Izbjeglički tim na Olimpijadi simbol je nade i otpora

Kad sam bila mlađa, kada bih naišla na poznatih 5 krugova loga najpoznatijeg svjetskog sportskog događaja – Olimpijskih igara, uvijek sam mislila da oni simboliziraju mir i jednakost koja vlada u sportu. U teoriji bi tako trebalo biti i nisam bila daleko. No, kako je svijet u kojem živimo sve samo ne pravedan, jasno je da ni u njemu ideja jednakosti nije u potpunosti implementirana.

Sjećam se kad sam prvi put gledala film „Swimmers“ (imate ga na Netflixu, preporučam ga apsolutno svima) i kakav je dojam ostavio na mene. Ova nevjerojatna priča o sestrama Mardini, čija ljubav prema sportu i plivanju nije poznavala granice, natjerala me da prvo pomislim: Bože, kakve cure! Koliko je snage, upornosti, predanosti bilo potrebno da se ustraje u svakoj namjeri, i ponaša se čak i u krajnje promijenjenim životnim uvjetima. Yusra Mardini, kao i njezina sestra Sara, bile su plivačice sa statusom izbjeglice, koje su zbog svojih ciljeva i vjere u bolji život, ali i zaštite svoje osnovne egzistencije, bile prisiljene napustiti ratom razoreni Damask. Kad su motori na čamcu punom ljudi otkazali dok su bili još daleko, Yusra i njezina sestra, potaknute svojom mladenačkom snagom i vjerom, plivale su satima u Egejskom moru, gurale čamac i pomagale svima oko sebe da stignu do grčkog tla gdje su zatražili azil, a potom su se pripremali za OI u Riju. Na Olimpijskim igrama 2016. Yusra je pobijedila na 100 metara leptir i to ne samo za nju nego i za sve one koji su se uspjeli spasiti i one koji nisu. Kada joj je medalja visila na prsima, a njezina poruka mira odaslana na sve strane svijeta, Yusra je imala samo 18 godina i potpuno je nemoguće da na vas ne utječe snaga njezine strasti i odlučnosti.

Scena iz filma „Swimmers“

Međutim, gledanje tog filma otvorilo mi je mnoga pitanja. Koga predstavlja sportaš koji nosi status izbjeglice, za čiju se državu natječu, svoju domovinu ili onu koja ih je „spasila“, i koliko se licemjerja krije u svim redovima između? Je li moguće ograničiti ljubav prema sportu, čak i kada je politika postala važnija od talenta i strasti i je li sport ogledalo meke moći svjetskih političkih tokova? Vjerojatno je oduvijek tako.

Iako je izbjeglički status sportaša dugo bio neregulirano pitanje, za koga će se natjecati u vrijeme kada su bili između dva života, novog i starog, dvije države, dva dresa, dvije reprezentacije, godine 2016. prethodila vjerojatno nikad veća izbjeglička kriza koju je Europa osjetila, dakle ona koja se pamti i o kojoj se priča, pokrenula je pitanje osnivanja izbjegličke reprezentacije na Olimpijskim igrama. Upravo 2016., u godini kada je Yusra plivala, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach stvorio je Refugee team, kao simbol nade za sve izbjeglice diljem svijeta, bez potrebe da budu asimilirani u nečiju reprezentaciju, ili da im se uskrati sudjelovanje zbog činjenice da njihova domovina pati od ratne krize. Od tada je tim izbjeglica te prve godine sudjelovao na Olimpijskim igrama, potom u Tokiju 2020. i ove godine u Parizu, tim će biti najveći do sada.

Istražujući tim razmišljala sam osjećaju li se sportaši manje vrijednima jer ne nose zastave svojih država. Misle li možda da će ih svijet sažalijevati? Boje li se da neće biti primljeni i da taj status znači da je to konačno to, nema više Afganistana, Kameruna, Demokratske Republike Kongo, Kube, Eritreje, Etiopije, Irana, Južnog Sudana, Sudana, Sirije i Venezuele, ali jedan veliki status izbjeglice koji signalizira da nemaju zemlju i da ne pripadaju nigdje. Ja u to iskreno ne vjerujem, jer oni umjesto zastave jedne države nose zastavu nade i slobode i podsjećaju nas da postoje i da su uspjeli tu biti, a to je značajnije od bilo koje državne zastave. Također sam se zapitala je li izbjeglička reprezentacija sada zapravo neka nova tvorevina, budući da imaju priznanje najvećeg svjetskog sportskog događaja. Je li to možda na neki način nacija u konstituiranju koja, slično romskoj populaciji u Europi, formira državu za sebe koja je rasuta po cijelom svijetu.

Kao što me jednom oduševila Yusra, ove godine je moj kompas okrenut prema Eyeru Tesfoam Gebru. Eyeru je profesionalni biciklist iz Etiopije, koji je također simbol nade i otpornosti za mnoge. Odrastajući u zemlji u kojoj su prilike za žene u sportu bile gotovo nepostojeće, Eyeru se suočavala s mnogim izazovima, a njezina odlučnost i strast prema biciklizmu gurale su je naprijed. Kao mladoj djevojci, bicikl koji joj je služio kao prijevozno sredstvo brzo je postao mnogo više od toga – bijeg od svih negativnosti i put do sigurnosti. Eyeruina posvećenost sportu nije prošla nezapaženo dok je živjela u Etiopiji. Počela je sudjelovati u lokalnim utrkama, brzo stekavši reputaciju najbolje sa svojim iznimnim talentom i neumoljivim duhom. Međutim, politička nestabilnost u njezinoj zemlji natjerala ju je da pobjegne, tražeći bolji život negdje drugdje. Nakon godina borbe i traženja puta od Etiopije do Europe, koji vjerojatno ne može ni zamisliti duh i tijelo koji ga barem dio nije iskusio, Eyeru ove godine nosi baklju dio puta do glavnog grada Francuske. Njezin nas primjer podsjeća da vatra koju imamo u sebi gori i u najnevjerojatnijim uvjetima.

Njena priča nije samo o sportu, već o hrabrosti, upornosti i ogromnoj ženskoj snazi. Eyeru Gebru pokazuje da se, bez obzira na prepreke, snovi mogu ostvariti, iako se ponekad čini da je prepreka previše. I dok svijet gleda u nju kako nosi baklju, ona predstavlja nadu za sve one koji čekaju u redovima, u strahu, s malo ili nimalo hrane, koji se voze u pretrpanim kamionima i brodovima i sanjaju da će jednog dana sve biti u redu. Eyeruin put od izbjeglice do olimpijske heroine inspiracija je za sve nas, podsjeća nas da u svima nama postoji snaga, samo ovisi koliko kilometara na sat prelazimo.