Simon Porte Jacquemus otvorio nam je vrata svoje vile na jugu Francuske

Ne tako davno, na rođendanski ručak kod prijatelja u Parizu – banket u malom restoranu u susjedstvu– stigao sam kasno i, kako sam sjeo, svi za stolom su počeli ispitivati zašto sam došao u Francusku, u kojoj inače ne živim. S onom dozom neodređenosti koju pisci nauče njegovati za posao koji je u tijeku, rekao sam im da radim na članku o modnom dizajneru. “Nadam se da je Jacquemus”, ubacio se netko preko puta stola. “Da, Jacquemus”, složio se drugi gost. Odatle je, na moje iznenađenje, osjećaj odjeknuo okolo. Gosti za ovim stolom uglavnom nisu bili modni ljudi; bili su ljudi iz filma, poslovni ljudi, ljudi s djecom, odvjetnici. Ali imali su mišljenje o ovom brendu. “Jacquemus je stvarno uzbudljiv”, inzistirao je netko. “Imate osjećaj da stalno rade nešto novo.”

“Ovo je prvi put nakon dugo vremena da je brend napisan u prvom licu,” kaže Loïc Prigent, modni dokumentarist i novinar, koji pomno prati Jacquemus od njegova početka. “Postoji more stvarno zanimljivih brendova koji su samo logotipi, ali Jacquemus je jedan od onih koji su više nego zanimljivi brendovi – ljudi iza svega vide Simonovu osobnu priču.” (Također, u ponekad zapanjujućoj mjeri, iza javnog lica: “Ako pošaljem DM Jacquemusovom Instagram računu, dobijem odgovor za nekoliko minuta – od Simona”, kaže Prigent.)

Danas se Porte predstavlja kao Simon Porte Jacquemus: hibrid čovjeka i brenda, i prikladno, promotivne igre riječi (na francuskom Simon Porte Jacquemus znači “Simon nosi Jacquemusa”). I on doista nosi svoju odjeću, ne samo na modnim pistama i crvenim tepisima, već i kroz naizgled glamurozne dnevne ritmove svog života.

Danas se Porte predstavlja kao Simon Porte Jacquemus: hibrid čovjeka i brenda, te prikladno, promotivna igra riječi (na francuskom Simon Porte Jacquemus znači „Simon nosi Jacquemus”). I doista nosi vlastitu odjeću, ne samo na modnim pistama i crvenim tepisima, već i kroz glamurozan, naizgled jednostavan život. Ljudi imaju dojam da ga poznaju s njegovog osobnog Instagram profila s 300.000 pratitelja (da ne spominjemo mnogo veći, ali jednako intiman profil brenda), koji funkcionira dijelom kao osobni dnevnik, dijelom kao globalna marketinška platforma i dijelom kao izlog za, kako on kaže, „Jacquemusov svijet”. „Modeli, fotografi, sve s čime radimo može djelovati vrlo uzvišeno”, kaže Marco Maestri, njegov suprug, viralni marketinški stručnjak koji radi kao konzultant za brend. „Ali svatko se može osjećati dijelom priče o Jacquemusu.” Dizajneri se tradicionalno u javnosti predstavljaju kao umišljeni polubogovi ili sitničavi, teški ekscentrici, ali Simon Porte Jacquemus ne ostavlja ni jedan ni drugi dojam. Odrastao je na jugu Francuske i na svojim platformama djeluje opušteno, osunčano i osnaženo nevjerojatnim šarmom. Jedan arhitekt kojeg poznajem, također ne osobito zainteresiran za modu, rekao mi je da je postao svjestan brenda nakon što su ga na Instagramu impresionirale „vrlo dlakave grudi” Portea Jacquemusa.

Uživo, Porte Jacquemus na prvi pogled djeluje vjerno svojoj Instagram personi. Srednjeg je rasta i građen poput gimnastičara, s smeđom bradom, širokim osmijehom i, čak i u Parizu, gdje radi, prati ga atmosfera mora i povjetarca. Kad sam ga prvi put upoznao, u novom sjedištu Jacquemusa u 8. arondismanu (geometrijska minimalistička zgrada čiji je unutarnji dizajn osmislio sam Simon, s podovima od terakote i drugim simbolima toplog juga Francuske), odveo me do privatne terase ukrašene stablima limuna. „Ponekad sam ovdje na terasi,” kaže Porte Jacquemus, „i pomislim: ‘Oh, Simone, uživaj u ovom trenutku, jer nikad ne znaš što će se sljedeće dogoditi,’” kaže, gledajući stabla. U vremenu kada se pariška moda i francuska moda često smatraju sinonimima, s izlozima na Place Vendôme koji predstavljaju ukuse nacije, Porte Jacquemus inzistira na nečem drugačijem. Umjesto da prodaje šik parfeme i moćnu garderobu, brend simboliziraju prugasti ručnici za plažu i torbe u nijansama Jacquesa Demyja. Porte Jacquemus danas je odjeven u oversized bijelu majicu, crne kratke hlače i Chuck Taylor tenisice u limun žutoj boji, kao da je spreman zgrabiti ručnik i krenuti – pa, kamo? „Sous les pavés, la plage,” glasio je stari slogan iz svibnja ’68: ispod kaldrme je plaža. U Jacquemusovom Parizu doista biste mogli povjerovati u to.

Photo: Théo de Gueltzl

Kako bi stvorio svoju prvu kolekciju 2009. godine, kupio je nekoliko metara tkanine i otišao kod lokalne krojačice. „Rekao sam: ‘Koliko košta da mi napraviš suknju?’ Ona je rekla: ‘Sto pedeset.’ Ja sam na to odgovorio: ‘Sto, i dolazim sutra.’” Dizajnirao je svoju web-stranicu i voilà!, ležerna privlačnost brenda bila je uspostavljena. Neko je vrijeme vodio svoj brend dok je radio u Comme des Garçonsu – ne kao dizajner, već kao prodavač, izbliza promatrajući kako proizvodi povezuju kupce. Kako mu je profil rastao, Jacquemus i njegov tvorac, sa svojim opuštenim stavom i razmetljivim košuljama s Fauve printom, opisivani su kao „himbo”. U karikaturi, brend je sinonim za ljubitelje izležavanja na suncu, skakače sa stijena, hedoniste i one koji organiziraju zabave na brodovima, dok je osnivač pravi vođa tog karavana:„On je jednostavno uvijek tu za dobar provod i vrlo je slobodnog duha,” kaže Dua Lipa, jedna od bliskih prijateljica i muza Porte Jacquemusa otkako su se upoznali u francuskoj TV emisiji 2018. godine. „On je netko na koga znam da se mogu osloniti u svakodnevnom životu – ali i na plesnom podiju.”

Opušteni, osunčani duh brenda Jacquemus toliko je pažljivo izgrađen kroz sve njegove javne nastupe da može djelovati iznenađujuće kada otkrijete da je Simon Porte Jacquemus, izvan interneta (i izvan plesnog podija), fokusiran i neumoran poslovni čovjek, pomalo zabrinut zbog propuštanja ciljeva za rastući brend.

„Moram podići pompu. Ne svakih šest mjeseci, već svakih 15 dana, svaki tjedan, s nečim što će privući pažnju ljudi: dobra kampanja, novi pop-up, odijevanje poznatih osoba,” kaže mi u uredu, zavaljen u fotelju presvučenu žutim platnom. „Mnogi novi brendovi nestali su nakon dvije godine jer je teško biti stalno prisutan.”

Photo: Matthieu Salvaing

Tijekom proteklih mjeseci Jacquemus je proširio svoje kolekcije i povećao cijene, s ciljem da osigura trajno mjesto na tradicionalnom tržištu luksuza. Je li bio zabrinut da će, s ovim rastućim korporativnim poduhvatom – gdje brend koji je nekoć bio rad jednog čovjeka sada zapošljava 300 ljudi u pet zemalja – Jacquemus riskirati da izgubi svoj prepoznatljiv pogled na svijet? „To je,” kaže iscrpljeno, „moj neprekidni posao.” Više nego većina kreativnih direktora u Parizu, on sudjeluje u stvaranju svih aspekata brenda, od umjetnosti na zidovima ureda (kolekcija koja uključuje Miróa i južnofrancuskog umjetnika Aristida Maillola, čiji je kolekcionar) do bilance stanja i dnevne prodaje. Nedavno je Porte Jacquemus postao i izvršni direktor brenda. „Shvatio sam od početka da nije dovoljno biti dizajner; morao sam postati i poduzetnik,” objašnjava. Njegova želja za isticanjem gotovo je opipljiva u većini prostorija. Kada se prije nekoliko godina počelo stjecati mišljenje da je Porte Jacquemus dokazao svoje sposobnosti, ljudi su se pitali bi li želio preuzeti vodeću poziciju u jednoj od velikih francuskih modnih kuća. „Ja sam u velikoj francuskoj modnoj kući,” bio je njegov samouvjeren odgovor. „Ja sam u Jacquemusu.”

Ova vizija i samopouzdanje donijeli su nevjerojatne rezultate. U proljeće je Porte Jacquemus postao najmlađi dizajner ikada imenovan za Chevaliera de l’Ordre des Arts et des Lettres, francuski kulturni viteški red. Širenje brenda u maloprodaji prati prihode koji su premašili 250 milijuna dolara u 2022. godini – brojku koju nitko osim Portea Jacquemusa nije mogao zamisliti prije deset godina.

Tu je i njegov privatni život: On i Maestri, koji su se vjenčali 2022. godine (Instagram: „REKAO SAM DA”), u travnju su proslavili rođenje svojih blizanaca, Mije i Suna, i započeli renovaciju grandiozne kuće na južnoj obali Francuske. „Mnogo kuća na obali je uništeno – svuda je mramor, klima uređaji i loše renovacije,” kaže. „Ova kuća je na neki način tako jednostavna – možete zamisliti Peggy Guggenheim kako tu provodi ljetni odmor tridesetih godina, i ništa se nije promijenilo. Ostao je taj miris. Čak i dok smo je renovirali, zadržali smo je takvom kakva je bila.” Nekretnina je izjava o uspjehu, ali je također negdje između gradova u kojima su on i Maestri odrasli.„Ništa se nije promijenilo, a mnogo toga ipak jest,” razmišlja Porte Jacquemus. „Ono što trenutno živim upravo je ono o čemu sam sanjao, što sam oduvijek želio. Naš posao može biti težak, jer uvijek želimo sve više i više, ali ponekad moraš sebi reći: Sretan si.”

Iako je u svijetu Jacquemusa uvijek ljeto, posebno je sunčano tijekom ljeta, što je za brend sezona visoke prodaje. Dugi dani 2024. godine obilježili su 15. obljetnicu brenda: priliku za retrospektivu i, za Portea Jacquemusa, nove ambiciozne ciljeve. Na prošlogodišnjoj Met Gali on i Bad Bunny nosili su ista crno-bijela odijela bez leđa, koja potpisuje Porte Jacquemus, kao omaž Karlu Lagerfeldu, s kojim je surađivao 2015. godine, kada je osvojio specijalnu LVMH nagradu i dobio jednogodišnje mentorstvo s Lagerfeldom i vlasnikom LVMH-a Bernardom Arnaultom. Za crveni tepih, Porte Jacquemus odao je intimnu počast Lagerfeldu tako što je na svom sakou izvezao fotografiju koju je Lagerfeld snimio 1997. godine s terase Case Malaparte, na Kapriju: ekscentrične crvene kuće u obliku klina na litici iznad Sredozemnog mora, najpoznatije po tome što se pojavila kao mjesto snimanja filma unutar filma (u režiji Fritza Langa) u remek-djelu Jean-Luc Godarda „Le Mépris” („Prezir”). Kuća, dizajnirana za povučenog pisca i intelektualca Curzija Malapartea, od tada je zatvorena za javnost. No, Malaparteovi potomci primijetili su tihu aluziju Porte Jacquemusa na Casu na fotografijama s te noći Met Gale i pozvali ga da je posjeti.

„Imao sam 15 godina kada sam pogledao Le Mépris,” prisjeća se. Do tada je vodio popularni modni blog i povremeno odlazio u Pariz kako bi kupio Vogue i priuštio ono što je mogao na rasprodajama: komad iz Colettea, tenisice koje je dizajnirao Hedi Slimane. „Moja majka i otac su bili, recimo to tako, paysans – ako smijem tako reći,” kaže. „Bili smo obitelj poljoprivrednika. Bilo je nekonvencionalno biti zainteresiran za modu, ali istovremeno smo bili obitelj koja je voljela ljepotu.” (Imao je podršku: „Nitko u mojoj obitelji nije rekao: Oh, to će biti nemoguće; moja majka mi je rekla: ‘Da – bit ćeš najpoznatiji.’”) Na kraju, njihov pogled na svijet postao je njegov: „Želio sam pričati o Francuskinji – ne o klišeju Eiffelovog tornja i pariškog egzotizma, već o ženi na polju, ženi koja radi u tvornici, nečemu tihom, surovom, sirovom.” U njegovim nastojanjima da pronađe jezik za tu ljepotu, Godardov film, sa svojim nekonvencionalnim, provokativnim i smjelim prizorima te glamuroznošću, bio je pravo otkriće. „Ako pogledate trailer za Le Mépris, možete jasno vidjeti potpunu Jacquemus viziju,” kaže. „Rekao sam vlasnicima Case Malaparte: ‘Opsjednut sam ovom kućom već 15 godina.’ Kada sam otišao tamo, počeo sam slati slike svom timu i rekao: ‘Želim ovdje napraviti reviju.’”

Photo: Matthieu Salvaing

Tako se dogodilo da se, jednog dana u lipnju, nedugo nakon što je Jacquemus otvorio malu trgovinu na Kapriju, odabrana grupa modnog svijeta okupila tamo kako bi ispunila mediteranski san Portea Jacquemusa. Revija je bila izuzetno intimna – samo 40 mjesta – a gosti su do Case stigli morskim putem, čamcem oko otoka do pristaništa. Na vrhu dugog, neravnog stepeništa do kuće čekale su čaše vode, suncobrani za hlad i Steadicam, koji je kružio oko gostiju dok su stizali, snimajući njihov dolazak za reels.

„Benvenuto a Malaparte,” netko je rekao, dok je objektiv prišao.

Unutra, hodnici vile odzvanjali su finalnim pripremama za reviju. Maestri je nadgledao improvizirani medijski komandni centar na vrhu stepeništa. U radnoj sobi samog Malapartea, s bibliotekom francuskih knjiga, Giraudouxa, Hölderlina i Alphonsea de Châteaubrianta, koje se raspadaju na morskom zraku – Porte Jacquemus govorio je o svojim vizijama za brend. „Kada sam bio mlađi, samo sam pokušavao napraviti nešto novo, ali sada razmišljam o dugovječnosti,” rekao je nekolicini novinara. „Vjerojatno zato što sam postao otac.”

Napolju, na stepenicama i krovnoj terasi vile, postavljena je filmska oprema, u tiktokerski aranžiranom prizoru koji podsjeća na završnu scenu Godardovog filma.

Jedna od posljednjih zvanica koja stiže je Gwyneth Paltrow, koju je pozvao Porte Jacquemus, iako je još nije upoznao. Tog vrućeg, vlažnog popodneva nije baš imala sreće jer je nosila impresivno crno odijelo s dugim rukavima i dugim hlačama do ispod koljena, dizajn Jacquemusa.

Revija počinje sat vremena kasnije. Točno kad su svi seli i pomislili da će vidjeti prvi outfit, Dua Lipa trči niz pistu u uskoj, svijetloplavoj haljini i, s operskim pokretom, baca se u zagrljaj Maestriju, koji se brzo diže sa svog mjesta da je dočeka u kadru – režiran trenutak koji, pred publikom sastavljenom od urednika i uglednih zvanica, tihih i zadubljenih u svoje nokte i telefone, djeluje pretenciozno, ali na društvenim mrežama izgleda savršeno prirodno i prelijepo. Uz zvuke gudača i bledožutu haljinu inspiriranu bademantilom Brigitte Bardot iz Le Méprisa, kolekcija se konačno pojavljuje. Bledožuta haljina ustupa mjesto Jacquemusovim prepoznatljivim casual jednobojnim odijelima, a zatim providnim drapiranim haljinama. Tu su i prevrnuti reveri koji se nastavljaju u kapuljaču, animal printovi, peplum haljine, marame za glavu i košulje s prepoznatljivim asimetričnim kopčama brenda. Kolekcija, na Jacquemusov način, prati neobičan put između klasične, luksuzne odjeće koja ima fokus na kroj i užurbanog sportskog stila – koncept vrsnog poznavaoca street wear-a i ekstravagantnog lika u klubu – prati živopisna paleta boja iz Godardova filma, čija uzvišena muzička tema prati završne lookove i reprizu parade. („Simonova odjeća, torbe i cipele su toliko prepoznatljivi da ih možete na kilometar primijetiti i odmah znati da su njegovi”, primijetila je kasnije Dua Lipa.)

Nakon revije, Dua Lipa grli Gwyneth Paltrow, koja grli Portea Jacquemusa, koji zatim govori okupljenim influencerima i modnim novinarima: „Moja kuća je sagrađena prije 15 godina, a ne prije sto, i zato sam ponosan.”

U stvarnosti, život na litici imao je mnogo prizemnijih aspekata. Casa Malaparte i njene kamene terase bili su poput rerne u vlažnoj atmosferi, pod surovim podnevnim suncem, koje je direktno pržilo, bez daška vetra – nepogodno vreme za one koji su još uvek osećali morsku bolest nakon nemirne vožnje brodom. Paltrow je veći deo vremena nakon dolaska provela zaklonjena ispod jedine grane bora, jednog od retkih mesta u hladu, a kada je Jacquemusov tim konfiskovao suncobrane i čaše vode – za koje se smatralo da ružno izgledaju na kameri – gosti su počeli da se osećaju kao statisti na snimanju u pustinji. Kako se masa razilazila, a ja žurio da pronađem slavinu sa hladnom vodom da se osvežim, primetio sam da nisam bio jedini član publike koji je brzo otišao. Lagan život, ispostavilo se, zahteva težak rad.

Photo: Matthieu Salvaing

Mnogo prije nego što je Porte Jacquemus dizajnirao svoju prvu kolekciju, znao je estetiku onoga što će stvoriti. „To je, kao, rajčica i zalazak sunca, arhitektonska kuća – sve te stvari ponavljam nesvjesno,” kaže on. Ali bio je iznenađen koliko je brzo njegova publika shvatila suštinu. „Čak i kada brend nije bio toliko poznat, ljudi su slikali automobil, zgradu ili pejzaž i govorili: ‘Ovo je baš Jacquemus’,” kaže jednog dana u Aubervilliersu, sjeverno od Pariza, gdje je nadgledao snimanje look booka.

Sam Aubervilliers je na neki način mjesto koje podsjeća na rajčicu i zalazak sunca, ali nije konvencionalno romantično mjesto u Île-de-Franceu: mješavina utilitarnih stambenih blokova i radničkih kućica, između kojih se nalaze obrasle parcele. Ali na vedar dan nakon kiše, dvorišta i uske ulice mirišu na ljetne jorgovane; visoka trava pored rijeke, gdje ljudi iz svih krajeva zastaju da se odmore, povija se na prilazu visokom, zakrivljenom mostu; i svuda se pojavljuju iznenadni trenuci jarke, jednostavne ljepote. Današnje fotografiranje se fokusira na četiri modela. Porte Jacquemus je bio zavaljen u kutu crne kožne sofe dok ga je ventilator hladio. Prethodnu večer proveo je na koncertu Due Lipe u Nîmesu, a u Pariz se vratio jutarnjim vlakom nakon samo tri sata sna.

„Ovo je upravo taj način života koji ne želim,” kaže. „To može da se desi jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca, ali ne više.” Iako ima imidž ljubitelja zabava, on je čovjek od navika: ustaje sa bebama do 7:30 ujutro, trenira, brzo ide u ured i vraća se kući do večeri, kada prekoreva Maestrija kad mu je laptop i dalje otvoren. Svjetla se gase do 10 sati. („Treba mi devet sati sna,” kaže – što mu omogućava pomoć obitelji i dadilje.) Sada, okružen članovima osoblja, traži kavu.

„Samo me pogledajte,” žali se, sklupčavši se na sofi.

Lookbook koji je u pripremi je za sljedeću Jacquemusovu kolekciju, koja je već dizajnirana, ali neće biti predstavljena javnosti do siječnja – neortodoksni vremenski okvir u modnoj industriji, koja tradicionalno ne povlači kolekcije iz studija šest mjeseci prije nego što ih prikaže, ali je Jacquemus prije tri godine usvojio ovu inovativnu taktiku „see-now-buy-now”. Do trenutka kada se kolekcija prikaže prvi put, sva njena proizvodnja, distribucija i reklame već su spremne, što brendu omogućava da odmah počne s prodajom odjeće putem interneta i u svojim prodavaonicama čim posljednji model siđe s piste. (Ili čak i ranije – u danima koji su prethodili reviji na Kapriju, Jacquemusova prodavaonica na otoku tiho je izlagala odjevne komade i torbe koji će službeno debitirati u Casa Malaparte.) Dok model Long Li – visok, mršav, uredno ošišan mladić – šeta u crnom odijelu i asimetričnoj bijeloj košulji, Porte Jacquemus se mršti.

„Možemo li nešto napraviti s kragnom?” pita.

Guillaume Semerciyan, šef kreativnih koncepata brenda, čiji je posao brendu Jacquemus dodati dubinu i kulturnu sofisticiranost („Na primjer, za reviju u Casa Malaparte predložio sam Simonu utjecaje iz filma Le Mépris”), pregledava asimetričnu kragnu, pa je podiže. „Ovako?”, pita. „Zatvoreno”, kaže Porte Jacquemus uz odmjereno odmahivanje glavom. „Jednostavno je bolje tako.”

Skoro od samog početka, Jacquemus je uživao u mogućnostima da se izdvaja u modnom svijetu. Jedan od prvih velikih hitova modnih dodataka, 2019. godine, bila je mini-torba Le Chiquito – tašna jedva veličine novčanika koja je istovremeno bila obožavana i ismijavana. Brend nije namjeravao prikazivati kolekcije u uobičajenim terminima i na uobičajenim mjestima. „Nije želio da na svojim revijama vidi ljude iz modne industrije, koji su na svim drugim revijama”, kaže Prigent. Umjesto toga, Porte Jacquemus izlaže izvan tjedana mode i poziva svoje idole iz djetinjstva i svoju baku. „Nije baš ‘u trendu’”, dodaje Prigent. „Radi svoje, i postoji određena naivnost u tome – kao, ne plašimo se da budemo kič.”

Tijekom pauze u snimanju, Porte Jacquemus šeta između polica s kolekcijom, pregledavajući stvari. „Prilično mi je teško vidjeti proizvod u ovom okruženju”, kaže, mršteći se: studio koji podsjeća na hangar je slabo osvijetljen i neprivlačan. Slegne ramenima i uzme još jedan komad muške odjeće.

Photo: Matthieu Salvaing

Tijekom protekle godine, demografija Jacquemusovih kupaca postala je starija i imućnija. „Zabavno je kako je naš kupac odjednom postao netko tko ne kupuje samo jednu torbu, već kupuje i odjeću s visokim cijenama”, kaže Porte Jacquemus, zadovoljan, osvrćući se po užurbanom studiju. „To je velika promjena za tvrtku.”

Sljedećeg jutra, subotom, Porte Jacquemus odlazi na buvljak u Saint-Ouen-sur-Seine, odmah pored nadvožnjaka koji označava vanjsku granicu Pariza. Ovi poznati buvljaci su kao selo za sebe, iscrtano beskrajnim redovima štandova čija roba varira od dizajnerskih kopija (među njima i lažnih Jacquemus torbi) do rijetke vintage odjeće i antikviteta. Za razliku od mnogih uspješnih i zauzetih ljudi, on ne koristi umjetničke savjetnike, niti zamjenike za dekoraciju. Svakog vikenda sam istražuje tržnice, sada se ograničava na otmjenije koridore buvljaka, uvijek prateći isti put: počinje s vintage odjećom, prelazi na namještaj, zastaje na capuccino u Van Hoos & Sons, a zatim prelazi u zatvoreni prostor za kućne potrepštine. Zbog svoje redovitosti i sklonosti kolekcionarstvu („Moj problem je što volim toliko različitih stilova”) postao je neka vrsta zvijezde buvljaka, kojeg prodavači zaustavljaju u prolazu – da ga obavijeste o nekom komadu koji im stiže, da ga pohvale za nedavnu Jacquemus reviju, da mu daju poklone da ponese blizancima. Ponekad ga prepoznaju i slučajni kupci i zamole za fotografiju.

„Toliko sam često ovdje da me buvljak pozvao da napravim svoju trgovinu”, kaže. „Oh!” Njegove oči su se iznenada ozarile. „Obožavam ovu stolicu!”

Komad o kojem govori je čvrsta pletena fotelja s jastucima sa žutim cvjetnim dezenom: najviše Jacquemus-ova, a opet najnon-Jacquemus stvar ikada. Porte Jacquemus je odjeven u svoje najbolje subotnje izdanje – bijele brodske cipele, široke bijele hlače, i preko sivo-meliranog duksa lepršava bijela trenirka s plavim rubovima. Nekoliko minuta ranije, obavio je svoju prvu kupovinu: prugasti narančasti dres, 65 eura. („Veoma skupo”, promrmlja sebi u bradu, odmahujući glavom. „Ali opsjednut sam ovim prugama.”) „Moja najveća opsesija je sport, općenito”, objašnjava dok nastavlja šetati između štandova. „Mislim da su sportaši superzvijezde ovog svijeta.” Kroz napore da sportifikira svoj brend, Porte Jacquemus je prvi put upoznao Maestrija, čijeg je brata Yoanna, francuskog ragbi igrača, Porte Jacquemus fotografirao za jednu od svojih kampanja 2018. godine.

„Imali smo odličnu povezanost, i pričao mi je o Marcu”, prisjetio se Porte Jacquemus. „Tako da sam odlučio poslati Marcu poruku i pitati ga: ‘Hej, hoćeš li večeras jesti tjesteninu?’” Nije bila dvosmislena ponuda: Porte Jacquemus voli kuhati i jesti tjesteninu. „Rekao je ne – bio je previše umoran. Onda, dva ili tri dana kasnije, rekao sam: ‘U redu, dođi ispred moje zgrade. Jest ćemo tjesteninu.’”

Tada je kod Porte Jacquemusa boravio njegov 18-godišnji rođak iz drugog grada, pa je i on jeo s njima. „Na neki način, to je pomoglo, jer je ta jednostavna konverzacija s tinejdžerom stvorila nešto”, kaže Porte Jacquemus. Maestri se sjeća: „Znao sam da se bavi modom, i pomislio sam, u redu, ovaj tip će uvijek biti vani, stalno s 90 ljudi na zabavi, nekako otmjeno. Zato sam se iznenadio koliko je jednostavan, vrlo povezan sa svojom obitelji i starim prijateljima. To je prva stvar zbog koje sam pomislio: ‘Sviđa mi se ovo.’”

„Odrastao sam jedući svaki dan kod svojih baka i djedova”, objašnjava Porte Jacquemus. „Moja baka, teta, brat, sestra, otac i moji drugi baka i djed su svi u istoj ulici. Za sedam minuta mogu poljubiti cijelu obitelj, i osim malog rođaka, koji nam se tada pridružio, nitko zapravo nije napustio selo.”

To selo, Mallemort, općina na pola puta između Avignona i Marseillea, regija je u kojoj je njegova obitelj odavno pustila korijenje. Porte Jacquemus i Maestri su od početka bili jasni u vezi sa svojom idejom o obitelji. „Mislim da smo tjedan dana nakon što smo se upoznali razgovarali o tome želimo li djecu”, kaže Maestri. „Rekao sam: ‘To je moj san.’ On je rekao: ‘I moj.’”

Proces surogat majčinstva trajao je tri i pol godine i završio se na jezeru Tahoe, gdje su proveli proljeće zbog rođenja svojih blizanaca. Dugačak put do roditeljstva učinio je Portea Jacquemusa i Maestrija simbolima određene vrste upornosti i roditeljske radosti – „Srce mi naraste deset puta kad ih vidim s djecom”, kaže Dua Lipa.

„Vratili smo ih kući i spavali 28 sati”, kaže Porte Jacquemus. „Shvatiš koliko se brzo mijenjaju.” U teoriji, teško je brinuti se o bebama u najzauzetijoj profesionalnoj godini života, ali njemu to nije tako izgledalo.

„Ovo su čudne godine za modnu industriju”, kaže Porte Jacquemus. „Ali biti otac me je lakše doveo do nečega, a to je da kada su ti oni u rukama, ništa drugo nije važno.”

Nalazimo se u dijelu s zatvorenim štandovima, gdje se pretežno prodaju fini antikviteti; nakon što se oduševio žutim i zelenim posuđem, starinskim kristalom i izlizanom smeđom foteljom s upečatljivim ševron dezenom, odlazi u jedan od svojih omiljenih prostora, štand specijaliziran za vintage torbe i Vuitton kofere. Napolju, jedan prodavač ga zaustavlja da ga pita o blizancima. „Dovedi ih opet. Obožavam bebe!”

„S veseljem!”, odgovara Porte Jacquemus.

„Moja prijateljica me zadirkuje: ‘Žene ne žele djecu, žele bebe!’”, dodaje kroz smijeh. „Poljubi svoje.”

Photo: Matthieu Salvaing

Određena obiteljska intimnost oblikuje kompaniju Porte Jacquemusa. „Alice, naša prva pripravnica, sada je šefica studija. Fabien, koji je prodao prvu kolekciju, sada je naš direktor za imidž. Od prvih deset ljudi u brendu, njih šest je još uvijek tu”, kaže Porte Jacquemus. „Neću lagati i reći da smo velika obitelj od 300 ljudi – ponekad sretnem ljude u našoj kantini koje nikada nisam vidio – ali i dalje osjećam da možemo održati nešto zaista zdravo u svijetu mode.” Mršti se. „Kada čujem da su neki novi dizajneri dramatični, da viču na ljude, jednostavno ne razumijem kako to rade. Kad sam imao 20 godina, molio sam ljude da mi pomognu.”

Taj period, kada je pokrenuo svoj brend, bio je možda najintenzivniji u njegovom životu. Njegova majka je imala 42 godine kada je poginula u prometnoj nesreći. On je u Pariz stigao kao modni student na École Supérieure des Arts et Techniques de la Mode mjesec dana ranije, a ona je tada planirala prodati automobil kako bi financirala njegovu školarinu.

„Bio je to san – veliki san”, kaže on. „Odjednom, kad sam je izgubio, shvatio sam da vrijeme prolazi. Postao sam opsjednut tom idejom: Vrijeme prokleto prolazi. Moram ostvariti svoj san. I umjesto da ostanem na jugu s obitelji tjednima nakon njezine smrti, četiri ili pet dana kasnije vratio sam se vlakom u Pariz. Moja baka je rekla: ‘Simone, što radiš? Jesi li dobro?’ Odgovorio sam: ‘Vraćam se.’ Imao sam tako intenzivnu energiju.” Pucketa prstima. „To je bio okidač. Otišao sam na tržnicu i kupio tkaninu.”

Dizajniranje je bilo samo polovica posla. „Zamislio sam kampanju. Objavio sam je na Facebooku i rekao: ‘Zdravo, ovo je moja prva kolekcija, L’Hiver Froid!’ i ljudi su počeli ludilo dijeliti. Na Tumblru je podijeljena milijun puta. Francuska štampa me pozvala tri ili četiri tjedna kasnije i rekla: ‘Želimo napraviti intervju.’ Bio sam u šoku. Tako je sve počelo. To je na neki način film – bilo je tako prelijepo. Želio sam pažnju svih. Bio sam opsjednut. Bio sam ispred Diorove revije s prijateljem, manifestirajući. Bio sam na Vogue festivalu na Avenue Montaigne s prvom kolekcijom, vičući na ulici: ‘Hej, pogledajte moj rad!’ Nisam imao drugu opciju. Morao sam biti primijećen u ovom svijetu.”

Bližimo se kraju Porte Jacquemusove šetnje kroz buvljak. Usporio je korak pod težinom sjećanja. „Uvijek kažem, nisam izgubio majku; ona je sa mnom. Zato sam otišao tako brzo i imao tako snažnu energiju – nisam se osjećao usamljen.” Kada je umrla, kaže, ostavio joj je samo jednu stvar: jedno izdanje Voguea.

U rujnu, Porte Jacquemus posjećuje New York kako bi nadgledao završne renovacije svoje prve prodavaonice u Americi, smještene u drvenoj zgradi na uglu ulica Spring i Wooster. „Zgrada je čudna, ali puna je dnevne svjetlosti i volim taj kraj”, kaže on, bacajući pogled oko sebe. Prizemlje, koje će uglavnom prikazivati Jacquemusove aksesoare, još uvijek je prašnjavi nered sa vidljivim čeličnim infrastrukturnim elementima i visećim žicama. Intimniji salon na katu, gdje će se odjeća pregledavati i isprobavati, još uvijek je prepun ljestvi. Ali vizija je zasijala – sigurno kao limunovo drvo. Na podu će biti kamen od Pierre de Bourgogne krečnjaka; prozor na preseku s Wooster ulicom unosit će svjetlost; i ručno kovani željezni gelender koji prati spiralu stepeništa – mali omaž, kako kaže Porte Jacquemus, mediteranskom arhitektu iz sredine prošlog stoljeća, Jacquesu Couëlleu. „Izgledat će kao mješavina juga Francuske i New Yorka”, kaže on. Prvi dio gelendera je upravo stigao, a, pronalazeći muziku na harfi na svom telefonu, snima video kako prelazi po tankim željeznim prečkama u skladu sa zvucima žica. Video, za koji mu je trebalo nekoliko sekundi da ga napravi, savršen je za društvene mreže.

Ova posjeta New Yorku je prvi put da je Porte Jacquemus bio odvojen od svojih blizanaca više od jednog dana. Jutro je prohladno i ugodno, a on izlazi na pristupnu rampu na Wooster ulici, oslanjajući se na rukohvat: savršena pozicija da uživa u prolaznicima na SoHou i u čarima samoreklamiranja u modnom kvartu daleko od kuće. Tri mlade žene zastaju da mu odaju priznanje („Toliko mi je žao što vas uznemiravam, ali sam veliki obožavatelj vašeg rada – vi ste takva inspiracija”), dok drugi prolaznici pokazuju tipičan njujorški gest ubrzavanja i suzdržavanje izraza lica dok prolaze: prešutno, nenametljivo prepoznavanje njegove rastuće slave.

„Nikada nisam mislio da netko u Seulu razmišlja drugačije od nekoga u Parizu, jer svi sada gledamo iste medije”, objašnjava Porte Jacquemus. „Ali Amerikanci vole moju priču i razumiju je – u Americi se cijeni kada si sve postigao sam.”

Godinama je govorio u medijima da je otvaranje prodavaonice glupost za mladi brend, poziv u propast zbog visokih troškova, a i besmisleno u eri digitalnih narudžbi i velikih magazina. I dalje to misli, ali sada osjeća da je dovoljno velik da se suoči s rizikom. „Nisam želio slatku, kul prodavaonicu u Le Maraisu”, rekao je. „Želio sam Avenue Montaigne” – centar visoke mode u Parizu. To je i dobio. Sada je butik u SoHou, skupo dizajniran i skup za održavanje, sljedeći korak. „Od svoje osamnaeste godine, držao sam se svoje pozicije”, kaže on. „Rekao sam ‘ne’ mnogim stvarima u životu jer sam imao nešto drugo na umu.”

Trenutno, dok uređuje interijer prodavaonice u SoHou, osjeća se rastrgan između cilja domaćeg mediteranskog ukusa i imperativa visokofunkcionalnog maloprodajnog prostora. „Želim da bude osobniji – kao stari drveni stol pored vintage kauča”, kaže i mršti se. „Još uvijek nisam zadovoljan. Ima još posla.” Posmatra kako radovi napreduju, prašnjavi i nesavršeni, ali, sve od oštrih stolarija do seta Jacquemus zelenih kontejnera pored vrata, obiluje intrigantnom ljepotom. „Moram pokazati svoj proizvod u svom okruženju”, nastavlja, fokusirajući pogled. „Cilj je da se ljudi osjećaju kao da su u mojoj kući.”

Photo: Théo de Gueltzl
Kosa: Diego Da Silva
Šminka: Niamh Quin
Krojač: Chris Grison

Fotografije umjetničkih djela: Matthieu Salvaing
Kreativna konzultacija za fotografije Matthieua Salvainga: Sophie Pinet