. Uvijek kažem da na vratima dobre terapeutske kancelarije treba stajati znak “sva osjećanja ovdje su dobrodošla”. Tako bi trebalo biti i u svakoj obitelji, to bi trebalo biti mjesto gdje su sva osjećanja u redu, jer će osjećanja kasnije brinuti o djetetu. Naša uloga je učiniti da se osjećaju sigurno. Dakle, kada se brinemo o odnosu djeteta prema nama, kada se brinemo da imaju dovoljno prostora za igru, kada se brinemo o njihovim emocijama, sve će se to brinuti i o odraslima. Pitanje je kako samo možemo funkcionirati kao tim? Jer ne možemo to sami.

Jelena Djoković: To je točno. No, zbog tako snažnih veza unutar obitelji, gdje bi svi trebali imati slobodu izražavanja svojih osjećaja, može postati vrlo iscrpljujuće jer uvijek ima neke drame kod kuće, zar ne? (smijeh) Gdje zapravo napuniti baterije ili koliko dugo drama mora trajati da bi želio/la vratiti se kući i pomisliti: „O moj Bože, sretna obitelj”, umjesto da sve stresove svijeta doneseš kući?

Gordon Neufeld: Osjećaje često doživljavamo kao znakove da trebamo riješiti problem, ali većini osjećaja jednostavno treba prostor za izražavanje. Ako ne bismo mislili da sve mora biti riješeno, da treba izbjegavati uzrujanost, i ako ne bismo bili toliko uplašeni od osjećaja tuge te jednostavno shvatili da osjećaji obavljaju svoj posao, bilo bi nam mnogo lakše pružiti im prostor. Uvijek mislimo da ne bismo trebali biti uzrujani. Ako bismo živjeli kako treba, ne bi bilo uzrujanosti. Ne! Postoji određena količina tuge koja jednostavno dolazi s životom. Kako bismo mogli ne osjećati tugu u ovom svijetu? Nešto ne bi bilo u redu s nama ako je ne bismo osjećali kada treba. Kada bismo se otvorili tome i shvatili da to nije problem, bilo bi nam mnogo lakše slušati dramu i priče naše djece. Imam privilegiju ponovno biti djed. Moja najmlađa unuka Odessa, koja sada ima oko 22 mjeseca, pokazuje kako apsolutno spontano mora ponoviti svaku modricu i razočaranje i kako se to prirodno događa na razini dvogodišnjaka kada joj je dopušteno. To ponavljanje brine o njoj, i odatle se jednostavno vraća u sreću i veselost. Ali mora se ponoviti. Govoreći o sreći, osim obitelji, što vam trenutno donosi radost?

Jelena Djoković: Pa, raduje me što ćemo imati priliku putovati po regiji i promovirati vaš rad prije vašeg dolaska. Pripremamo panel diskusije i pozivamo roditelje da nam se pridruže, i također sam vrlo uzbuđena zbog predavanja u listopadu. Kontinuirano radimo s roditeljima kroz program nazvan „Podrška, ne perfekcija” i imamo program nazvan „Put šampiona”, gdje pokušavamo objasniti roditeljima da trofeji nisu jedini pokazatelj uspjeha. Zapravo, ponovno ističemo da veza između roditelja i talentiranog djeteta nikada ne bi trebala trpjeti zbog njegova talenta. Ponekad se to događa. Tako da pokušavamo pokrenuti diskusiju. Ne nudimo rješenja, samo pružamo znanje, a svatko će ga primijeniti na način koji smatra najboljim, jer za nas kao Fondaciju nije riječ o pružanju formule za uspjeh. Nema formule, samo rad i znanje.

Gordon Neufeld: Impresivno je koliko je vaša Fondacija edukativna i kako ljudi mogu bolje razumjeti svoje ideje o roditeljstvu, uspjehu i emocijama. Zbilja cijenim što prihod od svake kupljene karte za predavanje ide za programe koji će omogućiti pristup znanju većem broju ljudi besplatno.

Jelena Djoković: Da, odlučili smo iskoristiti ovu priliku kao alat za financiranje besplatnog znanja koje ćemo širiti ljudima koji si to ne mogu priuštiti. Uvijek mislim da je bolje davati nego primati i nekako to funkcionira.

Photo: Lucas Lehmann
Moda: Roberto Piu