Fotografkinja Ivana Vareško vodi nas kroz Kirgistan, zemlju kojom je oduševljena

Postoje mjesta koja te prate godinama, tiho i gotovo neprimjetno, ali uvijek su tu, u pozadini svega što konzumiraš, provlače se kroz knjige, slike, dokumentarce, želiš ih posjetiti, ali nikako da stvarno to učiniš. Kirgistan je jedno od tih mjesta. Na prvi pogled, samo još jedna točka u središnjoj Aziji, ali to je zemlja čiji masivi – Celestial Mountains – spajaju Pamir, Himalaje i Hindukuš. Ovu zemlju rijetko gdje čine nizine, više od devedeset posto teritorija nalazi se iznad tisuću metara, a tri vrha probijaju sedam tisuća. Kažu da je je to najljepša planinska zemlja svijeta, ali kod mene se Patagonija već udomaćila na vrhu liste i teško da će sići. Ipak, Kirgistan je bez sumnje u top pet.

Sama vožnja od aerodroma do Bishkeka bila je dovoljna da shvatim koliko je zemlja još uvijek divlja. Uz cestu; konji, krave, ovce, koze – svaka livada puna života. Životinje prelaze cestu kad im se prohtije, nitko se ne uzbuđuje. A ceste – pune rupa i ludih vozača. Volani su malo na lijevoj, malo na desnoj strani, vozi se lijevo, desno, pretječe gdje tko stigne, uglavnom po sredini. Pravila ili ne postoje, ili jednostavno nikome nisu bitna.

Mislile smo da ćemo bez problema rentati auto kad stignemo. Nismo, naravno, ništa rezervirale unaprijed. U glavi je sve djelovalo jednostavno – dođeš, odabereš, potpišeš, voziš. No, ta naša opuštenost kod putovanja ovaj nam se put lagano obila o glavu.

Stigle smo usred sezone, a u cijeloj zemlji nije postojao niti jedan slobodan automobil. Doslovno – niti jedan. Sjele smo kraj fontane, otvorile Google i krenule tražiti rješenje. Ni same više ne znamo kako (toliko smo brojeva nazvale), ali u jednom nam je trenu samo stigla Whatsapp poruka: I have a car. Pola sata kasnije stojimo u nekom nasumičnom kvartu. Dečko nas čeka nasred ulice, kraj auta. Josipino prvo pitanje: Imaš li ured?” Vodi nas u poluruševnu kuću s otpalim tapetama. To je – “ured”. Kad smo upalile auto, na ekranu je pisalo maintenance required, a on je na to samo rekao: It’s okay. Bile smo zabrinute punih tri minute, a onda nam je postalo smiješno – rentale smo auto preko WhatsAppa. Shvatile smo da bi ipak bilo dobro znati promijeniti gumu, pa smo, dok smo još imale signal, screenrecordale YouTube video, za ne daj Bože. Internet u Kirgistanu postoji samo u teoriji, osim ako niste u gradu. Google Maps i Maps.me rijetko funkcioniraju; osloniti se možete jedino na neku njihovu lokalnu aplikaciju, i to ne u potpunosti jer ta aplikacija nema update propalih mostova, blokiranih cesta, odrona, poplava i “ostalih sitnica” koje su svakodnevica u Kirgistanu.

Nakon te male, nećemo ju nazvati dramice (jer tome nema mjesta na putovanju, recimo radije priče koju ćemo prepričavati, krenule smo put juga. S obje strane ceste prizori kao iz nekog ex-yu filma: Lade i Zastave parkirani uz cestu, obitelji na dekicama kakve je svaka kuća u Jugoslaviji imala, improvizirani piknici u prašini. Kirgistan je raj za one koji pate za prošlim vremenima, sirov i bez potrebe da se ikome svidi, a autentičan do te mjere da podsjeti kako je svijet izgledao prije nego što je sve postalo uglađeno. Kakva Amerika i njezini nacionalni parkovi, Kirgistan je zemlja koja u svojoj površini ima sve američke parkove zajedno. Vozite se cestom, s jedne strane bijeli vrhovi, s druge stepa i kanjoni u svim nijansama terakote. Priroda veličanstvena, u pet sati vožnje osjećaj je kao da ste prošli kroz deset američkih parkova, od Sedone do Yosemitea. Amerikanci su, kao i sve ostalo, prirodu samo znali upakirati i izbrendirati, dok je u Kirgistanu ona još divlja, netaknuta, i ne čeka se u redu kako bi se pogledala rupa u zemlji.

Son Kul – jezero gdje se vrijeme zaustavilo

Jedno od najljepših iskustava svih mojih putovanja do sada definitivno je trodnevno jahanje do jezera Son Kul, smještenog na više od tri tisuće metara nadmorske visine. Ljeti, oko jezera, žive kirgiski nomadi u jurtama. Spavale smo kod jedne obitelji, bez struje, bez signala, s vodom s izvora i hranom kuhanom na vatri. Djeca su bila rumenih obraza, uvijek nasmijana, i cijelo smo popodne s njima igrale ortotok – njihovu verziju graničara. Bez zajedničkog jezika, ali s puno smijeha. Osim tri jurte u dolini nije bilo ničega, samo jezero, stotine konja i krava, tišina kakvu nisam ni poznavala do tog trenutka.

Ujutro bi se Kalys, naš vodič, probudio u zoru i tražio naše konje po dolini, a domaćica muzla krave za doručak. Hrana je bila jednostavna, domaća, topla: uštipci, svježi kajmak, variva, kaše i puno čaja, hrana koja te podsjeti na dom, iako si daleko od svega poznatog. Teško je bilo odvojiti se od tih rumenih obraščića i tisuću zagrljaja. Oni nisu samo predivni izvana – njima se duše sjaje.

Nakon pet sati jahanja svaki dan, tlo je postalo svetinja. Posljednjeg sam dana shvatila što zapravo znači “tri dana jahanja“. Ono što sam mislila da će biti lagano jahanje po livadama pretvorilo se u pravu avanturu – penjali smo se po kamenitim padinama, iznad provalija. Kad je Anin konj pao na koljena usred uspona, Kalys je samo mirno ponavljao: okay, okay. Okay je, uz left i right, bilo jedino što je Kalys od engleskog znao. U Kirgistanu ga nitko ne razumije, ali svi pričaju ruski – tako smo se s hrvatskim bolje snalazile nego s engleskim. Osim kad je Ana u Bishkeku pokušavala objasniti da želi kavu s kravljim mlijekom, pa je počela mukati: Moo moo.

Zemlja kontrasta

Nakon planina i vremena provedenog s nomadima, povratak u gradove bio je kao promjena frekvencije. U gradovima život pulsira na ulicama – djeca se igraju, stariji sjede na klupama, a kruh se peče uz cestu i prodaje u vrećama, po više komada. Duge vožnje bismo znale prekinuti zaustavljanjem uz cestu – topli kruh, domaći kajmak i voće, pa sve to u krilu, u vožnji, s mrvicama po svuda. U tom se autu sve moglo (pa ipak smo ga rentale preko WhatsAppa!).

Na putu sam čitala knjigu o Kirgistanu i među svim pričama najviše me zaintrigirala ona o tradiciji otmica žena koje se, protiv svoje volje, odvode u kuću muškarca koji ih želi oženiti. Iako je praksa danas ilegalna, u nekim selima i dalje postoji. U jednom guesthouseu spavale smo kod majke i kćeri. Kćer nam je sama krenula pričati kako je njezina baka bila oteta s petnaest godina, pobjegla od muža, a obitelj je se odrekla. Trudna do zuba završila je fakultet u Bishkeku i kasnije izgradila kompleks zgrada u Narynu, u kojem danas majka i kći, u svom stanu, iznajmljuju dvije sobe gostima. Iako inspirativne, takve su priče rijetke, one druge, u kojima žene ostanu zarobljene u životima koje nisu birale, mnogo su češće. Teško je pomiriti takav čin s prirodom koja oduzima dah – s beskrajnim planinama, tišinom i prividnim mirom koji ta zemlja nudi. Kirgistan je zemlja kontrasta u najčišćem smislu te riječi: divlja i nježna, veličanstvena i ponekad brutalna.

I same smo doživjele različita iskustva – obitelj na jezeru bila je predivna, majka i kći u guesthouseu tople i pažljive, ali u jednom jurtu vlasnik, stariji muškarac, potukao se s gošćama, ženama. Vidljivo je da postoji i ta agresivnija strana, zbog koje takve tradicije, koliko god barbarske bile, tamo još uvijek imaju uporište. I da se razumijemo – Kirgistan je divlji i nikako nije za svakoga. To nije zemlja spektakla ni luksuza; često smrdi, prljav je, tuševi i WC školjke su luksuz. Smještaj varira od kreveta do poda, a noći su uglavnom ledene, slojevi ne pomažu. Vrijeme je nepredvidivo, krajnosti su pravilo. Ali upravo ta sirovost daje zemlji autentičnost – sve je stvarno, iskreno i bez maske. Nema puno mjesta na svijetu gdje možeš sjediti usred ničega i osjećati da ti ne treba ništa više. Meni je to bila ona dolina kod jezera Son Kul. Tišina, nebo i osjećaj da si na pravom mjestu, daleko od svega, ali potpuno prisutan.

Photo: Ivana Vareško