Ivana Dragičević: "Budućnost svijeta zaista bi trebala biti – ženska."

Nakon brojnih nagrada koje je za svoj rad osvajala tijekom dva i pol desetljeća duge karijere, Ivana je početkom ove godine osvojila važno priznanje, najveću regionalnu nagradu za televizijsko novinarstvo –  “Gordana Suša”. Ivana Dragičević, kao i Gordana Suša, novinarke su koje ne posustaju u stvaranju naše bolje, zajedničke budućnosti. Zato za naš razgovor nije bilo bolje kulise od Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke, prve profesionalne novinarka regije s istim ciljem koja je utabala put.

Prije pet godina nagrađivana televizijska novinarka Ivana Dragičević objavila je knjigu “Nejednaki”. U njoj je iz osobnog iskustva pričala priče o svijetu danas, s fokusom na ključni problem globalne zajednice – nejednakost. Ivanina nova knjiga “Nesigurni”, opet se bavi najvećim pitanjima na koje tražimo odgovore kao društvo. Pandemija je u potpunosti promijenila svijet koji smo poznavali do te 2020. i na svjetlo dana iznijela mnoge bolne točke čovječanstva. Odjednom smo postali duboko svjesni koliko je osjetljivo naše vlastito zdravlje, kako globalnu povezanost, opskrbu hranom, energentima ne možemo uzimati zdravo za gotovo. Postali smo svjesni vlastite (ne)sigurnosti, krhkosti postojanja, koncepata solidarnosti, ljudskosti, onoga što znače istina ili laž, onoga što su granice, kako nas i naših društava, tako i planeta. Ivana u knjizi, iz prvog lica, njezinog lica, precizno secira svijet oko sebe, noseći se s vlastitom teškom bolesti u jeku pandemije, a koja je direktno utjecala na situaciju i njezino iskustvo na sve što se događa. Piše, kako ga sama ironično naziva, “self-help” priručnik za čovječanstvo i humanizam.

Promocija knjige održana je krajem prosinca 2023. U tom trenutku je harala gripa i nekoliko viroza te sam bolesna, s upaljenim sinusima ostala kući. Knjigu sam držala u rukama i čitala dok sam s vremena na vrijeme bacala pogled na društvene mreže koje su u trenutku promocije – gorjele! Toliko postova, storyja, dijeljenja fotografija i statusa, toliko pažnje jedna promocija knjige, jedan kulturno-društveni događaj već dugo nije uživao. Iako nisam bila tamo, bila sam neizmjerno zahvalna na posjećenosti i nekako mi je to davalo nadu u tu istu ljudskost. Činilo mi se kao ipak postoji ta potrebna kritična masa, oni koji žele shvatiti kakav nas svijet okružuje, oni koji žele pružiti ruku. Otud je i naš razgovor krenuo.

“Kakva je čovjekova priroda?” – pitala sam Ivanu kada smo se jedinog snježnog zagrebačkog dana ove zime našle na kavi. Meni riječi humanost i humanizam imaju pozitivan predznak, mislim da je ljudska priroda dobra, no kao da iznad toga lebdi jedna siva sumnja. Prilično brzo Ivana ju je otjerala: “Uvijek vjerujem u to dobro u ljudima jer mislim da je to jedino što nas drži na životu. Ljudi u svojim svakodnevnim životima nemaju baš vremena razmišljati o svjetskim problemima. Ono što mogu i morali bi, zbog vlastitih boljih života jest čuvati međusobne veze u svojoj neposrednoj zajednici, zgradi, susjedstvu, gradu. Jedino tako se stvari mogu poboljšati. Suradnjom i dobrim odnosima.” U velikim globalnim temama, objašnjava mi poruku knjige, koja upravo u nekoj svojoj pozadini govori o tome da je jedino što čovjek može, krenuti od malih stvari. U svijetu mržnje i ljutnje, pojedinac je taj koji otvara svoje male granice, svoja vrata, povezuje se s drugom malom zajednicom, zajedno stvaraju veću i tako se veze šire. Dakle, prva stvar koju svi možemo jest probati razgovarati jedni s drugima, ne bježati, ne bjesnjeti. Slušam je kako mi tumači to što zapravo svi znamo, no ponekad je dobro čuti: ne možemo si u svakoj situaciji u životu, u bolesti, u samoći, sami pomoći, moramo biti solidarni, pružiti ruke jedni drugima, ne misliti samo na svoje granice.

Knjigu je nazvala “Nesigurni” jer nesigurnost smatra zeitgeistom. Duhom vremena u kojem živimo. “Strah je primarna ljudska emocija, koja nam je pomagala u opstanku. No u današnje vrijeme globalne nesigurnosti, gdje ne znaš hoće li rat ili ne, kada je skupa hrana, zdravlje, stanovanje, kada nam prijete ekološke katastrofe, klimatske promjene, u doba velikih migracija, taj strah postaje pokretačka snaga za puno toga zlog i lošeg. Za populizam koji gradi atmosferu straha, koji se hrani nesigurnim vremenima. Živimo u svijetu u kojem stvarno ne znamo što će sutra donijeti, i tako je najlakše zatvoriti se, zatvoriti te granice i misliti da ćemo tako riješiti strah, da ćemo pobjeći od nesigurnosti.”

Dragičević priča o svijetu u kojem je svaki čovjek s mobitelom u ruci medij. Svi imaju mišljenje o svemu, bilo utemeljeno ili bazirano na teorijama zavjere. “To ugrožava naša demokratska društva, uništava međusobno povjerenje. Sije sumnju i tjera na pasivnost. Kroz društvene mreže u naša su društva ušle autoritarne tendencije, sve ono što ne bismo smjeli dopustiti da se normalizira, od redukcije ženskih prava na dalje. Mislim da živimo na jednom skliskom, nesigurnom terenu i upravo zato što se toliko “zvecka oružjem” i opasnim velikim stvarima, pred nama kao čovječanstvom su zaista veliki izazovi.” Zanimljivo je u našem razgovoru postavila tezu da je ovakav svijet, sile i snage, na neki način akcelerirao tzv. muški princip i da nas može jedino spasiti tzv. ženski princip. “Treba nam više empatije, suradnje, razumijevanja, slušanja i da – nježnosti.” U potpunosti se slažem. I tu mi se nameće pitanje demokracije, jer ja gledajući sve što se dešava na lokalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini svih društava, zapadnih i onih drugih, kao da gubim vjeru u nju. Koja je to većina koja odlučuje, kakva je?

Pitala sam je vjeruje li u demokraciju i odgovor je bio dvojak: “Demokracija kao nešto što se definira kao volja većine je Putina izabrala na izborima, je l’?” No Ivana nastavlja: “Vjerujem u konstrukt liberalne demokracije. To je najbolji sustav koji ovaj svijet poznaje. Svakome tko sumnja u to kažem da zamisli živjeti u prostoru gdje zbog onoga što misliš ili kako izgledaš završiš u zatvoru ili mrtav. Naša “nadzorna” demokracija, kako je zove teoretičar John Keane, poštuje prava manjina, u njoj postoje nadzorni mehanizmi zaštite naših prava od zloporabe vlasti. No, ono što gledamo posvuda jest uništavanje temelja liberalne demokracije i to je vrlo opasno. Mnogi upotrebljavaju analogiju 30-ih godina prošlog stoljeća i okolnosti i vremena koje su Hitlera dovele na vlast. Toga uvijek moramo biti svjesni. Pogotovo u vremenima nereguliranog big-techa, koji, vidjeli smo po primjerima Facebooka ili Twittera, može poslužiti najgorem i najnižem u nama.”

Kad smo se dotakli tehnologije, sljedeće pitanje se samo nametnulo – umjetna inteligencija. Prijelomna točka razvoja civilizacije, samo u kojem smjeru će ići? “Umjetna inteligencija je proces koji se dogodio razvojem tehnologije i koja može čovječanstvu donijeti mnogo dobroga; može nas osloboditi suvišnih radnji i poslova, može pomoći osloboditi veliki intelektualni i kreativni potencijal za stvaranje. Ključno pitanje je kako će se ti sustavi regulirati, kako će naš “stari” svijet pratiti taj novi. Kako će se s umjetnom inteligencijom razvijati obrazovanje, biznis, funkcioniranje cijele zajednice, kako ćemo postaviti granice i odrediti etičnost umjetne inteligencije. Svaka industrija je u povijesti čovječanstva bila regulirana. S umjetnom inteligencijom, obzirom na rizike koje predstavlja, i moguće frakture koje može uzrokovati, sada se pokušava skočiti na vlak regulacije. Nadam se da će za to biti snage i pameti, jer ono što smo gledali proteklih desetljeća jest da su velike tehnološke tvrtke u rukama najbogatijih ljudi svijeta, izbjegavale upravo regulaciju. Rizici umjetne inteligencije možda su već dovoljno dobro prepoznati da u toj grani industrije i njezina mogućeg utjecaja na društvo, možda ipak pretegne razum. Gledali smo što se događalo kod društvenih mreža, koje su promijenila svijet. Mi smo dali sebe nekome u ruke i on je time manipulirao. U današnjem nesigurnom svijetu dolazimo i do problema tzv. stranih utjecaja na naše demokracije. Generički AI videi šire se kao napalm, kao najbrži i najotporniji virus i jako je teško naknadno ljudima objašnjavati da nešto nije pravo ili nije istinito. Tu je po meni najveći problem umjetne inteligencije za nas, za našu kognitivnu stabilnost i sigurnost.”

Razgovarajući s Ivanom razmišljam o svemu što govori i istovremeno o generacijama koje dolaze. Ivana je generacija X, ja sam starija milenijalka, no što je s generacijom Z ili Alpha, ove koje tek dolaze? Ivana smatra da su oni puno bolji od nas i da im se svijet treba prepustiti: “Oni žive u digitalnom svijetu otkad znaju za sebe. Je li to dobro ili loše ne znam, ali sada je njihovo vrijeme. Oni ne poznaju svijet i život prije, i bez mobitela i interneta. No oni prepoznaju da sve oko njih gori, da su tu da rješavaju probleme. Kako sam se s njima susretala i diljem Europe i regije i u Hrvatskoj, radeći seriju o mladima, Glasači 2024., ali stoga što mi je sin iz te generacije, shvaćam koliko su fokusirani, to the point i no bullshit generacija. Oni neke naše koncepte kao da uopće ne razumiju, zato dolazi do međugeneracijskih fraktura. Te razlike među generacijama sada su veće i vidljivije no ranije upravo zbog tehnologije i načina života i rada koji je potpuno drugačiji od svega onog prije. Danas ne moraš znati pisati olovkom, jer su sve oko nas zasloni i tipkovnice, a cijelo školstvo je bazirano na pisanju olovkom! Je li to dobro ili loše, ne mogu suditi. To su veliki, dugotrajni procesi, civilizacijske promjene, no ja sam veliki vjernik u mlade, zaista mislim da ih se treba što više i potpuno ravnopravno uključivati u sve što radimo. Mi u Europi smo stara društvo, mi tu našu budućnost, mlade, ne koristimo za nove ideje. Puno je i novih mladih koji dolaze u naša društva od negdje drugdje iz drugih zemalja, kontinenata. Traže u Europi svoje mjesto za život. Možemo li izmjeriti jesmo li privlačni po onoj formuli da se jedno društvo može ocijeniti po tome koliko ljudi hoće u njega doći, a koliko iz njega pobjeći? Moramo otvarati prostore, stvarati kreativne zajednice koje svakom društvu donose dodanu vrijednost.” Napominje kako je za naše zajednice jako opasno kada postoji niska razina povjerenja i participacije. “Kada ljudi misle da ne mogu ništa promijeniti, to je trenutak kada puštaju najgorem da preuzme javni i svaki drugi prostor.”

Kako biti siguran u išta? Kako da buduće generacije budu sigurne u išta? “Svaka generacija živi u nekoj krizi. I mi smo mislili da smo živjeli u sigurno doba, a vraga smo bili sigurni! 11. rujna, financijska kriza 2008.-2010., 2015. izbjeglička kriza… Sada, s pandemijom, a zatim i ratom u Ukrajini, mislim da se sve promijenilo. Bilo bi zanimljivo vidjeti rezultate nekog globalnog istraživanja koji bi pokazali koliko su ljudi promijenili svoj način razmišljanja. Taj period zatvaranja, pumpanje straha učinilo je svoje: toliko dezinformacija, teorija zavjera, stvaranje politike straha, a ljudima treba da ih netko zaštiti. Toliko smo nesigurni.”

Ivana govori kako i piše: jasno, oštro, s emocijama. Koristi činjenice kako bi potkrijepila osjećaj, a koji je ne vara. Odlučila sam joj postaviti veliko pitanje. Kao da zna. Iako svi znamo da nitko sa stopostotnom sigurnošću ne zna, ali treba slušati razmišljanja, prognoze onih koji razmišljaju, misle i prate jer se temelje na činjenicama i iskustvu pametnijih. “Kako će izgledati budućnost Europe i svijeta?” – zanimalo me: “Ova 2024. je godina kada ćemo dobiti neke odgovore ili naznake mogućeg rasplitanja ove mučne situacije, jer je godina s najviše izbora u ljudskoj povijesti. Glasa Europa, glasa Amerika. Geopolitička napetost je neizdrživa i opipljivo bolna za sve nas kao ljude. Kako god stvari išle, ja i dalje vjerujem da je Europa jedno od najboljih mjesta za život na svijetu. No militarizacija, strah, demografske promjene i demokratski izazovi, uz klimu i eksterne neočekivane faktore, sve manje daju nade u optimizam. Jednom davno na nekoj međunarodnoj konferenciji, grupa nas iz Hrvatske predložila je scenarij za mir u svijetu pod sloganom – Fashion above the nation. Sve slabije razumijevam što nas u današnjem vremenu spaja. No, u ovim zaista teškim i ozbiljnim trenucima za svijet, čini mi se da se međusobno poštovanje, uvažavanje i razumijevanje različitosti nekako utopilo u topotu glasne agresije muškaraca s velikim ambicijama i mislim da bi budućnost svijeta zaista trebala biti – ženska.”

Na kraju me zanimalo ono osobno, o čemu Ivana otvoreno i jasno piše u knjizi. O svojem iskustvu ozbiljne, teške bolesti, u najgorem mogućem trenutku, onom pandemijskom.  “Ova, druga knjiga, nastajala je dugo. Prvo je trebala biti knjiga o Europi danas. No dogodila se pandemija. Pa sam ja u pandemiji dobila koronu. Završila u bolnici. I tako su mi otkrili malignu bolest. Nakon liječenja, s ratom i stalnom napetošću, pišući kolumne o svijetu, knjiga se zakotrljala.” Knjiga koja opisuje i tu osobnu ljudsku nesigurnost. Danas jesi, sutra nisi. Nikada te riječi nisu zvučale istinitije i strašnije nego posljednje četiri godine. Zanimalo me kako je ta osobna nesigurnost djelovala na nju. “U mojem poslu se bavim sa stresnim situacijama stalno, bez prestanka. I tako si naučen pod pritiskom raditi pod punom koncentracijom i kontrolom. Kao navigirani projektil. PTSP nastupa naknadno, kada se izađe iz stresne situacije i ona se procesuira, pa udara jače ili slabije. Kada kao novinarka pratiš svo zlo ovog svijeta, granice su to o čemu ti stalno govore. No, teško je. Kada svjedočiš ružnim stvarima, nužno se promijeniš kao osoba i počneš stvari drugačije promatrati. Uvijek težiš boljem. Tako je i nakon bolesti. Nakon ove situacije, kada si  žena mojih, srednjih godina, imaš cijeli radni staž iza sebe, podigla si djecu, većina ih je navikla samostalno sve organizirati, dogodi ti se situacija teške bolesti u doba lockdowna. Tada shvatiš u kakvom društvu živiš. Ljudi ne bi smjeli biti prepušteni sami sebi, zato služi sustav, da te štiti u slučaju bolesti, zdravstvo, društvo i zajednica. Da ti bude zaštita, bez granica.”

Ivanino osvajanje najveće regionalne nagrade za televizijsko novinarstvo –  “Gordana Suša”, koju Nezavisno udruženje novinara Srbije dodjeljuje u suradnji s Udruženjem BH novinari, Hrvatskim novinarskim društvom (HND) i obitelji Suša, dokaz je da postoji ona kritična masa koja Ivanin rad smatra važnim, to ne samo u Hrvatskoj, već u regiji.  Dragičević, kao i mnoge novinarke i novinari prije nje, svojim radom, ustrajnošću i vjerom u solidarnost i ljudskost pokazuju koliko je važno raditi, ustrajati i ne posustati u stvaranju bolje budućnosti. 

Photo: Sanjin Kaštelan