Fotografkinja Ivana Vareško nas upoznaje sa sporijom zen stranom Japana

Živimo u vremenu ubrzanih ritmova, gdje se sve vrti oko neviđenog. Putovnice se pune pečatima, putnici se kite brojem posjećenih zemalja, a itinerari su pretrpani u strahu da se nešto ne propusti. Nikada nisam bila “bijesni” putnik, često se vraćam na ista mjesta, ne planiram unaprijed, već puštam da mi osjećaji kroje put. Tako je bilo i s Japanom – tamo me odveo film. Prošle godine nekoliko sam puta pogledala Wendersov hommage Japanu, film Perfect days. U svijetu kojim vladaju ambicija i neprestana jurnjava, gdje nas obasipaju vijestima i prodaju nam avanture, Wenders donosi film o ljepoti malih stvari i sreći pronađenoj u rutini. Dosadno je, govore nam, stalno raditi iste stvari – ali što ako nas rutina tješi?

Hirayama, protagonist filma, čistač je toaleta u Tokyju. O njima brine kao o Mona Lisi. Zaustavlja se kako bi se divio sunčevim zrakama, sluša glazbu na kazete, fotografira aparatom na film, čita knjige. Ostao je u sedamdesetima dok se svijet oko njega ubrzano mijenja. Odbacuje žeđ za senzacijama i novitetima koji pokreću moderni svijet te se, u tehnološki najnaprednijoj zemlji, povlači iz njega. On je čovjek izvan vremena, a istovremeno potpuno prisutan u trenutku. Film je meditativan, poput samog Hirayjame, i često sam mu se vraćala kada mi je trebalo nešto toplo i nježno. Wenders, redatelj koji nas vodi kroz svijet i uči nas promatrati ga iznutra, poklonio nam je spor film nježnog srca i upoznao nas s Hirayjamom koji svijet gleda očima, ali vidi ga srcem. Upravo me taj film, sa svojim budističkom kvalitetom, potaknuo da se vratim u Japan.

Moja ljubav prema japanskoj kulturi i estetici puno je starija od mog prvog odlaska u Japan. Sve je krenulo sa Sailor Moon i Dragon Ball, a nastavilo se s kinematografijom, književnosti i umjetnošću. Fasciniralo me što njihova estetika ne viče – ona šapće. Iako je to zemlja u kojoj tehnološki razvoj neprestano pomiče granice mogućeg, a modni trendovi se brzo mijenjaju – prožeta je tradicijama starim tisućama godina. Zen budizam duboko je utkan u kulturu, ostavljajući snažan pečat na arhitekturu, poeziju, kazalište, slikarstvo, ceremonije čaja, kuhinju, vrtove, neke borilačke vještine, ali i samu svakodnevicu. To je zemlja u kojoj se pachinko saloni i neonski znakovi sudaraju s papirnatim zidovima, zen vrtovima i svjetlom svijeće, a nije neobično stati i gledati mjesec, cvijet trešnje, jesenje lišće ili prvi snijeg. U njihovoj umjetnosti ljepota nije ono što odmah upada u oko, već ono što se otkriva s vremenom, u tišini.

Japanski senzibilitet oblikovan je kroz stoljeća pod utjecajem budizma i shintoizma, a praznina je ključan estetski koncept – ostavljanje prostora za ono što tek dolazi. To nije minimalizam, to je prostor za mogućnosti.

Zapadna ideja mindfulnessa, s aplikacijama za meditacije i spiritualnim retreatima, polarna je suprotnost Japanu, gdje ljudi ne sjede i meditiraju, već žive zen. U kulturi u kojoj se i danas organiziraju festivali gledanja cvijeta trešnje ili promatranja jesenskog lišća, jasno je koliko duboko osjećaju svijet oko sebe.

Iako Japan danas postaje “it” destinacija, u toj novoj masi turista često se gubi dublje razumijevanje zemlje. Hodaju s katanama, obučeni kao gejše, zaboravljajući da to nije tematski park i da je to zemlja s dugom tradicijom poštivanja tišine, prirode i suptilnosti. Možda sam razmažena jer sam se u Japan zaljubila prije 16 godina, u večernjoj šetnji Kyjotom, kada bi se tu i tamo susreo pokoji stranac. Ali puno gradova i godina kasnije, Kyoto je i dalje moj najdraži grad. I ovaj sam put, u potrazi za svojim savršenim danima, ostala desetak dana – lutajući hramovima, parkovima, restoranima i barovima. Kao i sam Hirayama, stvorila sam svoju rutinu. Gotovo svaku večer vraćala sam se na isto mjesto, u bar kod Yoshio-sana, starijeg gospodina zaljubljenog u jazz, blues i francuski jezik. Znao je tek pokoju riječ engleskog, ali nas to nije spriječilo da se sporazumijemo, pričali smo glazbom. Već druge večeri znao je što pijem i posluživao bi moj Negroni uz topli ručnik, čašu vode i sušeno voće. Ponosno čuva pozamašnu kolekciju vinila, koje s entuzijazmom pušta i izlaže na pult. Kada sam prvi put ušla u bar, sjedio je kraj vatre, gledao u plamen, a na gramofonu se vrtio Bill Coleman – In Paris. Doma sam!

S mislima u oblacima i još nespremna za Tokyo, nakon Kyjota otišla sam za vikend na Naoshimu i Teshimu – otoke na kojima se muzeji, instalacije i arhitektura stapaju s prirodom. Iskustvo je nemoguće opisati; najbliža riječ bila bi spiritualno. To je jedino mjesto na svijetu gdje možete prespavati u muzeju koji je projektirao Tadao Ando i u pidžami razgledavati djela Cyja Twomblyja, Basquijata, Yvesa Kleina, Hiroshija Sugimota, Franka Stelle, Davida Hockenyja i mnogih drugih. A onda, tu je Chichu muzej – mjesto koje me razmazilo do kraja života i učinilo da muzeji više nikada ne budu isti.

Chichu je dom triju velikih umjetnika – Moneta, Jamesa Turrella i Waltera de Marie – a svaka je prostorija dizajnirana upravo za njihova djela, koristeći isključivo prirodno svjetlo. Monetova prostorija, u kojoj japanski senzibilitet poprima skroz novo značenje, transcendentno je i nezaboravno iskustvo. Kao pri ulasku u hram ili japanski dom, cipele se izuvaju i zamjenjuju mekanim papučama. Ulazi se u mračnu prostoriju koja vodi prema svjetlu gdje se naziru Monetovi lopoči. Pod nogama, osjećaj je kao da hodate po oblacima – zahvaljujući podu od preko 700.000 kockica bijelog carrara mramora. Broj posjetitelja je ograničen, tišina obavezna, a fotografiranje zabranjeno. Još jednom, Japanci su svojim senzibilitetom stvorili poeziju iskustva oko nečega toliko poznatog i često uzimanog zdravo za gotovo – Monetovih lopoča.

Monet je bio strastveni vrtlar i zaljubljenik u japansku kulturu. Živio je u skladu s prirodom, a svoj vrt u Givernyju zasadio je prema bojama i vremenu cvjetanja biljaka kako bi stvorio harmoničnu estetiku. Ima smisla da se najljepši doživljaj njegova rada nalazi upravo u Japanu. Sigurna sam da je djelić mene ostao u toj prostoriji, na tom otoku. I sigurna sam da ću mu se vratiti.

Tokyo sam ostavila za kraj. Iako ogroman, kaotičan nije riječ kojom bih ga opisala. Moj Tokyo je miran i usporen, s fantastičnim sushijima i izakayama, barovima i vintage trgovinama. Dopuštala sam si da se izgubim i tako otkrila neka od svojih najdražih mjesta. Ponekad bih samo pila kavu i promatrala ljude. Obožavam japanski stil odijevanja – denim, double denim, triple denim, parke, baloneri, jednostavne majice i tenisice, kožne jakne i čizme – vintage americana/workwear estetika koju Japanci nose puno bolje. Usudila bih se reći da je nit vodilja moderne kulture u Japanu “uzmi i napravi boljim”. Po meni, Tokyo ima najbolje odjevene muškarce na svijetu. Ali i nevjerojatnu glazbenu kulturu – u trgovinama, restoranima, barovima, pa čak i u taksijima uglavnom svira jazz, blues i klasična glazba.

Većinu vremena osjećala sam se kao da sam lost in translation, ali ne u negativnom smislu. Bilo je prekrasno ne razumjeti nikoga. Gotovo da nisam pričala tri tjedna – samo bih ponavljala nekoliko japanskih fraza i upijala svijet oko sebe. Moj Japan bio je daleko od turističkih atrakcija. Najdraži trenuci bili su mi oni spontani – sjedenje za šankom, gledanje kuhara kako pripremaju hranu, slušanje ploča u Yoshio-sanovom baru. Japan je sam po sebi umjetničko djelo, ali najviše me oduševljavalo ono svakodnevno – gospodin u Yoyogi parku koji mi je otpjevao pjesmu, poklonio grijače za ruke i keks. Ljudi su tihi, ali pažljivi, i iako mnogi ne govore engleski, učinit će sve da vam pomognu. Nekoliko puta sam čak pomislila da sam možda živjela u Japanu u prošlom životu. Ako nisam, voljela bih u sljedećem. Do tada, vraćat ću mu se često.