Dočekali smo jutro razgovarajući s pobjednikom Sarajevo Photography Festivala

Ivan Gundić je ovogodišnji dobitnik s čak dvije nagrade Sarajevo Photography Festivala; osvojio je prvo mjesto u kategoriji konceptualne fotografije i Grand Prix nagradu festivala. Proglašenje dobitnika i uručivanje nagrade održalo se sinoć u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, a Ivana sam ulovila za razgovor čestitajući mu telefonski. Razgovor se protegao kroz noć, jer naravno, teško je održat dinamiku postavljanja pitanja i davanja odgovora, dok u jednom od najsrdačnijih i najprijateljskijih gradova na svijetu, a koji voli i zna slaviti uspjehe, provodite večer i noć, slaveći, iz jednog kafića i restorana u drugi.

Sarajlije znaju kako slaviti, a ovaj dvostruki uspjeh došao je kao cherry on top u periodu kada je Ivana u svoj pregled suvremen fotografije uvrstio i hrvatski Ured za fotografiju. Sam Ivan je na društvenima napisao Kad sam se pripremao za prijemni na akademiji, rekli su mi ljudi da si pogledam croatian-photography.com jer su tamo svi bitni ljudi koje moram znati jer će sigurno biti u pitanjima… Fast forward do danas kada je  Office for Photography u svoju antologiju značajnih autora i autorica Suvremene hrvatske fotografije uvrstio  – mene. Ne samo da je njegov umjetnički rad prepoznat i cijenjen kod kuće, već su ove regionalne nagrade pokazale da među nama radi, djeluje i stvara mladi umjetnik koji već sada ostavlja veliki i neizbrisiv trag kojim vodi ka bogatoj, uspješnoj budućnosti.

Prateći tvoj rad vidim da spajaš i eksperimentiraš s medijem fotografije u nekim drugim i drugačijim okolnostima, stanjima i situacijama. Rekla bih da za tebe fotografije nije plošan predmet koji se promatra (samo) na zidu… Što je za tebe fotografija?

Fotografija, kao medij i kao koncept sa svojim prednostima i ograničenjima, za mene je definitivno više od samo neke plošne formalne reprezentacije, na zidu ponuđene gledatelju na neku vrstu vizualnog uživanja. U fotografiji kao mediju prvenstveno sam pronašao plodno tlo za progovoriti o ljudima, odnosno suživotu ljudi i slika kroz koji se očituju naše navike i nastojanja da zabilježimo i očuvamo ono što smatramo bitnim. Kako na razini pojedinca, tako i na razini društva. Flusser je rekao da je tehnički izum kamere nastao u transpovijesno domeni znanosti i tehnologije kako bi omogućio ljudima da, iz ove naše povijesti u kojoj sve prolazi i ništa se ne ponavlja, izvučemo jednu malu sliku ili trenutak i zadržimo ga iznad neumoljivog i razarajućeg protoka vremena. No to je toliko zamršeno i komplicirano…

Mene fotografija kao koncept fascinira, posebno iz današnje perspektive potpune demokratizacije i hiperprodukcije slika, jer mislim da razotkriva svjesno ili nesvjesno nastojanje nas malih ljudi da se na ovaj ili onaj način zadržimo u velikom vremenu koje nas okružuje.

Photo: Vana Katančić

Mislim da to jednako vrijedi i za selfie s prijateljima na kavi i za čuvanje najintimnijih obiteljskih albuma. S druge strane, fotografija može lagati isto kao i govoriti istinu, može ovisno o intencijama snimatelja/autora komunicirati na nebrojeno mnogo načina. Ona može biti dio nekog arhiva, vjerodostojan dokaz o snimljenom događaju isto kao i politički čin nekog smutljivog revizionizma. Poanta kojoj se uvijek iznova vraćam je da fotografija predstavlja komunikacijski kanal, danas značajniji nego ikad, kojim ljudi prenose znanje kroz vrijeme i da se iz te komunikacije može puno zaključiti o ljudima samima. Čega i zašto se ljudi žele sjećati, te kako žele biti zapamćeni. Smatram da je to vrlo bitno.

Prilično eksperimentiraš s fotografijom, tvoj rad Memogram je 2022. potaknuo dosta reakcija, pa i osvojio nagradu na Salonu mladih. Nisam primijetila mnogo, ili uopće, umjetnike koji na ovaj način tretiraju fotografiju. Zašto to tako radiš? Gdje je inspiracija, koji su razlozi?

U mom se radu eksperiment (kako to često definiraju) nekako spontano sam od sebe pretpostavlja. Možda je to zato što sam svoje relativno kratko formalno školovanje na masteru iz fotografije ADU proveo unutar jednog klasičnijeg (ali nikako ograničavajućeg) pristupa fotografiji i fotografiranju, a istovremeno sam najmanje interesa imao za pristup mediju u smislu nekog bressonovskog odlučujućeg trenutka ili snimanja fotografija generalno. Više me zanimalo to kopanje po mediju samom iz perspektive svega što sam u prethodnom odgovoru kazao.

Mislim da je tako došlo do toga da moji radovi rijetko u prvom redu komuniciraju nekim snimanjem novih fotografija, nego više kroz određene konceptualne zahvate i zaokrete prema mediju samom. Pritom često i izlazim iz medija fotografije pa tako koristim i video, objekte, zvuk…štogod je potrebno da se ostvari komunikacija ideje prema gledatelju jer to je ono što u umjetničkom radu smatram najbitnijim. Inspiraciju pronalazim u nekim životnim situacijama, puno čitam, svjesno gledam oko sebe dok hodam… Oduvijek me više zanimalo čitanje, odnosno recepcija slika i što to zapravo za sve nas znači. Kakvo se značenje krije iza nastanka i pojavnosti te slike i u kojim ga uvjetima možemo ili ne možemo iščitati. Mislim da se danas, opet ponavljam, u hiperprodukciji i sveopćem okruženju slikama, događa to da vrijeme za interpretaciju i mirnu refleksiju nad fotografijom uporno izostaje. Zato me najviše zanimaju teme sjećanja, jezika, vremena, identiteta…a za sve je to fotografija odlično konceptualno igralište. Fotografija je puno veća od fotografije!

Photo: Vana Katančić

Koliko pratiš svjetsku, regionalnu, domaću scenu? Bi li mogao izdvojiti neke umjetnike koji su te inspirirali, radi kojih zastaneš i promatraš radove nešto dulje nego inače i zašto? Prepoznaješ li među mlađima od sebe neke nove talente i profesionalce koje bi trebalo pratiti? Ako da, koji su i zašto?

Svjetsku scenu nastojim pratiti koliko mogu kroz virtualni svijet interneta i tome sličnog, dok za regionalnu, a posebice lokalnu scenu mogu reći da zaista vjerno pratim što se događa. Snašla me ta sreća da živim u Zagrebu čija je umjetnička scena zaista živa. Nije to toliko do Zagreba, koliko do apsolutne centralizacije svega živoga u Hrvatskoj, ali to je neka sasvim druga tema… Tjedno idem na minimalno dva-tri otvorenja, ne diskriminiram ni po mediju ni po temi.

U zadnjih sam mjesec ili dva zastao pred radovima Nike Mihaljevića u SC-u, Predraga Pavića u Pogonu i ISU, Jasenka Rasola u VN-u i Kate Mijatović u MSU, a odano posjećujem i cikluse studentskih izlaganja u ADU galeriji f8 što mi je odlična prilika da redovno pratim kolegice i kolege koji čine neku mladu fotografsku scenu u nastajanju, za koju ćemo tek čuti. Svakako preporučujem praćenje te scene jer ima jako zanimljivih autorica i autora.

Često radiš i kao edukator; voditelj i mentor edukativnih programa namijenjenih popularizaciji fotografije i promicanju vizualne i medijske pismenosti. Koliko je drugačije biti s te druge strane stvaranja umjetnosti, te gdje se buduće umjetnike poučava i usmjeruje? Imaš li tremu, strah, kolika je to odgovornost?

Trudim se što više raditi kao edukator jer je edukacija jedina stvar za koju dubinski vjerujem da može promijeniti svijet. Umjetnost sama ne može spasiti svijet, a možda su promjena ili spašavanje svijeta sve skupa obične floskule, ne znam. Vjerojatno ništa ne može spasiti svijet, no siguran sam da nas dijeljene i usvajanje novih znanja može odvesti na neko bolje mjesto, a vizualna i medijska pismenost ipak su bitne kompetencije koje svakome mogu obogatiti svakodnevno iskustvo.

Super mi je biti, kako si rekla, s te druge strane stvaranja. Osjećam se korisno i drago mi je da dobijem priliku sudjelovati u razvoju neke osobe koja će danas-sutra možda stvarno zagristi i zavoljeti fotografiju i u tome se potpuno pronaći. Imao sam jednu polaznicu koja mi je došla na radionicu, prije jedno 6 ili 7 godina, i prvi put je naučila koristiti fotoaparat za vrijeme te naše ljetne radionice koja se održavala u sklopu djelovanja jedne udruge. Nakon dosta godina od toga vidio sam da je upisala preddiplomski na akademiji, a tri godine od toga da je upala na master jednog inozemnog umjetničkog programa. Eto, takve epizode su mi jako drage i na njih sam ponosan.

Photo: Vana Katančić

Osvajaš razne nagrade putem. Je li to nešto što se dešava kao prirodno prepoznavanje rada ili se i za to umjetnik mora ekstra potruditi? Sada sudjeluješ na Sarajevo Photography Festivalu koje isto nagrađuje umjetnike; koliko su nagrade bitne?

Nagrade su uvijek odlično priznanje za vrijeme i trud koji umjetnici u Hrvatskoj često ulažu u svoje radove, a da pritom ne znaju hoće li ikada za to biti na bilo koji način plaćeni. Ja nekako vjerujem da dobar i iskren rad kad tad bude prepoznat pa potom vjerojatno i nagrađen, ne vidim kako bi se umjetnik ili umjetnica mogli ekstra potruditi oko nagrada. To možda baš i nema smisla jer ako se ideja o nagradi, makar i nehotice pretvori u neku vrstu motivacije za umjetnički rad, ne vidim to kao nešto pozitivno.

Naravno, za svaku se nagradu umjetnik ili umjetnica treba nekud i prijaviti u nekom trenutku (jedino Vladimir Nazor dođe sam, haha) pa bi to praćenje i prijavljivanje natječaja pretpostavljam moglo biti taj ekstra trud. U svakom slučaju, biti nagrađen kao umjetnik je zaista ohrabrujuće i nekako ti vrati nadu u to da je sve to što radiš ipak smisleno i da na drugoj strani postoje neke oči i uši koje za to imaju interesa, a to je svakom umjetniku pa tako i meni, najveća sreća.

Photo: Vana Katančić