Uronili smo u podvodno kazalište Dušane i Valentina. Pridružite nam se

Voda je kemijski spoj dvaju atoma vodika i jednoga atoma kisika. Voda je izvor života. Ovo su možda najosnovnije i prve informacije koje su nas u životu učili. To, i kako se zovemo. Voda i identitet jednako život. Voda je element zbog kojeg me, ovoga puta, fascinira – kazalište. Kazalište postoji od kada postoji čovjek i njegova potreba za pričanjem priča. Ono nas, uz ostale vidove izražavanja, razlikuje od ostalih bića na našem planetu. Kazalište je govor, glazba, ples i umjetnost. A kada dosegne neke nove iznenađujuće razine, poput vode, postaje spektakl.

Plesna kompanija Hungry Sharks na svom repertoaru ima predstavu „Zeitgeist“, koja se u potpunosti odvija u vodi. Ne, oni ne rade s raznim vodenim efektima poput polijevanja vodom, oni uranjaju u vodu u potpunosti. Voda u predstavi „Zeitgeist“ postaje scenografija, prostor i zrak. Ona spaja izvođače i razdvaja ih te čak u jednom trenutku postaje i izvođač za sebe. Kako su uklopili vodu, kako su je učinili dijelom predstave; sebi ravnopravnim dijelom cjelokupnog umjetničkog rada i djela, otkrili su mi Dušana Baltić i Valentin Alfery, producentica i koreograf, osnivači i pokretačka snaga iza plesne kompanije Hungry Sharks. 

Gledala sam predstavu „Zeitgeist“ posve u nevjerici jer se radi o djelu zaronjenom u vodu, u jedan golemi bazen unutar kojega se odvija impresivna radnja, pokret, koreografija i priča. Kako im je tako nešto uopće palo na pamet, pitala sam se. „Ima li netko dovoljno veliki bazen?“, počeo je Valentin. „Neke ideje tražimo i detaljno razrađujemo dok ne počnemo, a neke nam samo padnu na pamet, poput vizije. Kada smo boravili u Meksiku, vidjeli smo i promatrali ronioce u spiljama, a zbog mraka u spiljama i osvjetljavanja s podvodnim svjetiljkama, primijetili smo da kretanje tijela ronilaca ima poseban efekt kad ih se osvijetli. I naglašena trodimenzionalnost trenutka posve nas je impresionirala. Odmah je bilo jasno da želimo istražiti taj trenutak pod vodom, taj fenomen pokreta. Kako su to uopće planirali izvesti, kako postići taj efekt ili barem nešto približno tome? Isprva smo mislili napraviti vizualni projekt. Nasreću, ja nisam samo performer, umjetnik, već sam i sportaš koji je svojevremeno studirao sportske znanosti u Beču te sam se sjetio da fakultet ima dovoljno velik i dubok bazen za izvesti jedan ovakav umjetnički projekt. 

Bazen je izgrađen u vrijeme kad nije bilo dovoljno opreme za snimanje pod vodom, tehnologija nije bila razvijena kao danas i taj fakultetski bazen ima cijeli jedan dio, jednu površinu izvedenu u tzv. bazenskim prozorima kako bi se moglo gledati i promatrati unutra te analizirati podvodne tehnike plivača i plivanja. Tada sam shvatio kako postoji šansa da izvedemo jedan ovakav, podvodni, zahtjevan projekt. Predstava „Zeitgeist“ igrala je osam puta u tom bazenu i bila je veliki izazov jer smo u prostor, u bazen ušli samo dva dana pred premijeru.“ Ovaj čudesan početak stvaranja plesne predstave pod vodom na mene je ostavio još veći dojam jer mi se nametalo jedno veliko pitanje otkad su počeli pričati o predstavi: kako su odabrali izvođače, plesače? To ne bi bili samo sjajni plesači, ta morali bi biti odlični ronioci! Dušana je brzo pojasnila situaciju koja se meni činila nemogućom. „Poznavali smo bazen ljudi, da se tako izrazim, koji su imali te i takve plivačke i roniteljske sposobnosti. Valentin također može dugo držati dah pod vodom pa smo znali da imamo dvoje izvođača za predstavu. Svejedno, napravili smo audiciju. Testirali smo neke ljude, plesače, u držanju daha pod vodom i našli smo dvoje plesača koji su to mogli, dugo. Također smo angažirali i trenera koji im je pomagao u usavršavanju te sposobnosti.“ 

No velika je razlika u držanju daha prilikom mirovanja i pokreta, posebno onoga koreografiranoga. Valentin je ovdje odigrao ulogu vizionara jer je oboje gurao u smjeru realizacije ove, usudila bih se reći, sulude ideje. U realizaciji projekta naišlo se na dosta prepreka. Fakultetski bazen nije baš mjesto za kulturna događanja, mnogi ljudi nisu imali razumijevanja za provedbu ove ideje, jednostavno je nisu – razumjeli, no ustrajali su i na kraju kreirali jednu od najljepših stvari koje sam ikad pogledala, vidjela, promatrala. 

Bez obzira na ljepotu koreografije i fantastičan efekt koji se dobiva uranjanjem tijela, bolje rečeno pokreta pod vodu, zanimala me dramatska struktura predstave. Svaki gledatelj, promatrač može ju iščitati na svoj način, tako mi se barem čini. Dekodiranje je individualno i subjektivno, to je neizbježno. Kako mu pristupiti sada, pod vodom? „Predstava „Zeitgeist“ prenosti višeslojnu poruku, dramaturški je čvrsto konstruirana predstava, ima podjelu po scenama, cijeli paket, no najvažnije je to istraživanje pokreta i plesa, stvaranje koreografije pod vodom. Što se tiče scena i sadržaja, dvije stvari su nam bile važne: privremena stanja i privremeno korištenje prostora. Privremena stanja sama od sebe nametnula su se kao pitanje jer smo privatno prolazili i osjećali u društvu to tektonsko pomicanje od ljudskih odnosa do, primjerice, mjesta stanovanja iz trajnog u privremeno stanje. Tako je voda postala medij u kojemu možemo privremeno boraviti da bismo kreirali nešto, nešto veliko i trajno poput uspomene, situacije, odnosa, stanja bivanja.“ A to se prepoznaje i vidi u prvoj sceni kad plesač zaokupi, zauzme prostor. Što taj prostor njemu ili njoj donosi, omogućava? Što taj vodeni prostor sprječava ili omogućuje? Koja je oprema potrebna da se to učini? Igrali su se uzgonom, isprobavali utege, kupaće kostime, navikavali su se na vodeni prostor, transformirali su sebe i prostor kako bi ga na kraju napustili. „Sve je to ciklus, trajna promjena. I vide se samo oni jedni, prvi ciklusi, kroz koje prolazimo u svim stadijima i stanjima života“, nadovezuje se Valentin.

Saznajem da Valentin nije formalno educirani plesač ili koreograf, već da mu je za ovoliku širinu pristupa rješavanju problema i razvijanju ideja definitivno pomogao njegov dolazak u svijet plesa i koreografije iz svijeta hip hopa, gdje originalnost i individualnost dolaze do izražaja kod svakog uspješnog kreativca. „Nemamo neiscrpne financijske izvore, nemamo veliko kazalište, no ono što imamo jesu ideja i kreativnost. Koristimo tijela da bismo napravili koreografiju koja će predstavu u potpunosti izdvojiti od ostalih. Bez obzira na vodu. Uvijek smo tražili kako izvesti stvari koje drugi nisu mogli ili se nisu usudili. I uspijevamo to i dalje. Na primjer, u Madridu smo zaokupili ulice da bismo izveli 300 izvedbi u tri mjeseca. Čini se nemogućim, zar ne? Proces je najbitniji; u djelu „Béton Brut“ spajamo brutalističku arhitekturu i breakdance, u djelu „#FOMO“ istraživali smo naše odnose s ekranima, digitalnim svijetom i uvijek smo se trudili raditi drukčije, ne zato da budemo posebni, nego da ispitamo neke druge perspektive i dimenzije. I dok smo došli do „Zeitgeista“, već smo imali dobro isprobane alate i metodologiju kako pristupiti problemu i ideji. Ništa nije nemoguće“, zaključuje misao Valentin. 

Pitam ih čime se sada bave, koja je ideja sada u pitanju? Zanimalo me u kojem smjeru će ići odgovor… „Naš najnoviji rad bavi tekstom i govorom. Dosad se još nismo time bavili“, govori Dušana. “Nitko od nas nije formalno školovani glumac, vokalist ili išta slično, ali mi se bavimo time. Smatramo da postoji nešto magično u otkrivanju novih vještina koja je potrebna za performans. Ista stvar dogodila nam se s najosnovnijom stvari na „Zeitgeistu“, s disanjem. Morali smo naučiti disati, držati dah, kontrolirati ga pod vodom dulji period vremena. Takva vještina sigurno nije nešto što se uči u kazalištu.“

Koliko daleko idu s istraživanjem u kazalištu, ima li granica, što rade s njima? „Isto tako sada proučavamo čovjekolike identitete u digitalnom svijetu. Ako vam je poznat termin NPC-a, tj. non-playable character, mogli bismo ih usporediti s time. Istražujemo te jednostavne karaktere. Umjetna inteligencija nas kopira, a ono što mi u našem djelu radimo jest kopiranje digitalizirane umjetne inteligencije. Da, zvuči pomalo suludo. Neka se Dušana nadoveže“, Valentin joj prebacuje lopticu dok u nevjerici slušam u kojem smjeru istraživanje za njihovo novo kazališno djelo ide i mislim da doživljujem prosvjetljenje. No Dušana tu staje i otkriva praktične stvari; kad je premijera i kad će predstava igrati; 9. i 10. listopada u Salzburgu i u studenome u Beču. Bilježim momentalno u svoj Google kalendar jer izvedbu u Beču neću nikako propustiti. Shvaćam da me čeka veći spektakl od „Zeitgeista“, a dok sam ovu predstavu gledala, i to na snimci, ježila sam se. Hungry Sharks treba gledati uživo. Pomiču granice, postavljaju pitanja, rješavaju probleme, razvijaju ideje i zatvaraju pune krugove. Nešto poput morskih pasa u vodi, moru. Dok plivaju, žive.