Society
Išla sam u Blitz Club.
Rečenica za koju nikad nisam mislila da ću je izgovoriti. Pogotovo zato što se legendarno londonsko mjesto zatvorilo prije više od 45 godina. Ipak, bila sam tamo dok stojim u Muzeju dizajna, okupana treperavim svjetlima, okružena vrlo realistično rekonstruiranom verzijom ovog kluba, koja je istovremeno djelovala nemoguće daleko i šokantno živo. U prostoriji do – kostimi i memorabilija blistali su iza stakla, hvatajući svjetlost poput iskre koja je nekoć palila noć.
I onda na zidu ugledam poznato ime: Iain R. Webb. Jedan od originalnih Blitz Kidsa. Modni urednik. Provokator. Legenda.
„Mislim, u to vrijeme, radilo se o tome da dođeš u London i pronađeš druge ljude poput sebe“, malo kasnije smo razgovarali. „Uglavnom autsajdere. Klince iz malih gradova, predgrađa, pa čak i sela. Privučene u grad glađu za pripadanjem, za prostorom u kojem mogu biti drugi, biti drukčiji. Klupska scena to nam je pružila.“
Nije iznenađujuće da popis stalnih gostiju Blitz Cluba zvuči kao igra tko je tko avangardnog coolnessa 1980-ih: Boy George, John Galliano, Marilyn, Stephen Jones. Blitz je bio čisto i beskompromisno eskapističko utočište. Sjajni zaklon od sumorne stvarnosti Engleske Margaret Thatcher. To da je tako mali prostor mogao njegovati kreativnu energiju cijele generacije – one koja će kasnije oblikovati globalnu kulturu – djeluje gotovo kao san iako nije prvi put u povijesti da se dogodilo.
Sjetite se samo klubova poput Studija 54 u New Yorku, koji su postali legendarni ne samo zbog glazbe i atmosfere nego i zbog nevjerojatnog eklekticizma svoje publike: Halston rame uz rame s Karlom Lagerfeldom, Liza Minnelli pleše kraj Andyja Warhola. Zajednički trenuci kolektivnoga glamura i chica. Preko Atlantika, La Hacienda u Manchesteru pojavila se nekoliko godina kasnije kao euforičan, sirov dom acid housea i post-punka, dok je The Roxy u Los Angelesu bio rijedak prostor gdje su se punkeri, disco kraljice i rock’n’roll legende miješali pod istim krovom. To nisu bili samo klubovi; bili su talionice kreativnosti i hrabrosti, mjesta gdje su se moda, glazba i umjetnost spajale u novu estetiku i duh vremena. Blitz je pripadao toj lozi – londonski inkubator odvažne, drske samoekspresije.
Ipak, klub nije nastao u vakuumu. Rođen je iz Zeitgeista obilježenog štednjom, bijesom, otuđenjem. Punk je već eksplodirao mainstreamom sa svojom nihilističkom DIY energijom. Kad se kaos smirio, Blitz se pojavio sa svojom sirovom, inventivnom, neukrotivom snagom.
„Cijela punk stvar“, kaže Webb, „bila je o tome da napraviš nešto sâm. Da stvoriš vlastitu personu jer nisi imao što izgubiti.“ I upravo je to bilo „srce“ Blitza.
Hodajući kroz izložbu, mogla sam to i osjetiti. Umjetničko hvalisanje. Post-punk arogancija. Odjeća koja nije bila kostim, nego pravi čin pobune. Weimarska dekadencija, film noir, kabuki, nadrealizam – svi raspuknuti, svi sudareni u veličanstvenom, svjetlucavom kaosu. „To je bila mala postmoderna krparija… poput broša od razbijenog ogledala Andrewa Logana, za kojim smo svi žudjeli.“ Osjećaj mogućnosti nalazio se u svakom kutu. „Uvijek je postojala ta želja da budemo netko drugi“, nastavlja Webb. „Izmišljali smo si radna mjesta jer dizajner, vizažist, filmski stvaralac – to nisu bile stvarne karijere ondje odakle smo dolazili.“ Nisu čekali dopuštenje. Postali su ono što su htjeli biti.
A ipak, Blitz je imao svoju cijenu. Webb priznaje: „Znaš, definitivno je imao cijenu u to vrijeme. Nije bilo lako. Uglavnom moram zahvaliti ljudima koji su došli prije nas. Kad sam bio tinejdžer u svom malom selu, dobivao sam magazin Ritz, nešto poput novina, i u njemu sam čitao o Zandri Rhodes, Andrewu Loganu, Duggieu Fieldsu, Davidu Hockneyju, Anthonyju Priceu… svim tim fantastičnim ljudima iz mode, umjetnosti i medija. Došao sam u London, upoznao ih i postali smo prijatelji, surađivali smo. Meni je to bilo nevjerojatno, i upravo su oni bili ti koji su gurali granice prije nego što smo mi stigli. Oni su pripremili teren da mi preuzmemo baklju. Ta se baklja uvijek predaje sljedećoj generaciji.“
I doista su je predali. Webb nosi taj utjecaj dalje kroz svoj rad u magazinima, od samog Blitza koji su pokrenuli i koji je preteča mnogih nezavisnih magazina koje čitamo i danas, inspirirajući mlade kreativce. „I dalje mi prilaze ljudi koji su čitali Blitz magazin 80-ih i kažu: ‘Ti si bio ono što sam gledao u svom malom selu, kad nisam mislio da postoji itko poput mene.’ To im je dalo razlog da idu naprijed, slijede svoje snove i znaju da mogu.“
Na pitanje tko je njemu bio inspiracija odgovara članak „Them“ Petera Yorka u magazinu Harper’s & Queen, i njegova knjiga „Style Wars“ – to su bili nacrti za alternativni svijet. Webb se sjeća kako ih je čitao i mislio: „Želim biti dio ovoga. Ova kultura živi na rubu mainstreama. To je uvijek kontinuitet“, kaže. „Reflektor se pomiče, ali duh ostaje.“
Izložba taj isti način razmišljanja oživljava. Mnogi od originalnih Blitz Kidsa izlazili su iz umjetničkih škola 1980./1981. Webb, koji danas predaje na Kingstone Universityju, i koji je završio St Martin’s School of Art, prisjeća se skiciranja, šivanja, stvaranja odjevnih kombinacija na nastavi; znanja koje se u clubbingu pretvaralo u stvaran život jer opsjednutost time što nositi te večeri jednako je bilo važno kao i ono što će se predati za ocjenu. „Mnoge kolekcije u to vrijeme preklapale su se s onime što su ljudi radili u Blitzu. I moja završna kolekcija bila je inspirirana Duggiejem Fieldsom. Prekrasno je vidjeti taj rad uz jednu od Duggiejevih slika na izložbi.“
Blitz nije bio samo moda, niti samo pobuna. Bio je pokret, umjetnost, živi eksperiment samoizmišljanja. Glamur omotan opasnošću. „Riskirao si život samo izlazeći kroz vrata tako odjeven“, priznaje Webb. „Ali to nas je ojačalo. Jer imali smo nešto na što smo reagirali i za što smo se borili.“ Zato Blitz nije samo bježao i bio otklon od Thatcherine Britanije, on ju je preoblikovao. „Mi smo bili, na neki način, Thatcherina djeca“, smije se Webb. „Izmišljali smo stvari u hodu, stvarali vlastiti svijet.“
Nasljeđe te ere je zasljepljujuće. Boy George. Stephen Jones. John Galliano. Leigh Bowery. Ikone. Pobunjenici. Stvaraoci. Toliko kreativni da nije bilo moguće sve sačuvati. Haljine od valovitog kartona. Polaroidi. Kombiniranje odjeće od onoga što je grad odbacivao, pretvaranje ostataka noći u živi testament njihove sirove, snalažljive, neotesane i revolucionarne energije. U doba algoritamske uniformiranosti i kuriranih persona na društvenim mrežama, taj duh danas nam treba više nego ikad. Domišljatost Blitz generacije podsjeća nas na transformativnu moć kreativne slobode – vizije koja nije samo odražavala svoje vrijeme nego je i oblikovala desetljeća koja su uslijedila.
Izložba je otvorena do 29. ožujka 2026. u Muzeju dizajna u Londonu.
VOGUE RECOMMENDS
