O spektakularnoj reinterpretaciji haljine Erin O’Connor iz dvijetisućitih za Vogue Adria, razgovarali smo s Olivierom Theyskensom

The last poet of fashion. Tu sam frazu pronašla za Oliviera Theyskensa dok sam se pripremala za ovaj intervju i pomislila kako bi tih pet riječi moglo sažeti sve što vidim, osjećam i čujem u njegovoj pojavi i djelu. Suzy Menkes jednom ga je nazvala mračno romantičnim, vjerno opisujući njegov dizajn, ali ne i karakter. O tome najprije razmišljam kada ga ugledam na ekranu, a njegova blaga, vedra i gotovo eterična energija odjednom postaje prisutna u mom prostoru, iako smo na različitim geografskim koordinatama. Kada je prošlog mjeseca Vogue Adria fashion director Taylor Angino promišljao naslovnicu prosinačkog broja s Erin O’Connor, supermodelom koja ove godine obilježava 30 godina rada u visokoj modi, znao je da ta modna lirika mora započeti mistikom i majstorstvom Oliviera, belgijskog dizajnera koji je 1997. osnovao svoj brend u Parizu, da bi u sljedećim desetljećima postao i kreativni direktor modnih kuća Rochas, Nina Ricci i Theory, te se 2016. vratio vlastitom potpisu. Po uzoru na kultni look koji je Erin nosila na njegovoj reviji za jesen i zimu 2000., Olivier je za Vogue Adria cover story napravio suvremenu custom reinterpretaciju od identičnog materijala koji je slučajno, ako vjerujete u slučajnosti, pronašao u kući svojih roditelja godinu dana ranije.

Haljina koju je Erin nosila bila je iz kolekcije za zimu 2000. i napravili smo je u Belgiji. Sačuvali smo sve izreske originala, a haljina je bila toliko velika da je od nje ostalo vrlo malo materijala. Mislim da ih je moja majka vjerojatno lijepo presavila, stavila u kutiju, i prije godinu dana pronašao sam te ostatke savršeno očuvane kod svojih roditelja, započinje Olivier. Zapravo, u njihovoj kući postoji mala soba posvećena mojim stvarima za šivanje i tu sam ih našao. I pomislio sam da mi taj materijal znači sve, jer je izuzetno lijep, a napravila ga je francuska tekstilna manufaktura za visoku modu koja više ne postoji. Oduvijek sam osjećao da to više nitko nikada ne može ponoviti. Razmišljao sam što bih mogao napraviti s tim materijalom i kako, jer od tih malih komada moraš stvoriti oblik koji se može sastaviti u cjelinu. Dakle, moraš prilagoditi način na koji konstruiraš odjeću tako da funkcionira kao slagalica. I bio sam jako sretan, znaš, jer kada imaš kvalitetan materijal, on ne stari.

Photo: Julien Claessens and Thomas Deschamps

Materijal je isti, no dizajn je drukčiji. Istina, prva verzija bila je vrlo futuristička, vrlo voluminozna, a od malo materijala koji je ostao pokušao sam napraviti najviše što sam mogao. I želio sam stvoriti neku vrstu čvora. Prva kreacija koju sam tada napravio bila je golema krinolina u duhu sredine 19. stoljeća. Ovoga puta razvio sam to dalje. Želio sam napraviti gornji dio u stilu viktorijanske jakne s nekom vrstom butterfly rukava, potpuno zakopčane, dok je haljina pratila liniju tijela, s izraženim volumenom u donjem dijelu. Na neki način ima mali nagovještaj povijesnog, ali i dalje je moderna, s namjerom da djeluje suvremeno i kreativno. Očito je da materijal nije mogao povezati ni s kim drugim osim s Erin. Ona je bila jedina, sa svojom kratkom crnom kosom, na kojoj je taj materijal tako dobro funkcionirao. A dok sam ga držao u rukama, dvadeset i pet godina kasnije, osjetio sam da je u mom sjećanju vezan samo uz nju i da se tu ništa nije promijenilo.

Ne govorim mu da je u mojoj svijesti jednako nepromijenjena vizija njegove prve revije na kojoj su modeli mračnom pistom šetali u odjeći s izvezenim krvožilnim sustavom koja je simbolizirala složene, a krhke ljudske emocije. Još na samim počecima prozvali su ga gotičkim dizajnerom, a on nije skrivao da proučava firentinske studije anatomije, 17., 18. i kraj 19. stoljeća, u svoj njihovoj voluminoznosti, šlepovima, vintage i toiles de jouy tkaninama, perlama, čipki, koji kontrastiraju čvrstoj, provokativnoj koži. Njegov modni put oduvijek je bio nekonvencionalan i eksperimentalan, a to je, pretpostavljam, više urođeno nego osmišljeno. Volim ideju da dizajniraš nešto u određenom trenutku, a da ljudi poslije kažu da je bezvremensko. Ali ne možeš dizajnirati s namjerom da stvoriš nešto bezvremensko. Možeš imati tu ambiciju, ali kada dizajniraš, mora postojati ona energija. Želim napraviti upravo ovo, sada. I to je čudno, ali taj osjećaj pokreće me svakoga dana. Važno mi je raditi ono što je relevantno sada. A kada se osvrneš, nekad se neke stvari s vremenom pojačaju, nekad izgledaju lošije nego što si mislio, pa se predomisliš. Vrlo je bizarno. No mislim da je važno ostati fleksibilan i ne zaglaviti u uvjerenju da nešto sada ne može ili mora biti ovako. Mora biti intuitivno.

Fascinira me njegova svjesnost o podrijetlu vlastitih poriva za neprestanim stvaranjem. Krajnji cilj nije želja za potvrdom, ali svakako jest želja za razmjenom ljubavi. Znaš, kad si dijete, interakcija s odraslima je takva da čim nešto napraviš i vidiš da su ljudi uzbuđeni, to te potakne da napraviš još. Ja sam oduvijek bio vrlo kreativan i dobar u skiciranju, i taj osjećaj ostao je u meni. Da me dobrim dijelom pokreće želja da iznenadim, da donesem nešto neočekivano, nešto bolje. To je možda odnos koji sam imao s roditeljima i prijateljima. Stvoriš nešto, pokloniš im to i kroz to dobiješ neku vrstu ljubavi, što je pomalo uznemirujuće kad o tome razmišljam (smijeh), ali mislim da me i dalje pokreće isto. Jer kada radim, želim da bude najbolje što može. A negdje u pozadini je nada da će to nekoga dirnuti, da će to netko voljeti i smatrati lijepim. Iako sam samotnjak, zaista mogu dugo biti sam, ipak osjećam da sve što radim, radim za vanjski svijet. Ima tu i mnogo neizrečene strasti, dodajem. Apsolutno, nikada mi nije teško otići u atelje i raditi. Ne osjećam se kao da idem na posao. Kada imam sastanke, trudim se biti profesionalan i točan. Ali moj prirodni način postojanja je stvaranje. To je moja normalnost.

Photo: Dougie Irvine, Vogue Adria December 2025

Postoji li nešto o čemu još uvijek sanja, pitam ga, prije nego što neočekivano skliznemo s ove teme. Kada je riječ o modi, pokreću me želje da postignem više, da napredujem i radim sve bolje. Ali naravno, u širem smislu, imam mnogo drugih želja vezanih za ovaj svijet, jer se vrlo dobro mogu distancirati od mode i vidjeti što se događa globalno. Za kraj, sasvim nenadano, Olivier pita odakle sam, a odmah zatim i je li Nataša Vojnović odatle. Kažem mu da je krasila prvu Vogue Adria naslovnicu. Wow, upoznao sam je kada je tek počinjala, dok je na vašim prostorima još uvijek bilo vrlo teško, a ona je sve to proživljavala. Jako je dobro pamtim. Znaš, imam njezine stare Polaroide, snimljene prije revija, dok sam asistirao drugom dizajneru u jednom pariškom ateljeu, radeći kao asistent. Tada sam joj napravio tu fotografiju, smiješnu, ali potpuno u skladu s njezinom energijom. Jako bih je voljela vidjeti, uzvraćam mu. A znaš nju, s nekom potpuno ludom grimasom, smijemo se i rastajemo uz Olivierovo obećanje da će uskoro posjetiti Beograd.

Photo: Douglas Irvine
Moda: Taylor Angino
Model: Erin O’Connor @Heroes Models
Casting: Kathryn Costigan
Šminka: Anna Payne
Kosa: Chiao Chenet
Manikura: Lora de Sousa
Kreativna produkcija: Marita Bobelj
Foto asistenti: Paul Jedwab,
Jeanne Le Louarn
Asistenti mode: Robbie van Mierlo, João Bengala
Asistent kose: Erika Kimura
Asistent produkcije na setu: Gabriel Driot
Lokacija: Château de Champlâtreux zahvaljujući MR Agency i Métier Maison