Kurirala sam izložbu inspiriranu novom Rosalijinom pjesmom Berghain

Louvre je opljačkan, Rosalia je vratila klasičnu glazbu u središte mainstreama, što je sljedeće, povratak Velike depresije? Internet je posljednjih dana postao pozornica za nešto što djeluje kao barokna drama, prepun simbolike, teatralnosti i tog uzbudljivog osjećaja da smo svjedoci nečemu većem od nas. Sve izgleda prenaglašeno, emotivno, sa pomalo tragičnim sjajem, kao da se kolektivno vraćamo u neko vrijeme kada su strast i patos bili mjerila istine. Posljednja dva dana sve što čujem na svakoj društvenoj mreži i platformi jesu one njemačke riječi s kojima počinje Rosalíina, slobodno se može reći već kultna, pjesma Berghain. Svi su, i to s dobrim razlogom, opsjednuti novim albumom, a ova pjesma je zasigurno nešto najoriginalnije i najkvalitetnije što sam čula u posljednjih nekoliko godina. Osim što Rosalía u spotu nosi razne vintage modne dragocjenosti, sam je spot gotovo kao malo umjetničko djelo. S tim u vezi, moje malo kustosko srce nije moglo odoljeti a da odmah ne pomisli na umjetnička djela koja bi kreirala savršenu izložbenu cjelinu. Zato vam u nastavku donosim čitav kustoski koncept izložbe koju bih kurirala, inspiriranu pjesmom Berghain.

SOBA 1

Zamislite napuštenu gotičku crkvu u šumi ili ruševine antičkog grada koje je preuzela priroda. Jeste? Upravo tu ćemo smjestiti našu izložbu. Ogroman prostor, prepun jeke i visokih stropova, s prostorijama koje su povezane mračnim hodnicima. Interijer je u svim prostorijama ispunjen namještajem iz nove izložbe Ricka Owensa, pod nazivom Rust Never Sleeps, koju je kurirala Michèle Lamy. A prvo što zateknete na zidu, djelo koje otvara izložbu, jest najpoznatije remek-djelo jednog od začetnika romantičarskog slikarstva u Francuskoj, Théodorea Géricaulta – Splav Meduze (Le Radeau de la Méduse, 1818–19).

Le Radeau de la Méduse, Théodore Géricault, 1818–1819, Louvre, Paris

© Bill Viola
This work was commissioned by the J. Paul Getty Museum, Los Angeles

Želim nešto toliko monumentalno i staro kontrastirati s nečim izuzetno suvremenim, pa tako nasuprot Splavu Meduze postavljamo video rad američkog suvremenog umjetnika Billa Viole, pod nazivom Emergence. I Géricault i Viola koriste vodu kao granicu između života i smrti: u Splavu Meduze ona je simbol očaja, kolektivnog brodoloma i ljudske nemoći, dok u Emergence postaje sredstvo ponovnog rođenja i transcendencije. Ova paralela između dvaju djela otvara prostor dijaloga između prošlosti i sadašnjosti, baš kao što Rosalía u Berghainu spaja baroknu dramatiku i suvremeni ritam.

Rick Owens Double Bubble Steel Rust, 2025.

Rick Owens, Tomb Chair black oak right, 2025.

SOBA 2

U mračnom hodniku koji spaja dvije prostorije, čiji je strop otvoren prema nebu, nailazimo na čuveno djelo španjolskog slikara Francisca Goye, Saturn Devouring His Son (1820–23), a nasuprot njega postavljen je rad umjetnika Damiena Hirsta, Saint Sebastian, Exquisite Pain (2006). Ova dva djela, postavljena jedno nasuprot drugome, stoje kao dve verzije istog mita o tijelu i moći. Saturn, zaslijepljen strahom i žudnjom, proždire vlastito dijete u naletu božanskog ludila, dok Kirstov Sveti Sebastian, uronjen u hladni formaldehid, pretvara bol u spokoj. Između njih, prostor se pretvara u metaforu, stvarajući rascjep između nagona i vjere, gdje tijelo postaje mjesto sukoba između uništenja i iskupljenja.

SOBA 3

U sljedećoj ogromnoj, širokoj prostoriji, koja je nekada služila kao prostor crkve, pored gotičkih ukriženih lukova i šiljatih nosača koji naglašavaju vertikalnost, sama u sredini prostora nalazi se instalacija Sun Yuan i Peng Yu, Can’t Help Myself. Ovaj put rad nije prikazan u institucionalnom ambijentu, omeđen zidovima ili staklom, već slobodno raspršuje crvenu tekućinu nalik krvi koliko god može dosegnuti. U središtu nekadašnje crkvene centralne prostorije, instalacija djeluje kao mehanički pandan Géricaultovom i Goyinom svijetu – tijelo bez duše koje u beskonačnoj petlji pokušava očistiti sebe, a zapravo tone dublje u vlastitu kontaminaciju. Baš kao u Rosalíjinoj pjesmi, gdje se svetost i dekadencija sudaraju u istom ritmu, ova instalacija pretvara ritual u krvavu misu suvremenosti: ekstazu i raspad, želju i kaznu, mehanički pokret koji se bori za iskupljenje u svijetu koji je već izgubio vjeru.

Sun Yuan and Peng Yu, Can’t Help Myself, 2016, Guggenheim Museum

SOBA 4

U sljedećoj prostoriji, pod baldahinom od bijelog prozirnog materijala koji visi sa svodova stropa, prvo što nas dočekuje je bronzana skulptura Marije Magdalene umjetnice Kiki Smith iz 1994. godine. Zidovi su obasjani zagušenim crvenim svjetlom, a na njima se nalaze dvije slike: Bride i Teeth južnoafričke suvremene umjetnice Marlene Dumas, obje iz 2018. godine. U ovom prostoru sve se kristalizira u figuri žene – fatalne, grešne i ranjive u isto vrijeme. Kiki Smithina Marija Magdalena, brončana i teška, djeluje kao tijelo koje je prošlo kroz iskupljenje, zadržavajući tragove zemlje na koži. Njeno prisustvo je gotovo liturgijsko, ali crveno, zagušeno svjetlo umjesto čistote priziva želju. Zidovi oko nje nose lica i usta žene koja voli, proždire, čeka, vene. U tom trokutu – Smith, Dumas, Rosalía – rađa se suvremena verzija Magdalene, koja više nije sveta niti demonizirana, već biće koje razumije da su ljubav i kazna, eros i krivica, samo dvije strane istog tijela.

SOBA 5

Na samom kraju ovog veoma intenzivnog, mračnog i emotivnog putovanja, dolazimo do prostorije koju sam zamislila u kružnoj osnovi. Zidovi su napukli, a priroda je ovdje – više nego ikada do sada – učinila svoje. Grane, mahovina i razno raslinje probijaju se kroz drevne zidine, neumoljivo pokazujući svoju dominaciju, a čitav prostor ispunjava samo jedna stvar: imerzivna prostorna instalacija We Walked the Earth danskog umjetnika Uffea Isolotta, koji je predstavljao Dansku na Venecijanskom umjetničkom bijenalu 2022. godine. Tri kentauroidna tijela, napola ljudska, napola životinjska, leže u prostoru koji je istovremeno dom i grobnica. Ona su tragična i spokojna, ujedinjena s okolinom koja je preuzela sve. U kontekstu ove imaginarne izložbe, ovo djelo funkcionira kao trenutak nakon ekstaze, nakon rituala, nakon pročišćenja. Baš kao što pjesma i spot spajaju religiozne motive i tjelesnu energiju, kombinirajući sakralne i moderne elemente u isti dah, tako i Isolottova instalacija briše granice između svetog i profanog, života i smrti, tijela i prirode. Ona zatvara krug; od Géricaultovog očaja, preko Hirstove i Goyine borbe, do mehaničkog vrtloga Sun Yuana i Peng Yu, i dovodi nas do trenutka u kojem ljudsko tijelo više nije centar, već samo ostatak svijeta koji je prešao u drugo stanje.

Photo: Anders Sune Berg / Courtesy of Uffe Isolotto and The Danish Pavilion, La Biennale di Venezia 2022