Instagram nas je sve prevario, a mi i dalje ne možemo bez njega

Ako koristite Instagram više od deset godina, u evolucijskom procesu možete se okarakterizirati kao najnaprednija vrsta na kugli zemaljskoj. Vi ste neki hibridni Australopithecus koji je brzinom svjetlosti evoluirao do Homo sapiensa. Prošli ste i Paleolitik i Željezno doba, a Instagram vas je kroz sve to nekako pratio do samog zenita suvremenog doba. I stvarno je čudnovat taj Instagram. Nekako uspijeva da me kroz sve ove godine eksponencijalno razočarava sve više i više, a često se zapitam izgleda li ovo isto kad si u braku, a zapravo mrziš svog partnera? Ali postojalo je vrijeme kada je sve bilo idilično, kada je svaki odmor bio savršen, pokloni, čestitke i cvijeće. Instagram je na svoje milijune korisnika primijenio dobru staru taktiku toksične veze: malo ti dam, još više uzmem. Ali je li sada uopće išta pozitivno ostalo od Instagrama, ili živimo samo na mrvicama nostalgije i rutine?

Godine 2013. sam napravila Instagram, poprilično kasno, neki bi rekli, jer je aplikacija tada već postojala tri godine. Sjećam se da smo s prijateljicama imali gotovo trosatni pregled i rezime svih mojih fotografija koje sam ikada napravila, kako bismo sporazumno odlučile što zaslužuje biti moj prvi post na toj tada nevjerojatno „vrućoj“ društvenoj mreži. Sada bih mogla skrolati nekoliko sati da bih ga našla, ali prizvat ću samo u sjećanje tu nevjerojatno pikseliziranu, prepunu filtera fotografiju snijega u mom dvorištu, napravljenu mojim starim telefonom. Snijeg je bio gotovo ljubičast od filtera, a opis je bio #snowynight. Postoji li išta što više vrišti Tumblr i 2013. era? Sada vam je jasno zašto je Instagram za mene moj toksični „situationship“ iz tinejdžerskih dana – kada sam ga napravila imala sam samo šesnaest godina, a on mi je dao ono najbolje od sebe. Pala sam na potencijal, okej? Mada, tko ste vi da mi sudite? Sigurna sam da svi koristite Instagram, barem za dopisivanje, ako već niste jedni od nas koji se još uvijek drže za klizave slamke lažnog instagramovog šarma, za koji ne želimo priznati da je odavno mrtav.

U kasnim noćnim satima, kada umorna slučajno kliknem „repost“ na neki nasumični reels u kojem netko kupa mačku ili, za zadovoljstvo ASMR zajednice, reže sapune, sjetim se da su zločini koje je Instagram počinio vrijedni doživotne robije. Ne želim se mučiti lajkanjem reelsa koji se zapravo sviđa mojoj najboljoj prijateljici, jer mi točno iznad gumba za lajk lebde nepoznati ljudi koji dijele moje mišljenje. Ne zanima me što tko ima za reći u svojim notes, zbog kojih imam osjećaj kao da mi je hrpa ljudi odjednom u inboxu i svatko ima nešto svoje za dodati. A da ne spominjem koliko je postalo nemoguće listati storije, tu gotovo mehaničku radnju koja hladi moj mozak nakon sati gledanja u računalo (znam da to nije pravo odmaranje, pustite me da živim svoj love/hate odnos s Instagramom), sada je ispunilo more nepodnošljivo napornih, vizualno ružnih reklama. A sve bih na svijetu dala da se vrati mogućnost vidjeti tko je što lajkao, jer je moje malo stalkersko srce tada bilo na mjestu.

Primjećujete li kako, unatoč svom ovom žaljenju u prethodnim redovima, nema riječi o tome da ću prestati koristiti Instagram? Jer jednostavno znam da neću. Ne znam još koliko eksperimenata i promjena mjesta u inboxu, shopu, reelsu i notifikacijama se treba dogoditi da bih konačno odustala. Iako je TikTok moj ljubavnik s kojim imam aferu već nekoliko godina, Instagram je onaj za kojeg se nadam da će se promijeniti i ponovno biti onaj u kojeg sam se zaljubila. Instagram je ipak moje djetinjstvo, s njime sam odrasla, zbog njega ostvarila divne veze i upoznala neke drage ljude, tako da ipak nije sve tako crno. Možda mi na kraju dana nedostaju i ta vremena kada se internet činio kao malo, sigurno i cosy mjesto, a ono što me na njemu i dalje drži jest to što, osim nostalgije, zadržava i sada već jedva primjetnu dozu iluzije i utopije, daje mi ružičaste naočale barem na trenutke, a one su mi, valjda, neophodne za sve crnilo koje me neminovno čeka na svakom koraku.