Hvala ti, živote!

Uvijek mi je teško kada netko umre. Nije to samo zato što me, kao čovjeka, obuzme golema tuga, već i zato što ne mogu zamisliti da nekoga zaista više nema među nama. Posljednjih godina primijetio sam da postajem sve neutješniji, jer ne samo da svjedočim nečijoj smrti, već gledam kako cijelo jedno vrijeme, koje još uvijek dobro pamtim, umire i odlazi u nepovrat. Tako sam se osjećao neki dan, dok sam na stražnjem sjedalu taksija, skrolajući društvene mreže, saznao da je umrla Gabrijela Gabi Novak. Redale su se njezine crno-bijele fotografije, jedna za drugom, sve više i više, iz sekunde u sekundu; netko je dijelio svoju tugu, isječke i stihove pjesama, uz emotikon slomljenog srca. Zamolio sam taksista da se povežem s njegovim zvučnikom i, ako je moguće, da zajedno poslušamo jednu od njezinih pjesama umjesto minute šutnje. I tako je krenula “Sve što znaš o meni” – jedna od mojih omiljenih.

Ljeto je čudno godišnje doba za umiranje, zar ne? Mislim, ruku na srce, nije ni jedno, ali zima i jesen ipak bolje podnose suze od užarenih mjeseci kada mislimo da se ništa ružno ne može dogoditi. Kada se nedavno dogodila tragična smrt velikog jazz glazbenika Matije Dedića, razmišljao sam samo o njoj – u glavi mi je bilo što sada radi njegova majka u domu za starije, tko je došao kako bi joj priopćio tu užasnu vijest, kako je Gabi Novak sada, nakon što je izgubila sve one koje je toliko voljela, kakav je osjećaj ostati potpuno sam na ovome svijetu? I sada, nakon dva mjeseca, i njezino je srce zauvijek stalo.

Međutim, mislim da velike dive ipak ne umiru — one se polako gase, poput svjetala pozornice nakon posljednje pjesme. Odlaze tek kada ih publika prestane dozivati, a u slučaju Gabi Novak, smrt zasigurno nije kraj, već tek početak njezine besmrtnosti.

Jednostavno, postoje godine koje se ne mjere kalendarom, nego pjesmama. Tadašnje jugoslavenske pozornice bile su mjesto na kojem je svaka riječ imala težinu jer je izgovorena iz srca, a ne iz kalkulacije. U takvom vremenu započela je i karijera Gabi Novak. Unatoč teškim životnim okolnostima, Gabi je, uz majčinu ljubav i podršku, pronašla svoje mjesto u glazbi. Svoj izvanredni talent pokazala je kao članica OKUD-a Jože Vlahović, a prvi posao pronašla je u Zagrebačkom filmu kao prepisivačica, da bi kasnije posuđivala glas animiranim filmovima. Sudbina ju je odmah dovela na pozornicu, pa joj je jedna novogodišnja proslava donijela prve javne nastupe i otvorila vrata uspješne glazbene karijere. Svoju veliku ljubav, a kasnije i supruga Arsena Dedića, upoznala je 1958. godine ispred televizijskog studija u Zagrebu. Njihova veza nije bila ljubav na prvi pogled, nego se polako i sigurno razvijala kroz godine prijateljstva, zajedničkih glazbenih suradnji i nježnih osjećaja. On je napisao veliki broj skladbi za nju, a njihova simbioza poslovnog i privatnog života bila je nešto doista posebno.

Ne mogu ni zamisliti razmjenu njihove slave. Pokušajte zamisliti tu situaciju u glavi u kojoj se dvoje nadarenih ljudi “slučajno” pronalaze, zaljubljuju i ludo vole, nerazdvojni kraj partitura, dovršavaju jedni drugima rečenice i stihove, bez potrebe da objašnjavaju što je tko mislio ili želio reći…

Jednostavno, sigurno su mogli sve – uz pomoć klavira i glasa. Oni su sasvim sigurno bili mnogo više od bračnog para, poput jednog svemogućeg bića koje je na tako dobar način znalo uhvatiti duh vremena i pretvoriti ga u vječnost. Nostalgija za tim godinama nije samo tuga za izgubljenim vremenom. To je sjećanje na razdoblje kada je umjetnost disala punim plućima, kada su pjesme imale dušu, a ljudi vremena da je čuju. To je zapravo jedna ugodna melankolija koja ne traži povratak, već zahvalnost što smo postojali u tom svijetu – makar i samo kroz priče, ploče, stare plakate i požutjela pisma. Mene glas Gabi Novak podsjeća na sve to, vraća me poput vremenske mašine u neke glamurozne večeri kojih više nema, kada se znao red, kada se vodilo računa, kada niste mogli stati pred kamere ako niste bili uber nadareni ili ako nemate što reći. Njezin cjelokupni opus, posvećen temama ljubavi i snažnih emocija, gotovo da nema priliku kada se ne može slušati. Iako tužne i melankolične, melodije koje je stvarala vode vas direktno u srž strasti, uvlače vas u vatru, u požar emocija i pred sam kraj refrena, poput spasitelja vas izvlače i daju vam neobjašnjivu nadu da je moguće preživjeti apsolutno sve, pa i one najgore trenutke kada patimo zbog ljubavi. Za nekoga tko je s takvim žarom i setom otpjevao evergreen hit “Pamtim samo sretne dane”, siguran sam da život nije bio lak i da ga poznaje sasvim dobro u svakom smislu te riječi. Međutim, u njezinim pjesmama nije bilo žurbe prema refrenu niti potrebe da publiku osvoji brzinom – ona je osvajala pauzama. Iščekivanjem. Stanka između dva stiha bila je jednako važna kao i sam stih. U toj pauzi mogli ste čuti vlastito srce, šum grada ispod prozora, i možda, ako ste imali sreće, dah osobe do koje vam je stalo.

I baš kao što naslov jednog njezinog albuma glasi „Pjesma je moj život“, Gabi Novak zaista je bila posvećena glazbi do samoga kraja. Kad god biste je imali priliku vidjeti ili slušati, znali ste da ne pravi kompromise, da živi svaki djelić svoje pjesme i da vam se s pozornice povjerava kao da se oduvijek poznajete. Upravo ta intimnost, ta esencija iskrenosti koja krasi svaki njezin nastup, koncert ili interpretaciju, najveća je vrijednost cjelokupnog opusa Gabi Novak. Hvala ti, živote, na tome.