S jednim od najvažnijih glasova suvremene umjetnosti prije izložbe u Francuskoj

Jedan od najvažnijih suvremenih umjetnika današnjice, Jean-Michel Othoniel, poznat je po svojim fascinantnim skulpturama i instalacijama koje spajaju ljepotu, krhkost i snagu. S punim pravom ga svjetska umjetnička scena smatra jednim od najvažnijih suvremenih glasova u svijetu umjetnosti, a njegov najnoviji fascinantni rad doživjeti možete na dvije izložbi koje su se ovog ljeta otvorile; izložba Under an Endless Light Sara Hildén Art Museum u gradu Tampere u Finskoj i koja se može pogledati do kraja rujna te solo, intimna izložba Sur les Ruines du Prince Noir u Muzeju Ingres Bourdelle u Montaubanu, Francuskoj, a koja se može pogledati do siječnja 2025.

Njegov umjetnički rad je drugačiji, specifičan i prepoznatljiv. Za razliku od mnogih svjetski slavnih suvremenih umjetnika, Jean-Michel Othoniel koristi (sada već) tradicionalne materijale, staklo i metal, kako bi kreirao radove koji se bave temama poput transformacije, prolaznosti i ljudske emocije. On stvara djela koja pozivaju na razmišljanje i bez iznimke uzrokuju emotivnu interakciju. U svim svojim raznim umjetničkim projektima i kolaboracijama Othoniel istražuje granice između prirode i umjetnosti, često stvarajući monumentalne instalacije u javnim prostorima koje izazivaju osjećaj čuđenja, iznenađenja, no i kontemplacije. Kao da publiku iznenadi smirenošću, meditacijom i pozivom na razmišljanje i osjećanje.

Under Endless Light, Sara Hilden

Imala sam priliku razgovarati s njim o njegovim inspiracijama, kreativnom procesu i značaju umjetnosti u suvremenom svijetu. Iskreno me zanimalo kako stvara umjetnik koji je toliko sklon promišljanju i kontemplaciji, i to u svijetu koji je većinu vremena hektičan, kaotičan, agresivan i neuhvatljiv. Nekako mi se čini da je Othoniel otkrio tajnu kroćenja sadašnjosti i vremena, pročitajte što mi je sve otkrio.

Ovog ljeta, Muzej umjetnosti Sara Hildén prvi put u Skandinaviji priređuje Vašu samostalnu izložbu. Izložba Under an Endless Light prikazuje Vaša djela od ranih 2000-ih do danas, s naglaskom na čudesa prirode. Kako se vaša djela nose s drugačijim prostorom od onoga za koji su prvotno bila namijenjena, jesu li možda postala – drugačija djela?

Obožavam arhitekturu muzeja jer je predivna, premda predstavlja potpunu estetsku suprotnost mom radu. Brutalizam betona naglašava i uzdiže dragocjenost i ljepotu materijala koje koristim. To je snaga suprotnosti koje međusobno pojačavaju jedna drugu: neprozirnost naspram prozirnosti, sivi monokromatski zidovi naspram bezbroj staklenih nijansi, mat površine naspram sjajne prozirnosti skulptura, težina struktura naspram lebdećih, visećih dijelova, prigušeni materijali naspram odjekujuće rezonancije djela.

Ali ono što najviše volim je kako je arhitekt omogućio svjetlosti da prodre kroz debele zidove, i upravo tako se rađa dijalog između mojih djela i prostora. Sunčeve zrake koje ulaze kroz krovni prozor hvataju se za staklo i zlato mojih skulptura. Prozori nude uokvirene poglede na krajolik, a ja sam koristio prozore kao okvire za postavljanje svojih vanjskih skulptura. Blizina jezera stvara treperavi efekt prirodnog svjetla koje ulazi u prostorije, a fontane koje sam postavio u središtu muzeja odjekuju zvukom i pokretom vode. Umjetnost unosi život u prostor. Prema francuskom filozofu Gastonu Bachelardu, mirna voda je simbolično ogledalo između svjetova. Bilo stvarno ili magično, oko ovog velikog, mirnog oka razvija se poezija refleksija u velikom ogledalu od plavih cigli, s dvadeset visećih staklenih skulptura koje bacaju beskonačne refleksije.

Vjerujem da je ovo vaša najveća samostalna izložba nakon pariške izložbe 2021./2022. Koja su ključna djela izložena i zašto?

Wonder Blocks je serija minimalističkih skulptura temeljenih na ponavljanju jednostavnih oblika cigle koje oživljavaju kombinacijom materijala, stakla i senzualnosti njihovih refleksija. Ovi slojevi cigli su svi slični, a opet različiti, stvarajući apstraktni pejzaž kroz raznolike pozicije staklenih cigli, koji vas pozivaju da zakoračite unutar kolonade i divite se njenim metamorfozama; kretanje gledatelja među slojevima neodvojiv je dio djela. Gledatelj putuje kroz labirint kao kroz vrt od jantara i zelenog stakla.

Sva ova djela, kao da su dio jedinstvenog jezika koristeći materijale i boje. Doživljavate li svoja djela kao jezik ili elemente jezika koji se koriste za komunikaciju? Ako da, što biste željeli prenijeti?

Da je boja je neodvojiva od materijala. Ona je utjelovljenje materije. Kada se pijesak i minerali rastope, transformiraju se u obojeno staklo, a dah puhača stakla daje im oblik koji sam zamislio – dolazi do transmutacije i metamorfoze vođene konceptom. Giacometti to dobro objašnjava u svojim opažanjima o prirodi materije. Boje također često daju oblik prvim slikama koje mi padaju na um. Slikam u boji, a fluidnost akvarela privlači me jer je poput puštanja uma da teče poput vode na papiru, a prvi potez uvijek ostavlja trag otkrivenja.

Možete li objasniti teoriju refleksije koju ste razvili u dijalogu s matematičarom Aubinom Arroyom? Radite li još uvijek na njoj i gdje vas je dovela do sada; gdje ste sada s tom temom, dvije godine kasnije?

Ono što me zanima kod figure Narcisa je trenutak u djetinjstvu kada prepoznajemo ja u ogledalu i svijet i druge oko nas, ali postoji i generalizirani narcizam koji sve ljude pretvara u cvijeće, dajući svakom cvijetu svijest o njihovoj ljepoti. Ovdje, u Tampereu, ono što želim reflektirati je mijenjajući pejzaž, poetični pokret grana koje se lome na zlatnom listiću ogrlica obješenih na drveću. Ljepota ovih djela ugrađenih u prirodu leži u njihovoj sposobnosti da nam pomognu vidjeti jedinstvenost prirode – ogrlice postaju plodovi raja, transformirajući finski pejzaž u novi Eden.

Muzej Ingres Bourdelle u Montaubanu, Francuska, ugostio je izložbu ovog ljeta, jednu od vaših najvećih djela, rad in situ, u zanimljivom prostoru, još zanimljivijoj prostoriji ispunjenoj poviješću. Ovo bi bio očit primjer prethodno spomenutog povezivanja, posebno jer je to rad na kojem ste radili tri godine. Možete li objasniti tri godine rada na ovom specifičnom prostoru ispunjenom poviješću i specifičnim kontekstom? O čemu se radi?

Sur les Ruines du Prince Noir u muzeju Montauban iznimna je prostorija koja datira iz srednjeg vijeka. Obilježena je vrlo značajnom poviješću, jer je to razdoblje kada je Engleska dominirala Francuskom. Prince Noir tj. Crni princ bio je krvavi princ kojeg su se bojali u cijeloj regiji. Htio sam istaknuti ovu mračnu prošlost jer sam počeo raditi na ovoj izložbi u vrijeme kada je započeo rat u Ukrajini. Ova izložba je osmišljena više kao instalacija u kojoj sam stvorio čitavu arhitekturu vrlo teatralnog crnog stakla, u čijem središtu izranja blok od krvavocrvenog kristala. Iz poda se uzdižu tri velika zrcalna bloka kao duhovi koji proganjaju prostoriju.

Mnogi vaši radovi izloženi su izvan muzeja i galerijskih prostora. Zašto vam je bilo važno stvarati djela koja su dostupna široj javnosti? I je li to uopće važno?

Jako uživam u stvaranju radova u javnim prostorima. Na žalost, nemam često vremena za to, ali svaki put to je susret s gradom, regijom, zemljom, i obogaćuje me mnogim iskustvima. Ali također je, za mene, to politička vizija umjetnosti, da se dopre do ljudi koji nemaju nužno priliku posjetiti muzeje ili ući u galerije. Vjerujem da je odgovornost umjetnika izaći na ulice kako bi dopro do najšire publike. Imao sam sreću susresti se s umjetnošću u vrlo ranoj dobi i čvrsto vjerujem u priliku koju umjetnička djela u javnom prostoru mogu ponuditi.

Što vas je prvotno privuklo staklu kao mediju? I što vas i dalje pokreće? Svakim novim radom, čini se kao da koristite ovaj medij prvi i posljednji put. I dalje nosi taj element iznenađenja i novosti, iako je očito da ga jako dobro poznajete.

Otkriće stakla dogodilo se pomalo slučajno tijekom putovanja na Eolske otoke. Od 1997. godine, ovaj materijal je neiscrpan izvor čuđenja. Toliko je bogat mogućnostima, i svako istraživanje materijala otvara nove puteve za razmišljanje. Nikada nisam prestao crtati, osmišljavati svoje izložbe kao priče koje treba ispričati, a ovaj materijal je na neki način nit koja ih povezuje. Tijekom godina imao sam priliku upoznati ga, ovladati njime radeći s najboljim puhačima stakla na svijetu. To me također dovelo do putovanja, u Japan, Indiju, Meksiko, Italiju naravno, s kojom radim već mnogo godina, a također i u Švicarsku. Ali to je materijal koji uvijek iznenađuje, i toliko je privlačan da se mora biti malo oprezan s njim.

Sur les Ruines du Prince Noir

Ova izložba sadrži više od devedeset djela, što je čak i više od sedamdeset izloženih u Petit Palaisu prije dvije godine. Možemo li govoriti o retrospektivi u nastajanju? Možete li objasniti cijeli proces promatranja i doživljavanja djela, od Wonder Blocks do Gold Lotus, Collier Or…?

U ovoj izložbi za Sara Hildén Art Museum priroda je središnja tema ovog projekta. Htio sam pokazati koliko je ova sveprisutna priroda važna tema za mene, ali i za cijeli planet, očito. I vjerujem da je taj osjećaj ljepote, čuda i kontemplacije vrlo važan u mom radu. Iako se ponekad, kao u Montaubanu, radi o prikazivanju možda tamnije i dramatičnije strane. U Finskoj me, s druge strane, inspirirala ljepota nove prirode koja eksplodira u proljeće, toliko je zelena i živa. Vjerujem da je važno prenijeti taj osjećaj nade i da je to važna uloga umjetnika danas – vratiti poeziju u svijet.

Vaša djela su intimna i monumentalna, premošćuju prostor između, jaz između povijesti i inovacije. Karakteristične perle koje koristite za izradu svojih skulpturalnih ogrlica i skulptura, kao da su, ili prenose, kôd komunikacije između tih krajnosti. Koju poruku prenose?  

Ove monumentalne perle koje koristim gotovo poput arhitekta, stvarajući skulpture često veće od ljudskog tijela, zajednički su nazivnik u toliko različitih kultura, bilo u Indiji, Aziji, Africi ili Europi. Za mene, one su otvoreni put koji omogućava mom radu da dopre do međunarodne publike. Vjerujem da oblik ogrlice, povezan s ljudskim tijelom, često izražava ideju o vezi koja nas sve povezuje.

Surađivali ste s arhitektima na stvaranju umjetničkih djela za pojedina mjesta diljem svijeta. Koliko je zahtjevno i izazovno surađivati s kreativcima iz drugih disciplina? Pogotovo s obzirom na to da prelazite iz jedne discipline, izraza, u drugu?

Obožavam raditi s drugim kreativcima, posebno s arhitektima, jer moj rad često vodi dijalog s arhitekturom i prostorima. Suradnja s arhitektima poput Petera Marina ili Jeana Nouvela pomiče moje vlastite granice prema ovoj ideji kreativnosti, monumentalnosti i preciznosti, uvijek je veliki izazov. Ali također uživam raditi s drugim kreativcima poput koreografa, plesača i glazbenika. Angažman s drugim disciplinama bogato je iskustvo koje sam otkrio tijekom rezidencije u Vili Medici u Rimu 1996. godine. Susret s drugim kreativcima također znači otvaranje uma, širenje vlastitog prosuđivanja i obogaćivanje vlastitog razmišljanja kroz razmjenu.

Čime ste trenutno fascinirani i kako se to uklapa u vašu umjetničku praksu? Što ćemo vidjeti u budućnosti, koje će poruke prenositi vaša djela?

Trenutno radim na nekoliko velikih projekata, uključujući velike samostalne izložbe u Brazilu, u Muzeju Oscara Niemeyera u Curitibi, fokusirajući se na planete i konstelacije. Također spremam značajan projekt u Šangaju u Muzeju Long, čija je arhitektura veličanstvena, ali zaista monumentalna. Stoga će to biti napet dijalog između novih djela i ovog elegantnog betonskog prostora. Osim toga, pripremam dva velika projekta u Francuskoj za sljedeće ljeto koja će biti povezana s kozmosom, jedan u Cannesu tijekom filmskog festivala i drugi u Avignonu. Sve ove izložbe, koje su mi vrlo važne, zahtijevaju od mene da radim na ideji monumentalnosti i ljepote te da razvijam međunarodnu i osjetljiviju viziju svoje umjetnosti.

Under Endless Light, Sara Hilden