Od punk supkulture 70-ih pa sve do entuzijastičnih Swiftiesa danas, idoliziranje glazbenih zvijezda oduvijek se odražavalo u oponašanju njihovog stila. O svemu tome razgovarala sam s fotografom Jamesom Mollisonom.
Dok se naša tijela izvijaju u ritmu glazbe, okupana mrakom i tek pokojim tračkom svjetlosti koji dopire iz light mašine obasjavajući naša nasmiješena lica, promatram rasplesane obrise ljudi kako grle potpune neznance. Tek tako. Bez predumišljaja, iskreno i spontano. Kao da su, posve iznenada, obuzeti najčišćom ljepotom trenutka, svu tu jednostavnost i ljepotu života stisnuli u zagrljaj, da tako podijeljena još malo naraste. I zbilja, postoji nešto magično u zagušljivim, znojnim klubovima u kojima zajedno dočekujemo jutra, u rasplesanim tijelima koja se gibaju kao jedno dok žmarci klize našim leđima, u pjevanju uglas dok nas zvuk koji volimo odvodi na putovanja cestama sjećanja… Postoji nešto neodoljivo, nešto čarobno u glazbi, nešto što nadilazi nas same. Nešto što želimo proživjeti iznova i iznova da bismo se osjećali živima, nešto što želimo podijeliti s drugima.
Glazba je puno više od zabave, od pozadinskog „šuma“ koji ispunjava prazninu i nadglasava tišinu. Ona je univerzalni jezik koji „razumijemo” negdje duboko u sebi, „unutra“, koji nas spaja nadilazeći granice, generacije, kulture i geografske širine. Glazba je poput glasnika koji nam pomaže premostiti riječi i osjećati bez objašnjenja, ona je vremeplov za uspomene, simfonija koja dodaje soundtrack našim životima. No glazba je i puno više od toga. Od najranijih dana našeg djetinjstva, od uspavanki i himni, preko refrena koji, najčešće „preglasno“, odzvanjaju našim tinejdžerskim sobama oblijepljenima posterima naših idola, ona je tkanje koje isprepliće naše društveno biće, spona koja nas bezrezervno povezuje s drugima, daje nam osjećaj zajedništva, osjećaj da negdje pripadamo. Kao takva, glazba je alat kojim oblikujemo naše identitete, tražimo svoje mjesto u svijetu u kojem, više od razlika, tražimo one koji nam nalikuju. Glazba je vezivno tkivo supkultura čiji pripadnici ne dijele samo glazbeni ukus već i vrijednosti, životni stil, kodove odijevanja razrađene do najsitnijih detalja koji su, članovima zajednice, instantno prepoznatljivi. Osim što čini neizostavan dio naših individualnih iskustava, što nas odvodi na putovanje naših osobnih sjećanja i utkana je, poput himne, u sve važne trenutke naših života, glazba je i snažno društveno „ljepilo“, nit koja povezuje pojedince u zajednice, daje im osjećaj pripadnosti i oblikuje grupne identitete.
Kako bi objasnio taj „plemenski“, primordijalni element zajedništva koji se pretače i kroz moderna društva, ujedinjen elementom glazbe, fotograf James Mollison godine 2005. započeo je svoj projekt „The Disciples“. Obilazeći koncerte u Europi i SAD-u, fotograf koji je rođen u Keniji, odrastao u Velikoj Britaniji i danas živi u Veneciji, u svom je mobilnom fotografskom studiju snimao fanove glazbenih skupina, kreirajući potom panoramske kolaže koji podsjećaju na koncertne redove. I dok je često odjevna kombinacija ili pak šminka na licu za mnoge glazbene fanove na koncertima tek dio „kostima“ u koji se prerušavaju iz zabave i želje za većom povezanošću kroz zajedničko iskustvo s tisućama drugih ljudi, za neke je to neodvojivi dio njihova svakodnevnog imidža. Od punk supkulture 70-ih ili pak ere britpopa 90-ih godina, pa sve do entuzijastičnih Swiftiesa i manije K-popa danas, idoliziranje glazbenih zvijezda oduvijek se odražavalo u oponašanju njihovih stilskih izričaja. Svaka od tih „grupa“ prožeta je precizno razrađenim estetskim kodovima, od frizure i šminke do boja odjeće ili samo vezica na cipelama, a elementi njihovih stilova oblikovani su toliko pedantno da za pripadnike grupe nema zabune tko čini njezin dio, a tko joj ne pripada. Vizualna prezentacija neodvojiv je element grupnog identiteta, a najočitiji biva upravo u trenucima kad tisuće ekstatičnih obožavatelja u koncertnim arenama svog idola dočekuju vriskovima, često oponašajući izgled objekta svog divljenja. Zadivljujući dosezi tog obožavanja nadahnuli su Mollisona da uroni dublje u fenomen.
Svoj projekt Mollison je započeo inspiriran izgledom gorljivih obožavateljica pop zvijezde Britney Spears, koje je početkom milenija susretao na ulicama Los Angelesa, a koje su neodoljivo nalikovale jedna drugoj, ali i na sâm subjekt svoje fascinacije. No kako je njegovo fotografsko istraživanje odmicalo, Mollison je došao do zadivljujuće spoznaje. Osim što kodovi odijevanja fanova nadilaze krovne „zajednice“ u koje bismo ih mogli svrstati, poput primjerice supkultura, obožavatelji nerijetko svojim stilom „oponašaju“ svoje idole do te mjere da im čak često nalikuju ne samo stilski već i fizički, tvoreći zajednicu koju bismo mogli opisati kao moderno pleme. Riječ je o fenomenu koji je svojstven svim velikim glazbenim imenima s golemom bazom obožavatelja, koji ispunjavaju koncertne arene tisućama slušatelja (pa i pokojem indie bendu s gorljivom šačicom fanova) bez obzira na žanr kojem njihova glazba pripada.
„Povezao sam taj osjećaj zajedništva s onime što je ljudima ‘nekoć’ predstavljala crkva – glazba ih spaja na isti način, a povezujući se kroz glazbu, postaju dio plemena, ‘obitelji’“, objašnjava Mollison dodajući kako je od vremena kad je počinjao, a uslijed pojave društvenih mreža, taj fenomen još dodatno vidljiv i naglašen. Mollison je svoju seriju „The Disciples“ krojio u dva navrata, prisustvujući više od 60 različitih koncerata, a projekt je prvi put ukoričio 2008. godine. Stranice svoje knjige ukrasio je portretima obožavatelja glazbenika različitih profila, od ekscentričnih fanova Lady Gage u avangardnim kostimima, preko Sex Pistols punkera u tartan suknjama i s frizurama koje odolijevaju gravitaciji, do fanova Oasisa s poludugim kosama stisnutima uz obraze u old school trenirkama koje su braća Gallagher, na valovima slave britpopa, učinili uniformama cijele jedne generacije. No baš kao i u slučaju Oasisa, čiji su obožavatelji spomenuti stil ugravirali u svoje identitete, čineći ga nostalgičnim podsjetnikom na dane svoje mladosti, Mollison je sličnost pronašao i kod fanova rock legende Roda Stewarta. „Kod Stewartovih fanova jasno je da glazba utječe na to tko oni jesu i kako sami sebe percipiraju. Da, povezano je s pripadanjem plemenu, ali nekima od njih je i puno više od toga – nekima je to identitet, dio života. Riječ je o ljudima koji na njega i fizički nalikuju, ne samo stilom ili odjećom“, objašnjava Mollison te dodaje: „Riječ je o identificiranju s nekim za koga misliš da je cool, s kim dijeliš iste vrijednosti, a kad ostariš, to postane nostalgični podsjetnik na mladost, na dane kad si bio bezbrižan. I koliko god se stil tvog idola mijenjao, uvijek se držiš za one ‘slavne’ dane, za ono što omogućuje tu rekonekciju s prošlošću.“
„Odgovor na pitanje ‘što slušaš?’ može otkriti toliko puno o osobi kojoj si ga postavio“, govori Mollison insinuirajući da je riječ o jednom od najintimnijih pitanja koje možemo uputiti sugovorniku. I zbilja, glazba uz koju sklapamo kapke i zibamo glave dok ostanemo sami ili ona uz koju pedaliramo praznim ulicama vraćajući se iz izlaska puno je više od zvuka koji ispunjava tišinu. Ona je dio nas, nevidljivi konac koji prožima naša sjećanja i naše emocije, podsjeća nas na važne trenutke naših života, isprepliće narative koje želimo ispričati o svojim iskustvima, tumači ono što jesmo bez riječi i objašnjenja. Ujedinjujući nas pritom u našoj univerzalnoj, toliko duboko ukorijenjenoj težnji da budemo dio nečeg većeg od nas samih, da pronađemo dom u svom „plemenu“, da pripadamo. Odgovor na pitanje „što slušaš?“, odgovor je na pitanje „tko si?“.
