Izložba o gorko-slatkom razdoblju života kojeg se danas sjećamo s nostalgijom

Dvije djevojčice se smiju i igraju. Plakati na zidu. Lutke na krevetu. Špangice u kosi. Prvi izlasci. Prva natjecanja. Prve simpatije. Ovi me kadrovi vraćaju u doba nesputane slobode, bezbrižnosti, beskrajne igre zbog koje se gubi pojam o vremenu i prostoru. Moja je soba bila poput igrališta, gradova i naselja u kojima su lutke u svojim Mattel kućicama živjele životom kojem bi danas pozavidio i Instagram; nijedna me opsesija nije zaobišla, od šivanja odjeće, do skupljanja naljepnica, dnevnika i časopisa. Sve sam mogla izmisliti, izmaštati, izrežirati u svojoj glavi, i onda u toj fantaziji živjeti danima. Potpuno neuhvatljiva. A kada je iz tog dječjeg svijeta trebalo zakoračiti u onaj djevojački, doživjela sam to kao vrlo nasilnički potez. Odjednom je bilo zabranjeno plesati na kiši, glasno se smijati, dugo spavati, razgovarati s predmetima, loviti zvijezde padalice. Gdje točno počinje ta tranzicija? Odlučujemo li o tome same, ili društvo? I je li djevojaštvo samo prolazna faza, ili i stanje svijesti, osjećaj, čak i aura koju nosimo? Izložba Girls. On Boredom, Rebellion and Being In-Between (Djevojke. O dosadi, pobuni i životu između) u Muzeju moderne umjetnosti u Antwerpenu ove jeseni okuplja interdisciplinarne radove fotografa, vizualnih umjetnika, kostimografa i redatelja, istražujući svu ljepotu i složenost djevojaštva – od toga kako je predstavljeno naše djetinjstvo i kako se pamti, do toga kako oblikuje vizualnu kulturu i modu.

Naime, u kanoniziranoj povijesti zapadne umjetnosti, djevojaštvo je često predstavljano kao prolazna faza: nježna, naivna, u tranziciji. Kao vječna muza, mlada djevojka u povijesti umjetnosti bila je anonimna, tihi subjekt, nečija kći. Svira klavir, drži mače ili pristojno preklapa ruke na koljenima – njezina poza i atributi ukazuju na vrlinu i nevinost. Nitko joj ne smeta, jednostavno je tu. „Očito, doktore, nikada niste bili trinaestogodišnja djevojčica“ – citat je iz filma The Virgin Suicides Sofije Coppole, koji savršeno sažima nijanse ženskog odrastanja.

The Virgin Suicides

Što je zapravo djevojaštvo?

Umjetnost koja djevojaštvo stavlja u središte pozornosti često se odbacuje kao sentimentalna ili intelektualno plitka. No takvo trivijaliziranje zanemaruje emocionalnu, psihološku i političku dubinu koju ova tema može ponuditi. Kroz oči umjetnika prikazanih na ovoj izložbi, djevojaštvo je više od same teme, ono je način gledanja, pamćenja i imaginacije. Prostor refleksije, od boli i patnje inherentne ženskom postojanju, do magične i radosne povezanosti koja nas sve tiho, ali duboko spaja. Kustosica Elisa De Wyngaert odlučila je uključiti i istaknuti jedan element koji predstavlja suštinsko stanje uma jedne djevojčice: njezinu sobu koja čuva sve njezine nemire, pitanja i vizije. Vjerojatno je jedna od najpoznatijih soba u kinematografiji ona koja je zatvarala pet sestara iz Lisabona u filmu The Virgin Suicides. Na izložbi je rekonstruirana upravo ta soba, koja je sadržavala ne samo sav bijes svijeta, već i svu dosadu svijeta – dvostruki mač za dječji um, katalizator ili najkreativnijih ideja ili nekontroliranog straha koji potiče želju za nestajanjem.

Druge dvije sobe oživljene su kroz radove Jenny Fax i Chopove Lowene. Prva rekonstruira njezin europski stil sobe u Taipeiju, prostor koji je skrivao ne samo njezine OCD navike, već je više odražavao ukus njezine majke nego njezin vlastiti, dok je druga interpretacija zajedničkog prostora dviju djevojaka koje su se upoznale tek na fakultetu, a kroz ono što su zajedno stvorile, vjerojatno su dijelile slične svjetove u djetinjstvu.

Petra Collins and Jenny Fax, I’m Sorry, photo by Fish Zhang

Eimear Lynch, Girls’ Night

Koncept izložbe

Izložba je podijeljena u tri glavna konceptualna dijela, dosadu, san i odrastanje, te istražuje kako se ti pojmovi odražavaju na djevojčice i kako su ih različiti mediji i discipline prikazali. Od skulptura, poput Male četrnaestogodišnje balerine Edgara Degasa, preko radova umjetnice Sofije Lai stvorenih posebno za izložbu, do slika poput Memories Alice Neel, radova Arise Yoshioke i fotografija Fumiko Imano i Roni Horn. Moda je također prisutna, s komadima brendova Simone Rocha, Maison Margiela, Ashley Williams, Raf Simons, D’heygere, te različitim povijesnim iteracijama bijelih haljina – korištenih za krštenja, pričesti i vjenčanja. Čini se da život djevojaka definira bijela tkanina, bilo po izboru ili nametanju (nikada je nisam voljela); izložba ostaje otvorena za raspravu.

Tina Barney, The Dollhou

Ova izložba, kroz selekciju radova onih koji djevojaštvo razumiju iz najrazličitijih kutova, ali i kroz razgovore sa stvarnim djevojkama i ženama tijekom cijelog procesa, postiže univerzalno, a ipak osobno razumijevanje teme: sve kontradiktornosti između onoga što znači biti djevojka i načina na koji to drugi predstavljaju ili interpretiraju. Neki od najdirljivijih radova preuzeti su iz performativnih kostima Louise Bourgeois, posebno pregača iz She Lost It na kojoj piše: „Morao/la sam se opravdati što sam djevojka.“ Nikada ne smijemo tražiti oprost, niti se osjećati kao da bi nam trebalo biti oprošteno, i nikada ne smijemo prestati osjećati radost što smo žene.

Léon Spilliaert, Girls with white stockings

Micaiah Carter, Adeline in Barrettes

Budućnost je neizvjesna za sve nas, u rodnoj nejednakosti, siromaštvu, sukobima i duboko ukorijenjenoj diskriminaciji koja nam uskraćuje prilike i prije nego što ih uopće dobijemo. No odgovor je borba. Ova izložba podsjeća da su umjetnost, moda i kultura, kao načini pripovijedanja i reprezentacije, ključni za vidljivost naših perspektiva. Baš poput Photo Vogue inicijative koja ove godine dijeli istu temu, pod nazivom Women by Women.

Jim Britt, Sisters

„Za mnoge umjetnice i dizajnerice, adolescencija je oduvijek bila središnji dio stvaranja, a kako starimo, nemoguće je ne zadržati se barem jednom nogom u tim godinama. Mnoga djela na ovoj izložbi upravo to žele izraziti: da djevojaštvo nije nešto što ostavljamo iza sebe, već pogled koji i dalje oblikuje način na koji promatramo svijet. Upravo zato su te godine toliko dragocjene“, kaže kustosica za Vogue. Poruka je jasna, ne zaboravimo onu djevojčicu u sebi, u svoj njezinoj delikatnosti, subverzivnosti i fluidnosti, u dosadi koja je danas postala luksuz, a pokreće kreativnost kao stanje lutanja ili sanjarenja, prožeto željom za transformacijom i vlastitim sazrijevanjem. To će sačuvati iskru koja nas čini živima.

Girls. On Boredom, Rebellion and Being In-Between traje do 1. veljače 2026. godine u MoMu u Antwerpenu.