Iranski filmovi koje vrijedi pogledati ako vam se svidio It Was Just an Accident

Volim kada se dogodi da neki film iz zemlje čiju kinematografiju inače ne poznajem previše ili uopće, doživi veliki uspjeh. Osim što svijet za mene postane bolje mjesto svaki put kada film koji nije na engleskom jeziku stekne svjetsku slavu, često se dogodi i to da publika sa svih strana svijeta postane zainteresirana za još potencijalno dobrog sadržaja iz te, dotad njima, nepoznate zemlje. Osobno sam velika obožavateljica nepoznatog i mislim da nema boljih iskustava od prvih, ne zato što će uvijek biti idealna i u pravo vrijeme, nego zato što su najuzbudljivija i jer s popisa službeno skidate još jednu stvar koju nikada niste učinili. Nadam se da ovo ima smisla, jer tako pristupam i gledanju filmova, a moj popis onih zbog kojih bih voljela da stroj iz filma Eternal Sunshine of the Spotless Mind zaista postoji gotovo je u potpunosti vezan uz to koje bih filmove htjela izbrisati iz sjećanja samo kako bih ponovno imala priliku gledati ih prvi put.

Povezano: Kako mi je film Sentimental Value pomogao da bolje sagledam svoje daddy issues

U slučaju prošlogodišnjeg ostvarenja poznatog iranskog redatelja Jafara Panahija It Was Just an Accident, nije mi se dogodila ova gore spomenuta priča jer sam još od fakultetskih dana netko tko prati, voli i istinski uživa u iranskoj kinematografiji. Panahi, jedan od najznačajnijih suvremenih iranskih autora, poznat je po tome što svoje filmove često snima unatoč zabranama i ograničenjima u Iranu, istražujući društvene i političke teme kroz suptilan i empatičan pristup. It Was Just an Accident još je jedno njegovo djelo koje nosi prepoznatljivu atmosferu tihe ironije i blage melankolije, u kombinaciji sa svakodnevnim situacijama koje postaju ogledalo društva. Film je bio nominiran za nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada, uključujući i nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, što dodatno potvrđuje njegovu univerzalnu privlačnost i značaj. Radnja prati niz nesporazuma i neočekivanih događaja u malom iranskom gradu, kroz koje Panahi majstorski osvjetljava ljudsku prirodu i društvene kontradikcije. Njegov stil, karakterističan po minimalizmu, realističnim dijalozima i promišljenoj upotrebi prostora, stvara intimnu, gotovo opipljivu atmosferu koja gledatelje uvodi u svakodnevni život svojih likova.

Povezano: Pre-Oscar watchlista: filmovi nastali u posljednjih pet godina koji zaslužuju više pažnje

Povezano: Pogledala sam jedan od najhvaljenijih filmova godine, revolucionaran film o neuspješnim revolucijama

Ovdje mi se dogodilo to da sam se ponovno podsjetila nekih iranskih filmova koje sam gledala davno i zahvaljujući TikTok ekipi filmskih fanatika uspjela na svoju listu dodati još mnogo kvalitetnih naslova iz Irana. Zato vam u nastavku donosim nekoliko preporuka ako ne znate odakle početi, a koje će vas savršeno uvesti u sve čari iranske kinematografije.

Taste of Cherry (1997), Abbas Kiarostami

Taste of Cherry, Imdb

Taste of Cherry (1997) Abbasa Kiarostamija bio je prvi film ovog redatelja koji sam pogledala i od tada mi je u mislima više nego većina filmova koje sam vidjela. Radnja je naizgled jednostavna i vrlo emotivna. Glavni junak, gospodin Badii, vozi se iranskim krajolikom tražeći nekoga tko bi, ako se on odluči na kraj života, preuzeo odgovornost za njegovo pokapanje. Film je tih, kontemplativan, s dugim, meditativnim kadrovima i gotovo svakodnevnim razgovorima. Pogledala sam ga svega dva ili tri puta i osjećam da bi previše gledanja moglo narušiti emocije koje me vežu uz njega. To je jedan od onih filmova koji će vas sigurno dugo pratiti, a o završetku ćete morati razgovarati s nekim, a vrlo vjerojatno i konzultirati Google. Za iransku i svjetsku kinematografiju Taste of Cherry značajan je jer pomiče granice pripovijedanja, koristeći minimalizam i dokumentaristički realizam kako bi istražio univerzalne teme smrti, smisla i ljudske povezanosti.

Povezano: U obranu svakodnevice i zašto Train Dreams ima potencijal postati moj omiljeni film

Koker trilogy (1987,1992,1994), Abbas Kiarostami

Where Is the Friend’s House?, Imdb

Ovo je moja omiljena filmska trilogija ikada! Sastoji se od filmova Where Is the Friend’s House? (1987), Life, and Nothing More… (1992) i Through the Olive Trees (1994). Svaki put kada nekome preporučim ovu trilogiju, primijetim da gotovo nikada ne mogu odabrati svoj omiljeni film od ta tri, no za mene je, barem trenutačno, Where Is the Friend’s House? jednostavno savršen primjer Kiarostamijeva rada. Način na koji obrađuje teme svakodnevice, običnih života i tih univerzalnih ljudskih, skrivenih emocija, osobito kroz iskustvo djece i njihov pogled na svijet, nenadmašan je. Film je minimalistički, gotovo dokumentaristički u stilu, ali svaka scena nosi težinu i iskrenost. Za iransku kinematografiju Koker trilogija ključna je jer prikazuje obične ljude i obične priče na način koji je tada bio inovativan, fokusirajući se na realnost života iz perspektive djeteta i lokalnih zajednica. Ovim je filmovima Kiarostami otvorio vrata iranskom novom valu u kinematografiji.

Povezano: 13 filmova koji će u 2026. puniti kinodvorane i privući najveći hype

A moment of innocence (1996), Mohsen Makhmalbaf

A moment of innocence, Imdb

Ovo je film koji se oslanja na stvarni događaj iz redateljeva života. Kao tinejdžer napao je policajca nožem, a desetljećima kasnije pokušava rekonstruirati taj trenutak. Film balansira između sjećanja, igrane priče i dokumentarnog osjećaja, prikazujući kako jedna naizgled obična epizoda može nositi težinu sjećanja i krivnje. Značajan je za iransku kinematografiju jer spaja osobnu priču sa širim društvenim kontekstom, istražujući norme, autoritet i posljedice pojedinačnih odluka. Također je primjer kako iranski film tog razdoblja koristi minimalizam i realizam kako bi stvorio snažan narativni učinak. Ono što ga izdvaja jest jednostavnost u prikazu kompleksnih emocija i situacija. Sve je gotovo tiho, ali ostavlja prostor da publika sama zaključi što se zapravo događa i kako se odrastanje i pogreške isprepliću s društvom u kojem živimo.

Povezano: Što je novo na streaming platformama u veljači?

Close up (1990), Abbas Kiarostami

Close Up, Imdb

Još jedan film Abbasa Kiarostamija koji istovremeno pomiče granice dokumentarnog i igranog filma. Radnja prati stvarni slučaj Iranca Hosseina Sabziana koji se predstavljao kao redatelj Mohsen Makhmalbaf i uvjerio jednu obitelj da s njim snima film. Kiarostami rekonstruira događaje sa samim sudionicima, pa se stvarnost i fikcija isprepliću do te mjere da gledatelju postaje teško razlučiti ih. Film je gotovo meditacija o identitetu, umjetnosti i povjerenju, a njegova minimalistička forma, s dugim kadrovima i pažljivo građenim scenama, čini priču intenzivnom i napetom. Kritika ga je često opisivala kao remek-djelo iranskog novog vala, hvaleći način na koji Kiarostami istražuje granice između stvarnog i zamišljenog, dok istovremeno komentira društvene i kulturne norme Irana. Close-Up se smatra jednim od najvažnijih filmova za razumijevanje Kiarostamijeva pripovjednog pristupa i utjecaja iranskog filma na svjetsku kinematografiju, jer na jedinstven način spaja društvenu analizu i intimnu ljudsku priču.

Chess of the Wind (1976), Mohammad Reza Aslani

Chess of the Wind, Imdb

Chess of the Wind Mohammada Reze Aslanija iranski je film koji se dugo smatrao izgubljenim. Radnja prati raspad aristokratske obitelji u suvremenom iranskom društvu sedamdesetih godina, fokusirajući se na intrige, sukobe i tajne koje razotkrivaju korupciju i dekadenciju unutar bogatih slojeva. Film je vizualno impresivan, s pažljivo komponiranim kadrovima, dramatičnom igrom svjetla i sjene te gotovo gotičkim tonom, što ga čini neobičnim i inovativnim za iransku kinematografiju tog vremena.

Nakon premijere film je zabranjen i gotovo potpuno zaboravljen, a originalni negativi desetljećima su se smatrali izgubljenima. Tek je nedavno restauriran i ponovno prikazan međunarodnoj publici, otkrivajući se kao važan primjer eksperimentalnog iranskog filma sedamdesetih godina. Danas se Chess of the Wind cijeni zbog estetske inovativnosti, kompleksne narativne strukture i kritike društvenih hijerarhija, a njegovo ponovno otkrivanje pruža uvid u bogatu i često skrivenu povijest iranske kinematografije prije revolucije 1979. godine.

Povezano: Uzbudljiva povijest LGBTQ tematike u okvirima domaće kinematografije

Povezano: Filmovi koji su uspjeli na pravi način obraditi temu queer odnosa

The Runner (1984), Amir Naderi

The Runner, Mubi

The Runner Amira Naderija jedan je od ključnih filmova iranskog novog vala i jedan od rijetkih koji prikazuje život siromašnih slojeva u Teheranu početkom osamdesetih godina, neposredno nakon Iransko-iračkog rata. Radnja prati Amirola, dječaka koji pokušava preživjeti u siromašnom, kaotičnom gradu, prodaje čaj, skuplja boce i snalazi se kako bi prehranio sebe i bolesnu majku. Film je realističan, s dugim kadrovima koji prate Amirolove pothvate kroz gradske ulice i puste krajolike, stvarajući osjećaj svakodnevne borbe i upornosti.

Naderi koristi Amirolovu priču kako bi istražio teme djetinjstva, siromaštva i snalažljivosti u složenim društvenim okolnostima. Kritika ga često hvali zbog iskrenosti i neposrednosti, ali i zbog poetike pokreta i vizualnog ritma koji ga čine gotovo poetskim filmom o stvarnom životu. The Runner je značajan i kao svjedočanstvo o iranskom društvu tog razdoblja, ali i kao inspiracija međunarodnim autorima koji traže autentičnost u prikazu svakodnevnog života.

Leila (1997), Dariush Mehrjui

Leila, Imdb

Leila, Dariusha Mehrjuija intimna je drama koja istražuje složenosti ljubavi, braka i društvenih očekivanja u suvremenom Iranu. Radnja prati Leilu i njezina supruga koji se suočavaju s emocionalnim i kulturnim pritiscima kada otkriju da Leila ne može imati djecu. Film se fokusira na njihove razgovore, unutarnje dileme i način na koji obitelj i društvo oblikuju njihove odluke, prikazujući sukob između osobne želje i normi koje nameće okolina.

Mehrjui koristi jednostavnu, gotovo statičnu kameru i pažljivo komponirane kadrove kako bi osvijetlio psihološku slojevitost likova, čineći njihov svijet bliskim i prepoznatljivim. Kritika ga smatra jednim od ključnih iranskih filmova devedesetih godina jer spaja socijalni realizam s emocionalnom iskrenošću, istražujući univerzalne teme poput braka, identiteta i pritiska tradicije. Leila je film koji postavlja pitanja bez jednostavnih odgovora, ostavljajući gledatelju prostor za razmišljanje o ljubavi, gubitku i životnim izborima.

Povezano: Je li 2026. godina, godina kad se vraćamo romantici i ljubavi?

Shirin (2008), Abbas Kiarostami

Shirin, Mubi

Shirin, Abbasa Kiarostamija neobičan je, eksperimentalni film koji gotovo u potpunosti izbjegava tradicionalnu naraciju. Radnja prati reakcije desetaka iranskih glumica dok gledaju filmsku adaptaciju perzijske ljubavne priče o Khosrowu i Shirin. Kamera je usmjerena isključivo na njihove izraze lica, smijeh, suze, zbunjenost, tugu ili oduševljenje, dok se priča odvija izvan kadra. Film praktički uklanja vanjsko vizualno narativno vođenje, prepuštajući emocije i interpretaciju gledatelju.

Shirin je značajan jer pomiče granice između filma, kazališta i eksperimentalne umjetnosti, istražujući moć gledanja i empatije. Kritika ga doživljava kao meditaciju o iskustvu umjetnosti, o načinu na koji emocije prelaze s ekrana na promatrača i o odnosu između publike i priče. Film je minimalistički, ali iznimno intenzivan, pokazujući Kiarostamijevu opsesiju ljudskim izrazima i tišinom kao sredstvom pripovijedanja.

A Girl Walks Home Alone at Night (2014), Ana Lily Amirpour

A Girl Walks Home Alone at Night, Imdb

A Girl Walks Home Alone at Night Ane Lily Amirpour jedinstvena je mješavina horora, vesterna i romanse smještena u izmišljeni iranski grad Bad City. Radnja prati tajanstvenu djevojku koja noću luta ulicama u hidžabu, a istovremeno je vampirica koja lovi i kažnjava one koji čine zlo. Film balansira između crnog humora, horor atmosfere i društvenog komentara, prikazujući grad kao mjesto izolacije, opasnosti, ali i neočekivane nježnosti. Vizualno je stiliziran, crno-bijeli, s jakim kontrastima i dugim, poetskim kadrovima, što stvara osjećaj i stvarnog i fantastičnog.

Za iransku kinematografiju ovaj je film značajan jer spaja zapadnu horor estetiku s iranskim kulturnim motivima, pokazujući kako se iranski utjecaj može transformirati u globalno relevantan filmski jezik. Kritika ga je često hvalila zbog inovativnog stila i snažnog tonaliteta, dok ga obožavatelji vide kao kultni primjer modernog horora sa socijalnim i feminističkim dimenzijama.

Povezano: Najstylish horor filmovi sa strašno dobrom kostimografijom

There is No Evil (2020), Mohammad Rasoulof

There is No Evil

There Is No Evil Mohammada Rasoulofa film je podijeljen u četiri priče koje istražuju teme moralnog izbora, odgovornosti i posljedica poslušnosti u suvremenom Iranu. Svaka epizoda fokusira se na obične ljude suočene sa situacijama koje testiraju njihovu savjest, od vojnika koji provode smrtnu kaznu do pojedinaca koji se pokušavaju oduprijeti sustavu. Film postavlja pitanja o granicama osobne etike, strahu i poslušnosti, ali i o tome kako društvo oblikuje odluke pojedinca.

Rasoulof koristi minimalistički stil, s dugim kadrovima i tihim, gotovo dokumentarnim scenama, što naraciji daje intenzitet i osjećaj stvarnosti. Kritika ga je pohvalila kao snažan komentar o ljudskim pravima i moralnoj odgovornosti, dok je publika prepoznala njegovu univerzalnu snagu i emocionalnu težinu.