Umjetnica Ivana Bašić o univerzalnoj traumi, granicama tijela i povratku nematerijalnom

Postoje iskustva koja ne prolaze kroz nas, već se događaju u nama. To su trenuci potpunog izlaska iz zone udobnosti, naglih prijeloma ili iznenadnih tišina, koji ne preoblikuju samo okolnosti, već mijenjaju ontološku strukturu bića. U tim trenucima ne dolazi samo do promjene toka života, već i do promjene samog uvjeta postojanja. Vrijeme se zaustavlja, misao se zatvara u sebe, a tijelo se izlaže vlastitim granicama. Trauma ne ostaje na razini povrede. Ona postaje proces oblikovanja. Catherine Malabou govori o „destruktivnoj plastičnosti“ kao načinu na koji identitet prestaje biti stabilan: „Destruktivna plastičnost otkriva ambis identiteta: možemo postati netko drugi, ne kroz projekt, već kroz ranu.“ U našem se prostoru rane ne pripadaju samo pojedincima. One postaju oblik kolektivne svijesti. Na Balkanu trauma ne funkcionira kao povijesni trag. Trauma je ovdje stanje koje se prisutno osjeća, a ne izolirani trenutak, okvir u kojem se misli i osjeća, gotovo kao uvjet postojanja. Ona se neprestano prenosi, prepliće i čini osnovu kolektivnog identiteta – gotovo nevidljivo tkivo koje povezuje generacije. Poznata rečenica slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, koja Balkan svodi na sinonim za povratak potisnutog čitave Europe, dobro bi poslužila u ovom kontekstu.

Kolektivna trauma istovremeno je teret i oblik otpornosti; iscrpljuje, ali duboko oblikuje ovu regiju.

Rođenje se može razumjeti kao prvo, radikalno nasilje, kao ulazak u svijet koji nadilazi razumijevanje, u tijelo koje još nije prisvojeno, u vrijeme koje već teče. Tijelo prima sve. Ono pamti traumu, ali je i mijenja. Nosi slojeve sjećanja, emocija i boli, ali i društvene norme i mitove koji oblikuju naš pogled na sebe i svijet. Ono je granica i prostor promjene, mjesto rane i ozdravljenja. U njemu trauma postaje način opstanka. Zajedno, tijelo i trauma oblikuju naš život kao polje stalne transformacije, u kojem se iznova rađamo i umiremo, gdje biti živ prije svega uključuje neprekidan dodir s krajem.

Ivana Bašić je umjetnica čiji radovi djeluju kao tihi bunt protiv granica koje nam nameće tijelo, ali i svijet oko nas. Njezina skulptura izlazi iz materije i postaje izraz gotovo instinktivne potrebe da se pronađe mjesto slobode u ograničenom. Ivana sluša ono što tijelo i materija ne mogu jasno izgovoriti, ali što vrišti kroz njihovu ranjivost i snagu. Čim se Ivanino lice pojavilo na mom ekranu, pomislila sam da ovaj razgovor ima potencijal potrajati satima, a odgovor na moje prvo pitanje o njezinim počecima, koji Ivana započinje poluosmijehom, uvjerava me u tu pomisao. “Iskreno, nisam imala jasnu ideju da želim baviti se umjetnošću, nitko iz mog okruženja nije imao veze s kulturom ili umjetnošću. Ono što sam oduvijek imala jest fiksacija tijelom, a vrijeme u kojem smo živjeli samo je to pothranjivalo. Strah, borba za preživljavanje, klaustrofobija samog bivanja.”

Devedesete i sve što se dogodilo tada, s bombardiranjem kao vrhuncem, su dovele do eskalacije tako da je ta moja panika bivanja u tijelu prerasla u opsesiju.

“Dosta dugo sam pokušavala pronaći kontekst za svoje ideje i izraz koji je počeo rasipati se na sve strane.” Beograd tog vremena nije bio prostor u kojem je umjetnost slobodno disala, muzeji su godinama bili zatvoreni, a kultura zanemarena. Nakon započetog obrazovanja u Beogradu, New York je postao njezina destinacija u potrazi za prostorom u kojem će moći istraživati ono što je duboko zanimalo – biće, strukture univerzuma, ontološka pitanja. “Prijavila sam se na nekoliko fakulteta i na neke od njih dobila stipendije. Željela sam otići u svijet koji je potpuno suprotan od onoga što sam poznavala. New York je grad čija anonimnost i brutalnost istovremeno dopuštaju slobodu stvaranja vlastitog svijeta i identiteta i tjeraju te da daš sve od sebe. Nisam čak ni tamo upisala umjetničku školu, već tehnološke magistarske programe i završila s ljudima koji programiraju robote i aplikacije (smijeh). Iz revolta prema tehnologiji, u koju sam tada potpuno izgubila vjeru, pobjegla sam u materijale, antropologiju i egzistencijalnu filozofiju. Uzela sam časove na drugom fakultetu i intuitivno pratila prisutnost tijela koje je već bilo u mojim ranijim radovima. Tad sam napravila prvu skulpturu. Bilo mi je važno da ono što radim fizički osjetim, da ga stvorim vlastitim rukama, u dijalogu sa supstancama. Od tada sam intuitivno pratila taj put. Usput sam učila ono što bi trebalo znati da si išao u umjetničku školu, a ja nisam (smijeh) – jedan po jedan materijal, jedan po jedan proces, i tako sam razvijala jezik s kojim sada radim.”

Njezine skulpture djeluju kao da su uhvaćene u trenutku transformacije, kao da se raspadaju i formiraju istovremeno. Voskasta tijela probijena metalnim šipkama, stakleni organi, koža koja izgleda kao da diše. Zanimalo me kako se njezino osobno iskustvo utkano u radove čita kod publike i što je ono s čime najviše rezoniraju. Ivana mi je ispričala da je jednom bila na pregledu kvantne medicine, gdje su joj mjerili emotivne frekvencije, i da je najviša koju su zabilježili, ona potpuno izvan skale, bila trauma vlastitog rođenja. Smijeh koji je to pratio nije umanjio ozbiljnost onoga što je zapravo htjela reći – ta trauma nije nešto pojedinačno, već sveopće, univerzalno iskustvo. Sama činjenica da smo rođeni, da smo prešli iz nematerijalnog u materijalno, da smo zarobljeni u granicama materijalnosti, suštinska je ljudska trauma. Život je proces u kojem stalno nailazimo na prepreke i suočavamo se s ograničenjima. A to može značiti samo jedno: da negdje u nama postoji znanje o bezgraničnosti, inače granicu ne bismo ni mogli prepoznati.

“Taj osjećaj mi je poznat od rođenja, ali su ga uvjeti u kojima smo odrasli samo pojačali. Promatrajući urušavanje jedne cijele stvarnosti kroz raspad Jugoslavije, koji je bio ideološki, materijalni i duhovni, osjećala sam da stvarnost više ne može držati mene i da se kolaps približava, sve dok ne dođe do granice mog tijela, do same kože. To sam osjetila tijekom bombardiranja, živeći u Batajnici pokraj vojnog aerodroma koji su bombardirali po dvadeset puta dnevno. Bila sam ispod zgrade koja se svakog trenutka mogla srušiti, u tijelu koje je moglo nestati. U tom trenutku, čak i kao dijete, postaneš svjesna da si zatočenik u tijelu i da nema izlaza. Kasnije sam čitala Catherine Malabou, njezinu knjigu Metamorfoza, esej o destruktivnoj plastičnosti, gdje piše o metamorfozi kao obliku unutarnjeg bijega, kada instinkti fight, flight i freeze više nisu dovoljni. Taj unutarnji bijeg stvara novu subjektivnost, ono što ona naziva figures of the void.

„Taj osjećaj odvojenosti od tijela i od života je jako ekstreman, istovremeno vjerujem da ga svi, na neki način, proživljavamo.

Zato, vjerujem, moje skulpture mogu komunicirati sa širokom i različitom publikom, jer prolaze kroz moju subjektivnost, ali stižu do mjesta koje je ljudsko i univerzalno.”

Izložba u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, koja se završila krajem kolovoza, djelovala mi je kao neko postapokaliptično stanje, mjesto na kojem se dogodila neka nedetektirana katastrofa. Kao da su te figure već preživjele nešto. Zato sam je pitala kako izgleda njezin proces stvaranja, kad sve djeluje kao da bi se moglo raspasti, a istovremeno je izuzetno emotivno nabijeno. Ivana kaže da njezina skulptura uopće ne počinje od slike, već od stanja koje želi prizvati, “osjećaja koji mora biti potpuno istinit”. Da bi ga oblikovala, mora prvo proći kroz unutarnju transformaciju.

„Da bih stvorila bilo koju od njih, moram prvo postati svaka od njih. To ti već govori dovoljno o procesu.”

Prisustvo njezinih figura nije slučajno. One nisu objekti, već entiteti. “Kada se pojave, znaš da više nisi sam u prostoru. Meni nije cilj stvarati objekte, već utjelovljenja nečega što je živo, istinito i stvarno. Za mene je to kao neka vrsta kalibracije, da budem u stanju propustiti kroz sebe nešto mnogo veće od mene.” Taj prijelaz, kako ga ona naziva, događa se tijekom kiparenja. Proces traje i do petnaest mjeseci, a njegova dužina nema veze s tehnikom, već s prirodom odnosa prema materijalima. “Njihova pojava diktira i materijale i transformacije koje su potrebne da bi izgledale onako kako izgledaju. Kao neki alkemijski proces.” Svaki materijal prolazi kroz ekstremne procese: guranje, stezanje, nadilaženje vlastitih granica, kako bi na kraju dobio novu prirodu. Skulptura za nju nije forma, već sustav u kojem sve mora biti u skladu: narativ materijala, njegova ograničenja, priroda, sposobnost da nosi određeno stanje i formu. “Skulpture danas često funkcioniraju kao trodimenzionalne slike; supstanca se zanemaruje. Za mene je skulptura ekosustav i na nju gledam holistički, što je jedan od razloga zašto je moj proces toliko zahtjevan.”

Zanimalo me je i jesu li ljudi ikada imali primjedbe da su njezini radovi jednostavno preintenzivni. Ivana je odmah klimnula glavom. Kod ovakvih pitanja odgovor najčešće leži u razlikama u kulturi promatranja među Amerikom, Europom i Azijom, koje su jasno izražene.

U Americi se očekuje da umjetnost pruži estetski užitak, da izgleda kao umjetnost.

“Ako pokušava napraviti nešto više, ljudi su zbunjeni”, dodala je. Njezini radovi često su “previše stvarni”, a američka kultura, kako kaže, ima kompliciran odnos sa stvarnošću. Ipak, ono što za nju ostaje ključno jest da umjetnost nije stvaranje objekata. “Kad kažeš da je nešto umjetnost, to znači da nije stvarnost, a za mene ovo jest stvarnost. Realizam kao metodologija pokušaj je da obrišem svoje prisustvo s površine rada. Želim da rad izgleda kao da nije stvoren, već da je oduvijek postojao. Umjetnost je za mene kanal ka drugoj, proširenoj stvarnosti i zato je važno da se radovi osjećaju živo, stvarno. Meni stvaranje objekata nije cilj, već stvaranje novog svijeta, proširene stvarnosti, a radovi su samo put prema tome.”

Iako u posljednje vrijeme sve češće stvara i manje skulpture, ono što je zanimljivo kod njezina rada, bez obzira na dimenzije, jest kako Ivana gradi skulpturu suprotno od školske definicije. Njen rad ne spada ni pod instalaciju, ni pod klasičnu skulpturu. Ali svaki materijal koji koristi govori vlastitu unutarnju istinu. Taj proces otkrivanja istine materijala postao je ključan za njezinu praksu. Vosak za nju predstavlja tijelo, smrtnost; parafin dolazi iz fosila, a fosili iz zemlje – ista putanja kao i tijela koja se vraćaju u zemlju nakon što prestanu postojati u materijalnom svijetu. Staklo nosi značenje daha, jer nastaje dahom i kao takvo simbolizira život. Njegova krhkost odražava krhkost samog života. Nehrđajući čelik ne oksidira i ne mijenja se kroz vrijeme, pa ima određeni bezvremenski kvalitet. U njezinu sustavu, on simbolizira sile života i smrti koje djeluju na tijelo, nevidljive, ali neumoljive. Bronza za nju funkcionira kao oklop, simbol zaštitnih mehanizama bića. Kamen je materija pod pritiskom. “U trenutku smrti dah se istiskuje iz tijela, šupljine koje ga nose se urušavaju i nakon smrti tijelo prolazi kroz faze koje ga sve više približavaju kamenu. U jednoj od faza smrti dolazi do procesa koji se zove mramorizacija, formiranje venskog uzorka na površini kože koji tijelo čini sličnim mramoru. Na kraju, prašina. Ona je srž svega, jer sve se može svesti na prašinu. A porijeklo svakog njezinog djelića je nepoznato.”

Prašina je kao građevni element svega. Ta misterija u srži samog bića, koja dolazi iz supstance od koje smo izgrađeni, za mene je ključna jer predstavlja stanje neograničenog potencijala.”

U tom kontekstu, sve supstance u njezinim radovima djeluju kao dio jedinstvenog metafizičkog sustava. „Također, ono što mi je važno u mojoj praksi jest rad s nevidljivim materijama: dah, gravitacija, pritisak, težina. Nisam ni znala koliko je to neobično dok radovi nisu ušli u kolekciju Muzeja Whitney. Kustosica mi je rekla da su imali četiri sastanka odbora jer nisu znali kako konzervirati te ‘nematerijalne materijale’.”

Ipak, u njima postoji osjećaj trajnosti, kao da su neka vrsta utvrde, bojnog polja na kojem se odvija stalni, neprimjetni i tihi otpor. To je otpor osnovnom ljudskom problemu – smrti. U početku su njezini radovi nalikovali tijelima u boli, u agoniji, s modricama i posjekotinama koje nisu dolazile izvana, već iznutra. Bio je to pokušaj bijega iz tijela, udaranje u granicu kože i modrenje na koži. “Kako sam procesuirala vlastite traume, tako su se mijenjali i radovi. Kao da sam prošla kroz ovu stvarnost i izašla u prostor koji se čini beskonačnim, iz kojeg dolaze i radovi. Nema više rana, već se javlja osjećaj sublimnog. Moj pogled na nestajanje i raspad tijela se promijenio; nekad sam ga vidjela kao kraj, a sada kao trenutak potencijala, oslobađanja od materijalnog.”

Za mene je tijelo samo privremeni dom. Vjerujem da sve potječe iz nematerijalnog i u njega se vraća. Taj povratak je kao dolazak kući.

“Danas moji radovi nose nadu, otvorenost i predaju se tom procesu, poput tihog cvjetanja, a ne nestajanja.” Kad smo kod povratka kući, pitam je što joj znači nedavno završena izložba u Beogradu. „Uvijek mi je pomalo zbunjujuće kada sam ovdje. Nisam često izlagala u Beogradu, ali svaki put imam osjećaj da su moji radovi oblikovani životom ovdje. Oni nose atmosferu, emocije – sve ono što je dio mog odrastanja. Imam osjećaj da će ih ljudi ovdje odmah prepoznati (smijeh).”

Sasvim je sigurno da na našim prostorima postoji mnogo umjetnosti koja u svojoj suštini obrađuje traumu rata devedesetih, ali ne i umjetnosti koja izgleda poput one koju stvara Ivana Bašić, niti umjetnika koji se devedesetima bave na način koji nije ni primarno dokumentaran ni narativan, već tjelesan, univerzalan i materijalan.

„Ja osjećam da moji radovi potječu odavde i da su sada došli kući. Vraćanje izvoru je emotivno. Susret svijeta koji sam izgradila i svijeta iz kojeg sam potekla za mene je jako dirljiv.

Bilo je značajno vratiti se i pokušati formulirati što nam se zapravo dogodilo. Izrazom s kojim se ljudi mogu povezati, a da pritom ostanem vjerna istini.” U njezinim radovima, prije nego Amerika, koja je neminovno velik dio njezina profesionalnog života, vidi se Beograd, rat, djetinjstvo u sjeni trauma koje nikada nisu do kraja artikulirane. “Osjećam se kao ambasador tog iskustva. Skulpture su moj pokušaj da otvorim prostor u kojem je nešto novo moguće, u kojem ljudi mogu zastati, promišljati i osjećati, i nadam se pronaći svjetlost, unatoč svom mraku.” Javlja mi se misao da je ova izložba došla baš u trenutku kada ovdje ponovno osjećamo sličnu napetost, latentnu agresiju, polarizaciju. Kao da se opet pitamo ista pitanja iz devedesetih, samo u drugačijim okolnostima. U takvom trenutku umjetnost često djeluje nemoćno ili suvišno. Na kraju je odlučila da radovi trebaju biti tu, ne zato što nude rješenja, nego zato što stvaraju prostor, prave pukotinu kroz koju može ući zrak. U društvu u kojem se traume i dalje guraju pod tepih, to nije malo. Njeni radovi nisu terapija, ali jesu ogledala. I ako se u njima možemo pogledati bez straha, možda ćemo moći napraviti neki drugačiji izbor, i u umjetnosti, i u životu.

Fotografija: Michael Johansson

Moda: Taylor Angino