Pogledala sam Heated Rivalry i shvatila zašto je zapalila društvene mreže

– Sviđa li ti se Heated Rivalry?
– Sviđa li mi se?! Treba mi egzorcizam!

A sve je počelo tako naivno. Krajem studenoga premijerno je prikazana prva epizoda niskobudžetne serije o Shaneu i Ilyji, dvjema hokejaškim zvijezdama koje pod budnim okom sportske javnosti uplovljavaju u tajnu seksualnu aferu. U produkciji nepoznatog kanadskog Cravea, a temeljena na knjigama spisateljice Rachel Reid, serija je pretendirala da će u skromnim razmjerima pronaći svoju publiku u LGBTQ+ zajednici i među fanovima žanra koji se kod nas, uz mizogini prizvuk, nazivaju ljubićima ili vikend-romanima. Glazirani, idealizirani svijet sagrađen od strasti i romantike ženskoj je publici oduvijek nudio bijeg od učmale i nepravedne stvarnosti kojom dominiraju strejt muški narativi.

Međutim, već u prvom tjednu prosinca društvenim mrežama počinju se širiti isječci vrelih homoerotičnih scena između prekrasnih protagonista. Koliko god linije čeljusti i trbušnjaci glumaca Connora Storyja i Hudsona Williamsa bili odraz potpunog estetskog i atletskog savršenstva, sami po sebi nisu dovoljni da se probiju kroz more prezasićenog seksualiziranog sadržaja i isplivaju u mainstream algoritmu. Mora da tu ima još nečega što objašnjava i pokreće masovnu histeriju koja uzima maha.

Ispostavit će se da ova serija ne samo da ima ono nešto, nego da savršeno artikulira upravo ono što nam je nedostajalo.

Photo: Sabrina Lantos/HBO

Mora se priznati, prvu epizodu nešto će teže progutati svatko s istančanim filmskim ukusom. Vremenski skokovi su iznenadni i neobjašnjivi, ritam je aritmičan, a struktura neuredna. Stilski je uvjetovana i niskim budžetom i tropima žanra, one linerima, pojednostavljenim zapletom, dramatičnim pogledima. Bez da vam crtam, od publike se naprosto očekuje da proguta nešto drugo. Kako se nižu sljedeće dvije epizode, ta ista publika počinje se pitati: Što su stavili u ovo?, jer više nije pitanje što se od nje očekuje, nego čega je gladna.

Shane i Ilya, a potom i Scott i Kip, novi likovi iz istog univerzuma, svoje želje i nagone prisiljeni su potiskivati i prilagođavati nemilosrdnim i opresivnim okolnostima profesionalnog sporta. Kao kapetani najboljih momčadi sjevernoameričke lige izloženi su stalnom pritisku i svijesti o tome kako ih mačo zajednica percipira, tko o njima ovisi i što se od njih očekuje. Ipak, u malim vremenskim i prostornim džepovima, u hodnicima teretane ili toaletu svečane dvorane, između dodjela nagrada i utakmica, izbija sve ono što gori iznutra. Razmjenjuju se nježnosti, psovke, ugrizi. Za žene je osvježenje gledati romansu između jednakih, jer Shane i Ilya su rivali, a dinamike među njima fluidne, a ne zabetonirane u heteronormativnim pozicijama tko je jači, bolji, sposobniji.

Photo: Sabrina Lantos/HBO

Kako epizode odmiču, njihovi se odnosi usložnjavaju i produbljuju, ali kao što svaka vrhunska melodrama od Douglasa Sirka nadalje zna, eksplozije se događaju kada se naši razbujali unutarnji svjetovi sudare sa surovošću vanjskog svijeta. I upravo u tome leži prva doza onoga što izaziva ovisnost o ovoj seriji: žene i queer zajednica prepoznaju se u bogatstvu tajnih života koji se buntovno i bolno bore za dašak svjetla i zraka u stisku patrijarhalnih stega.

Jedan od najvažnijih činova buntovništva dolazi od kreatora serije Jacoba Tierneyja i njegove odluke da scene seksa prikazuje u njihovu punom znoju i mehanici. Na seks dvojice muškaraca ne aludira se u djeliću ogledala ili u zatamnjenju, on je tu, u krupnom planu, u bedru, u trenju, u užitku. Pojam vidljivosti u kontekstu predstavljanja raznolikih likova u popularnoj kulturi daleko je od novog. Već je godinama dio javne rasprave, koliko i na koji način gledamo seksualne i rasne manjine, tko ih piše, glumi i predstavlja. Međutim, u najbanalnijoj interpretaciji upravo tog pojma, vidljivosti, ima nešto nevjerojatno oslobađajuće i bezobrazno. Ako smo godinama bili nevidljivi, ne bi li se suštinska revolucija ogledala u tome da nas vidite u cijelosti, uzduž i poprijeko, bez isprike, bez zadrške, omamljene i zaljubljene?

Što nas dovodi do suštinskog pitanja koje ova serija tako neodoljivo, egzaltirano i euforično nameće: što ako je sreća moguća?

Photo: Sabrina Lantos/HBO

Daljnje razglabanje o ovoj temi bez otkrivanja onoga što se dogodi u petoj i šestoj epizodi bilo bi kao da pokušam trčati u štiklama kroz ribarsku mrežu, pa ću vam umjesto toga prenijeti djelić atmosfere s Threadsa. Ova, oprostit ćete, ali potpuno nebitna platforma nekim neobjašnjivim internetskim djelovanjima pretvorila se u grupu podrške za frenetično ludilo u koje je upao apsolutno i bez iznimke svatko tko je seriju pogledao. Sve je krenulo bojažljivo, s pitanjima poput Jesam li jedina koja gubi razum? i Je li normalno da sam petu epizodu pogledao četiri puta zaredom?. Kada su sve inhibicije popustile, fandom se prepustio kolektivnoj maniji analiziranja, opsjedanja, ispovijedi, vrištanja, suza i jednoglasnom zaključku da je Heated Rivalry serija koja je spasila 2025.

Međutim, na petu epizodu, koja je svoju premijeru doživjela i u barovima, budući da su se fanovi okupljali kako bi je gledali zajedno, uz vrištanje i navijanje, ne ostaju ravnodušni ni gluhi njezini neimenovani prirodni neprijatelji, strejt muškarci iz svijeta sporta, kao ni sama NHL liga.

U drugom prezasićenom moru sadržaja, svijetu podcasta s dva bijela tipa, izdvajaju se Empty Netters i What Chaos, dosad posvećeni isključivo hokeju. Seriju gledaju radoznalo, ali bez pretjeranih očekivanja, s namjerom da komentiraju koliko je realno prikazan univerzum u kojem operiraju. Ispostavlja se da ni oni nisu imuni na push pull dinamiku “naših dečki”, kako ih od milja zovemo na Threadsu, pa stupanj njihove uključenosti kulminira live gledanjem finala serije, čiji se isječci jutro kada ovo pišem dijele gotovo jednako često kao i isječci iz same serije. Ovako izgleda netoksična muškost i Da mi je netko rekao da će mi hokejaški podcast vratiti vjeru u muškarce?! neki su od komentara koji pozivaju ostatak auditorija da obrati pažnju na to kakav svijet nesumnjivo i glasno želimo.

Photo: Sabrina Lantos/HBO

NHL liga, kao i ostale koje okupljaju muške timske sportove, tradicionalno su šovinističke i regresivne. Godinama ih prate razni skandali, od zabrana nošenja dresova u duginim bojama tijekom tjedna ponosa do prikrivanja optužbi za silovanje. Vođeni financijskom logikom, ali i neotesanom, grubom kulturom muške svlačionice, ostavljaju gotovo nula prostora da se netko od igrača javno outa. Međutim, godina je 2025. i ženska i queer publika suprotstavlja se toj realnosti ujedinjenije nego ikada u povijesti.

Prije desetak dana, tijekom pauze između trećina, u dupkom punom stadionu, na utakmici Boston Bruinsa po kojem je modeliran tim u kojem u seriji igra Ilya, puštena je T.A.T.U. All The Things She Said, pjesma koja je obilježila treću epizodu. Cinici će reći da se inače homofobični NHL samo koristi popularnošću i zaista izvanrednim talentom svih koji stoje iza serije u namjeri da proširi svoju ciljnu skupinu. Ali što ako obrnemo jednadžbu? Što ako smo mi njih navukli? Što ako je hokejaška romansa trojanski konj putem kojeg smo ušli na najveće stadione svijeta? Što ako je naš trojanski konj svjetlucavi jednorog? Što ako ovako počinje mijenjanje svijeta? One queer song at a time.