Long read
„Kritizirati modne revije iz kreveta, preko fotografija i livestreama, može biti vrlo nezahvalan način da se procijeni nečiji kreativni rad“, napisao je Edward Buchanan početkom mjeseca na Instagramu. Dodao je i: „Molim vas, pazite na riječi koje birate… i svakako se malo podsjetite povijesti mode i kulture prije nego što krenete kritizirati sadašnjost samo zbog klikova.“
Nije bilo slučajno što je Buchanan, uvijek razuman i dobronamjeran, to objavio dan nakon debitantske ready-to-wear revije Durana Lantinka za kuću Jean Paul Gaultier. Do tada je revija već izazvala val burnih reakcija na mrežama, ponajviše zbog bodija s otisnutom (dlakavom) fotografijom potpuno nagog muškog tijela koju je nosila manekenka. Čak su i neki prisutni na samoj reviji Lantinkovu prvu non-couture kolekciju za kuću, prvu nakon gotovo desetljeća, doživjeli kao previše izazovnu za vlastiti ukus. Kako je u svojoj recenziji napisala Nicole Phelps: „Nakon revije, čulo se kako jedan urednik u nevjerici pita: ‘Što smo to upravo vidjeli?’“
Ovo je bila revija o kojoj su svi imali mišljenje, od „kritičara“ s društvenih mreža do iskusnih ljudi iz industrije koji su se prilično uznemirili. Ipak, u redakciji Vogue Runway postojao je samo jedan glas koji smo zaista željeli čuti: glas Jean Paula Gaultiera. Dizajner, sada 73-godišnjak, bio je prisutan na reviji i djelovao je oduševljeno, ali se povukao u gužvu prije nego što smo stigli uhvatiti ga za komentar. Ipak, nekoliko dana kasnije pristao je na razgovor koji je počeo pričom o kontroverzi, a zatim se razvio u mnogo širu diskusiju. U nastavku, skraćeno, prenosimo što je imao za reći.
Duran Lantink i Jean Paul Gaultier se grle nakon revije.
Foto: Justin Shin
Djelovalo je da te je revija prilično dirnula, gotovo emotivno.
Da, istina je, bio sam vrlo osjetljiv na ono što je Duran predstavio. Kao da mi je dao injekciju mog vlastitog početka, onog vremena kada sam tek počinjao. Te energije, tog pogleda na odjeću. Mislim da je zanimljivo što današnja publika uglavnom poznaje moj couture rad, ali ne razumije u potpunosti kako sam zapravo bio enfant terrible u svojim ranim danima. A za sve one koji su nakon njegove revije rekli: „Ovo nije Gaultier“ – velika greška! Na kraju sam bio vrlo dirnut, ali i sretan u isto vrijeme, jer je to za mene bilo kao neko ponovno rođenje, znaš. Kao da sam ponovno osjetio onu svoju staru energiju.
To je dobar osjećaj!
Da.
Negativne reakcije su, čini se, dolazile s dvije strane – jedni su bili uvrijeđeni jer im se činilo da to „nije Gaultier“, a drugi su bili zgroženi generalno, smatrajući kolekciju previše provokativnom i „previše za probaviti“.
Da, ali znaš, i ja sam na početku bio vrlo provokativan, i ljudi su tada isto odbacivali ono što sam radio. Sjećam se svojih samih početaka: na prvu reviju nitko nije došao. Na drugu su se pojavili Britanci i Japanci, i neki su čak pisali pozitivne kritike. Ali Francuza nije bilo niti jednoga.
To je ona revija na kojoj si prikazao nakit od konzervi za mačju hranu?
Upravo ta. Jednog dana otvarao sam konzervu za mačku, one koje se otvaraju ključem, i bila je prilično velika. Pogledao sam je i pomislio: pa ovo izgleda kao narukvica! A znaš one metalne kugle za čaj? Od njih sam radio naušnice i slične detalje. Cijela kolekcija je, u šali, bila „visoka tehnologija“. Sjećaš se i onih automatskih pepeljara? Njih sam koristio kao torbice ili remenje. Možda nije bilo praktično, ali bila je dobra ideja.
To je bilo baš na samom početku, zar ne?
Da. Nisam imao novca, nisam imao ništa, pa sam koristio ono što mi je bilo pri ruci, čak i smeće. Napravio sam haljinu od vrećica za smeće. Koristio sam stari traper kako bih sašio haljinu, tako da sam, na neki način, već tada radio reciklažu. Predmete sam pretvarao u nakit.
Duran je rekao da nije gledao tvoju arhivu, već je želio napraviti više impresionističku interpretaciju tvog rada. Ali djelovalo je kao da se u kolekciji vidi dosta strelica koje upućuju na tvoje početke.
Mislim da jest. Ajmo reći da je inspiracija možda bila Gaultier, ali to je istovremeno bilo i njegovo autorsko djelo. On je sve to protumačio na svoj način. Na primjer, tijelo – bilo je vrlo dlakavo. Ja sam se svakako bavio golotinjom, ali ne s toliko dlaka! On je sve to naglasio, dodao svoj sloj. Nije to kopija, ni najmanje, već više nadogradnja, interpretacija.
Kad su mediji, pa čak i francuski, počeli redovito dolaziti na tvoje revije, i sam si izazvao dosta kontroverzi, zar ne?
Da. Postojali su magazini poput Le Figaro, koji su u početku, kada su počeli pisati o meni, zapravo poručivali „nikad više“ ili nešto u tom tonu. Ali kasnije su počeli pisati ozbiljnije kritike tek kad su čuli da je jedan japanski investitor uložio novac u moju firmu. To im je promijenilo percepciju, odjednom sam postao „prihvatljiviji“. Na početku je taj efekt šoka najviše pogađao francuske medije, koji su bili prilično konzervativni. Englezi i Japanci, naprotiv, bili su radoznali i voljeli taj duh. U Francuskoj se ipak tražilo da sve bude više…
Le patrimoine?
Upravo tako! Sve mora biti „naslijeđe“, s poštovanjem. Znaš, još nisam razgovarao s Duranom nakon revije i svih komentara, ali želim mu reći da se ne treba bojati niti brinuti. Ipak, sudeći po onome što je pokazao, ne izgleda da se on ičega boji!
Ako odbiješ ljude koji nemaju kapacitet da razumiju – to i nije tako loše…
Nekada se nismo toliko plašili kao danas, a možda se danas ponekad i moraš plašiti. Kada sam ja počinjao, postojala je nova, mlada publika koja je aplaudirala i podržavala. Konzervativni sloj bio je potpuno izvan toga. Mislim da je sada situacija možda obrnuta.
Tko te prvi nazvao „enfant terrible“ modne scene?
Iskreno, ne znam odakle je to poteklo. Vjerojatno neki britanski novinar. Ali to nikada nije bila uvreda – naprotiv! Bio je to ogrooooman kompliment! Danas bih možda mogao biti „star, unterrible“. Ali tada sam bio presretan, très content. Nisam volio biti dio establišmenta.
Našao sam sjajan video sa tvoje revije Chic Rabbis iz 1993. Ta bi revija danas vjerojatno teško prošla…
Znaš, sve je počelo kada sam jednom bio u židovskoj četvrti u Londonu i vidio grupu vrlo ortodoksnih Židova, potpuno odjevenih u tradicionalnu odjeću svoje zajednice i vjere. Izlazili su iz hrama i prizor je bio prelijep. Djelovalo je tako snažno – ta zajednička slika, način na koji su svi obučeni isto. To je govorilo: „Mi smo to što jesmo i ne pokušavamo biti ništa drugo.“ Taj prizor me duboko pogodio. Moja kolekcija nije bila provokacija, naprotiv. Bila je o osjećaju da se dobro osjećaš u vlastitoj koži, da si svoj i da si na to ponosan. Bila je to kolekcija koja govori o otvorenosti, o raširenim rukama.
Revija je tada izazvala blagu polemiku, ali ne i skandal.
Znaš, nikada nisam imao namjeru biti kontroverzan ili provokativan. Samo sam hvatao duh vremena. To i jest zadatak dizajnera, ne previše analizirati, već vizualno upijati. Ali sjeti se da sam prije toga radio samo u klasičnim modnim kućama, kao što je Jean Patou, koji je bio izuzetno konzervativan, pun klišea: „Zlato je prekrasno“, „Crna je prekrasna na bež“. Ali što to uopće znači? Svaka boja može biti i ružna i prekrasna, ovisi kako je upotrijebiš. Cijelo to razmišljanje, to što je bila visoka moda – oh là là là là! – djelovalo mi je strano, nije pripadalo mojoj generaciji.
Uvijek vjerujem da ono što stvaraš zapravo proizlazi iz raspoloženja vremena, samo što to tada ne shvaćaš. Mene su zanimale djevojke koje su bile drugačije, po stavu, gestama, načinu kretanja. To je bilo vrijeme punka. Često sam odlazio u London, gdje su ljudi bili mnogo izražajniji nego u Parizu. Svaka grupa imala je svoj look: Teddies, skins, i naravno punkeri – pravi britanski punk – i Vivienne Westwood, naravno, koja je bila izuzetno važna i duboko me impresionirala. Englezi su zaista govorili odjećom. Kad god bih bio tamo, osjećao sam tu energiju.
Tvoje predstavljanje muškarca kao objekta želje bilo je prilično radikalno na modnim pistama. Mislim na reakcije na reviju Et Dieu Créa l’Homme iz 1985. Navodno je The New York Times tada prenio da je jedan kritičar kolekciju nazvao „odvratnom“.
Ta kolekcija je bila o égalité – ravnopravnosti između muškarca i žene. Jer je oduvijek žena bila promatrana kao objekt.
Ili, recimo, godina prije toga – Barbès…
Korzet sam koristio zato što je to jednostavno lijep komad odjeće, estetski i simbolički. Ali on je također bio znak ženstvenosti. Žena koju sam prikazivao bila je suvremena, moderna. Odjeća je bila vrlo ženstvena, ponekad i erotična, ali suština je bila u tome da žena sama odlučuje želi li biti objekt ili ne. Ona odlučuje. Nije pod kontrolom muškarca. Nosila je tu odjeću zbog sebe, iz vlastitog zadovoljstva.
Jedan moj prijatelj, koji je tada često izlazio po pariškim klubovima, rekao mi je – parafraziram – da ako bi vidio nekoga u Gaultieru, odmah bi znao da su „na istoj valnoj dužini“.
Pa to je lijepo, zar ne?
A spomenuo je i Fassbinderov film Querelle kao savršenu sliku tog duha.
Sjajan film! Zaista sjajan! I to sam htio pokazati, da. Jer ranije su muškarci morali imati moć ili novac, a žene su morale biti zavodljive, samo objekti. Pa sam pomislio: u redu, onda će moj muškarac biti muški objekt. Ako žene mogu biti objekti, zašto ne bi i muškarci? I žene imaju pravo voljeti muškarce koji izgledaju privlačno; to nije privilegija rezervirana samo za muškarce.
Je li istina da si poslao živu puricu urednici koja ti je dala lošu kritiku?
Ne! To je bila loša šala koja je pogrešno protumačena. Svakog Božića modne kuće šalju novinarima male poklone: kolače, ukrase, šampanjac. I ja sam jednom pomislio: zašto ne bih poslao purice? Tako sam naručio nekoliko živih purica da ih pošaljem svakom magazinu. Tek kasnije sam shvatio – aha! – sve te purice su bile divne, ali ogromne. Mogu razumjeti da se netko nije baš oduševio kad je u uredu otvorio paket i zatekao živu puricu.
To me podsjeća na tvoju posljednju reviju za Hermès, s konjima. Sama činjenica da si dizajnirao za jednu od najtradicionalnijih francuskih kuća bila je prilično radikalna, zar ne?
Oui! Hermès je bilo iskustvo koje sam obožavao. Sve je počelo kada je Martin Margiela, koji je prije bio moj asistent, prešao u Hermès. Odlazio sam na njegove revije i zaista cijenio ono što je tamo radio, bilo je savršeno. Usput sam i sam razmišljao kako bih ja zamislio Hermès. U to vrijeme Hermès je kupio dio moje kompanije (35%), pa sam upoznao predsjednika, divnog Jean-Louisa Dumasa, nevjerojatno kreativnog čovjeka. Jednom sam bio na Martinovoj reviji – bravo, bila je géniale – i nakon toga mi je Dumas rekao da Martin odlazi i pitao me koga bih predložio kao nasljednika. Nabrojao sam nekoliko imena, poput Ann Demeulemeester, koja bi bila sjajan izbor, a onda sam, nakon kraće pauze, rekao: „A zašto ne ja?“ Bilo je to više kao igra, izazov za mene, da radim u nečemu što je potpuno suprotno od mene. Ali znao sam da je Martin to odradio odlično. I iako je to bio rizik, uživao sam u svakom trenutku. To je kuća poput prave maison couture, kvaliteta izvanrednog, sve se radi ručno, s nevjerojatnom pažnjom i diskrecijom… Ta diskrecija mi je bila prilično neobična!
Radio si s Pierreom Cardinom, koji danas nije toliko slavljen, ali je tijekom šezdesetih i sedamdesetih bio jedna od najvećih zvijezda francuske mode.
Cardin je bio nevjerojatan. Počeo sam raditi kod njega na svoj dvadeseti rođendan, 24. travnja 1972. U to vrijeme postojala su samo dvojica velikih – on i Saint Laurent. Courrèges je već bio pri kraju, ali bio je sjajan, revolucionaran, donio je tri nove forme. A kod Cardina je sve bilo moguće. Pokazao mi je što znači sloboda. Režem haljinu bez poruba, i to prije Japanaca! Stalno je izmišljao, radio „greške“. Ja sam samo gledao i mislio: „Bože, što on to radi?“ Bio je fantastičan jer je bio slobodan. To mi je bila prava škola, lekcija od majstora. Pokazao mi je da možeš stalno iznova izmišljati stvari i da je moda, u suštini, igra.
A sada, kad si i dalje pomalo terrible, ali više baš i nisi enfant…
…Pa da, baš i nisam više, ne!
Ako usporediš današnji svijet mode s onim iz 1972. godine, što vidiš?
Mislim da uvijek postoje dizajneri koji imaju nešto za reći i dokazati, često, prije svega, sami sebi. Svi mi trebamo kreativnost. U redu, danas postoje veliki modni konglomerati, ali i oni znaju da bez kreativnosti ne mogu. Moda više nije ista kao kad sam ja počinjao, jer danas svatko može biti „pomalo fashion“, što možda znači da više i nije toliko važno biti „fashion“, zar ne? Danas je uloga umjetničkog direktora modne kuće važna, ali manje zbog same odjeće, a više zbog stvaranja cijelog univerzuma i identiteta brenda.
Duran djeluje kao netko kome je važno izraziti stav, ali kroz same komade odjeće.
Da! I kao što sam rekao, njegova Gaultier kolekcija me je dirnula jer me vratila u onaj mlađi dio mene, u duh mojih početaka, koji, čini mi se, još uvijek negdje postoji. Postajemo stariji, ali unutarnji glas ostaje isti, onaj koji je oduvijek bio tu…
Upravo tako!
VOGUE RECOMMENDS
