Zadivljeno proučavajući njezine modne kombinacije, poput tinejdžerke koja izrezuje fotografije kul djevojaka iz magazina, došla sam do nekoliko (meni) vrijednih spoznaja. O stilu, a pomalo i o životu.
Tina Lončar22 siječnja, 2025
Ivy Getty jedna je od onih it djevojaka koje, gdje god da se pojave, privuku pažnju prisutnih. Njezinim modnim odabirima nikako ne odmaže činjenica da, kao nasljednica naftnog mogula J. Paula Gettyja, dolazi iz jedne od najbogatijih američkih obitelji, no odavno smo naučili da stil i financijski status nisu nužno najbolji prijatelji.
Strastvena kolekcionarka umjetnina, poput njezine bake Ann, model i filantropkinja, Getty je djevojka vrlo osebujnog stila, no ono što ju čini specifičnom jest da u svom stilskom izričaju ne robuje pravilima ili diktatima. Premda nerijetko nosi dizajnersku odjeću, poput Maison Margiela vjenčanice koju je Galliano kreirao od razbijenog stakla ili Oscar de la Renta haljine za Met Galu, ona u nju uvijek unese nešto drugačije i osobno – Prvog ponedjeljka u svibnju 2022. haljina koju je nosila bila je izrađena od vintage čipke koja je pripadala njezinoj baki, a 2024. nosila je toaletu s potpisom Connora Ivesa koji ju je izradio prenamijenivši dvije tapiserije iz dinastije Qing iz 18. stoljeća. Kao ljubiteljica raritetnih i arhivskih komada, ali i odjeće koja ju naprosto zabavlja jer je estetski zanimljiva, Getty gotovo nikada ne nosi odjeću sa istaknutim logotipima, često podržava nezavisne dizajnere i zagovornica je održive mode. No ono što ju čini posebno interesantnom jest što nosi sve što joj dođe pod ruku, a njezin bismo stil, ako baš moramo, mogli opisati kao eklektičan.
Ovo je pet stvari koje sam, poput tinejdžerke koja izrezuje fotografije kul djevojaka iz magazina, spoznala zadivljeno proučavajući njezine stylinge.
Met Gala 2022, Getty Images
Ponekad me spopadne navala nezaustavljive kreativnosti. To su obično oni dani kada ustanem rano pjevušeći neke empowering stihove tipa “You’re so vain”, zovem prijateljice da im kažem kako je danas divan dan za biti živ, puna energije kao srednjoškolka kad se sprema za prvi date. Na te rijetke petke moj ormar je kao platno nadrealističkih slikara, odjednom sve paše jedno s drugim, kombinacije se slažu same od sebe, a na glavu bez iznimke postavljam nešto čudno. Na koncu mog kreativnog uranjanja u vlastitu garderobu običnom izgledam poput lika iz lucidnih snova Huntera S. Thompsona ili izgubljene kćeri Iris Apfel i, najbolje od svega, jako mi se sviđa kako to sve izgleda. No ono što me najčešće spriječi da u tom izdanju zakoračim na ulicu ručna je kočnica koju sama potegnem poučena svim diktatima i pravilima koje sam u životu progutala. Iako mi se sviđa moj odraz u ogledalu, neki unutrašnji glasić započne s propitivanjem treba li mi zbilja biserna ogrlica u kosi, dvije marame ili pak muška kravata oko struka. Jesam li to negdje prije vidjela, nosi li se to uopće tako? Obično tada odmarširam u sobu, rezolutno kao da o “uspjehu” mog stylinga ovisi budućnost ljudske vrste, i deinstaliram sve “viškove” dok ne dosegnem razinu “prihvatljivog”. Naravno, finalni dojam više nije “taj”. Ivy ne izgleda kao da ima taj problem. Ivy izlazi iz kuće kad je sama sebi top.
A za koga si se ti to uredila?, jedno je od onih pitanja koje vjerojatno čujemo svaki put kada u svoj outfit uložimo više truda od uobičajenog. Ako ste poput mene, u takvim trenucima, sigurno dobijete navalu aktivističkog adrenalina i potrebu da preodgojite nepristojnog radoznalca (i neposredno sve njegove pretke). No jedini način da vas mentalitet, i prstohvat pasivne agresije, drugih ne sputavaju jest da ih naprosto ignorirate. Da mi je netko dao novčić svaki put kad sam se predomislila oko outfita koji mi se sviđao jer sam pomislila da će u nekoj prilici biti too much, bila bih bogata kao Ivy Getty. Mentalitet (vječito osuđujuće) okoline cijeli nas život uči da sređivanje implicira da to radimo zbog nekog drugog ili da za to mora postojati “posebna” prigoda. Ako uložim, po njihovom sudu, “previše” truda u svoj izgled na jedan naoko posve običan dan, to će vrlo vjerojatno biti nagrađeno posprdnim smiješkom i poprijekim pogledima, kao da je riječ o nečemu što je, na neki neobičan način – sramotno. Upravo je to jedan od razloga zašto čitav život nastojimo ne biti “previše”. Ne postoji overdressed, postoji samo odjeća. Ako se u njoj osjećate dobro – nosite ju. Da, i na sasvim običan utorak.
Situacije u kojima stojim pred vlastitim ormarom kao pred školskom pločom ispisanom “nerješivim” matematičkim jednadžbama, pitajući se od čega da uopće krenem, mnogo su češće nego one kada samouvjereno otvorim svoju garderobu i otprve složim kombinaciju s kojom sam zadovoljna. Većinu vremena zdvajam, kukam i jadikujem pitajući se tko je kupio svu tu odjeću koja visi na mojim vješalicama, očajna kao da sam suočena s bog-zna-kakvom nepravdom. U tim slučajevima najčešće posegnem za najgorom taktikom – slaganjem kombinacija koje nikada prije nisam nosila. Naravno, to me odvede u još veću spiralu, iscrpi me kao da sam istrčala mali maraton i obično rezultira time da se pomirim s outfitom koji mi se nimalo ne sviđa. No ono što sam spoznala gledajući stylinge Ivy Getty je da naprosto treba pronaći ono što nam stoji dobro i to izvlačiti u svim “kriznim” situacijama – za Getty su to možda marame koje nosi u stilu sedamdesetih, a za vas nešto posve drugo. Pronaći taj “sveti gral” znači imati mogućnost da izvučete svoj stilski adut svaki put kad nemate inspiracije, a to je naprosto sjajno. Signature komad je ono na što se uvijek možete kladiti, i zbilja je dobro imati ga.
Kada je 1965. godine Yves Saint Laurent predstavio ikoničnu Mondrian haljinu inspiriranu Pietom Mondrianom, modni svijet je počeo pričati o color-blockingu. U šezdesetima se spomenuta stilistička/dizajnerska tehnika odnosila prvenstveno na “blokove” koji su gradili jedan odjevni predmet, no danas više nismo tako striktni. Trendovi su se od tada do danas bezbroj puta promijenili, no neke su stvari ostale iste – određene boje uparene s drugim bojama naprosto pružaju veći vizualni “užitak” od nekih drugih spojeva. U istom tonu, najbolje se slažu boje koje su suprotne na kolorističkom krugu kao što su zelena i crvena, dok pritom jarke najbolje stoje s jarkima, a pastelne s pastelnima. Iako odvažni, stylinzi Ivy Getty nerijetko su spojeni upravo po tom principu – to je jedan od razloga zašto izgleda interesantno čak i kad uz posve jednostavnu žutu haljinu obuje par funky plavih cipela. Kada ne znam što bih s bojama, a raspoložena sam da se konačno iskobeljam iz crne, bacim pogled na šalabahter i složim neki par po kolorističkom krugu. Voila!
Od šezdesetih do devedesetih, outfiti Ivy Getty nerijetko izgledaju kao da je ušla u vremeplov na prvoj stanici i izašla gdje ju je odvuklo srce (ili puka znatiželja), a ono što mi se kod nje posebno sviđa jest što ona u svojim nadahnućima minulim modnim erama ide all the way. Getty nosi retro kao uniformu za neku ulogu koju si je sama dodijelila što je sjajna stvar ako si želimo malo začiniti dosadnu svakodnevicu i odjeću ne doživljavamo suviše ozbiljno da mislimo da moramo robovati jednom “pravcu” ili jednoj estetici. Vintage natruhe (koje se ionako stalno vraćaju u modu) su OK, no upravo me Getty inspirirala da u svojim kreativnim izletima putevima nostalgije ne susprežem svoju želju da izgledam kao Cher u Studiju 54 ili Edie Sedgwick na nekom imaginarnom tulumu kod Warhola. Naravno da reference u vidu leopard kaputa i bijelih najlonki nitko živ neće povezati s tragičnom muzom taštog umjetnika, ali nije ni važno, jedino što je bitno je da se dobro zabavite. Zašto ne dopustiti odjeći da nam u tome pomogne?
