Books
Ne sjećam se života prije M. Imale smo tri mjeseca kada su nam se mame upoznale na šetalištu, obje same s kolicima. Njena je kuća bila moja druga kuća; zajedno smo išle na balet, u vrtić, a kasnije i u isti razred u školi. Nitko nije znao da se igra kao M, niti da pleše ili filozofira o životu kao M. Jedna smo drugoj bile referentna vrijednost: T. je uvijek po pe esu, M. je nestašna; T. bi se još trebala malo udebljati, M. bi trebala malo smršavjeti; imale smo isti model cipela, rođendanskih haljina, pa čak i novogodišnje poklone. A u tom djetinjstvu, obilježenom maštom, doživjele smo štošta što ona mala ramena nisu mogla podnijeti. Kada se čujem s Hanom Piščević, autoricom novog romana Igračka-plačka u izdanju Booke, čiju okosnicu čini priča o djevojčicama čiji se životi prožimaju i čije sazrijevanje ne bi bilo cjelovito bez one druge u čijim se očima ogledamo, Hana mi kaže da je riječ o nekoj vrsti neimenovane prve ljubavi. Ona u kojoj po prvi put doživljavamo ljubomoru, sreću, izdaju, strahove i tajne. Jaka je potreba da negdje pripadamo. Prijatelji su prvo ogledalo u kojem se ogledamo, i često upravo ono koje za cijeli život oblikuje način na koji ćemo kasnije voljeti druge.
Priča počinje kada Savini, nakon što se godinama nisu vidjele, stigne pismo od Lu(če). U njenoj glavi film se počinje odmotavati, i sliku po sliku, frame po frame, kreće rekonstruirati njihov neobično dubok, povremeno surov i izuzetno delikatan odnos. Njihov odnos počinje u djetinjstvu, a djeca su u isto vrijeme i najnježnija, i najsurovija. To je period kada testiramo granice, odmjeravamo snage, učimo preživljavati, padamo i ponovo ustajemo. Sve emocije su intenzivne a prolazno vrijeme mjerimo u modricama i poderanim koljenima. Igramo se, pa se zaigramo i tada sve postaje moguće. Kad djevojčice, Lu i Savina, postanu djevojke, kasnije mlade žene, kao da ne znaju kako prekinuti tu igru koja je s vremenom postala njihov jezik. One odrastaju u istom prostoru, ali u potpuno različitim svjetovima što samo po sebi čini stvari neravnopravnim. Njihova bliskost se konstantno gradi u nekom međuprostoru između sažaljenja i dominacije, kao dvije životinje koje se grizu, dok u isto vrijeme jedna drugoj ližu rane, govori mi Hana.
Photo: Vedrana Vukojević
U knjizi se njihove interpretacije djetinjstva razlikuju, kao da istim događajima svjedočimo iz dvije dijametralno suprotne perspektive. Svi smo to doživjeli s najbližim prijateljima, bilo da se osvrćemo na rodni grad, školu ili roditelje… Nerijetko sam pokušavala „popraviti“ ili „ispraviti“ nečije sjećanje, ili pak uopće nisam mogla proniknuti otkud takav doživljaj dolazi. Netko bi to nazvao varljivošću sjećanja. Mnogo puta mi se dogodilo da nekome pričam o svom djetinjstvu, a sestra mi kaže: „Hana, ti se svega sjećaš ušećereno.“ I to je vjerojatno točno. Fascinira me ta varljivost sjećanja koja toliko ovisi o onome kome pripadaju. Gledam na to kao na kazetu na koju svatko presnimava neki svoj film. Mislim da je važno tko smo, gdje smo bili i u kakvim smo okolnostima bili kad su nam se određene stvari događale. Na kraju, ono čega se sjećamo više govori o nama danas nego o onome što se zaista dogodilo. Rašomon je savršena slika toga.
Ponekad nas definiraju i tuđa sjećanja. Traume i neuspjesi. Posebno ona od ljudi koji su bili dio našeg bića u tom dugom, razvojnom razdoblju, i koje sa sobom nosimo čak i onda kada napustimo zajedničko utočište. Dobro se sjećam tog ramena za plakanje koje mi je došlo desetljeće nakon što smo prekinule kontakt, kada sam doživjela nagli gubitak. A onda, nekoliko godina kasnije, u obrnutom istom scenariju. Nismo se morale miriti, vraćati na stari put ili pokušavati krenuti novim — sve je bilo suvišno osim tog jednog ponovnog trenutka u vremenu i zajedničke tišine koja nam je, kao nekada, pomagala da prisebnije dišemo. Da, ponekad smo toliko povezani da više nisi siguran što je tvoje, a što tuđe — gdje prestaješ ti, a gdje počinje netko drugi. Kao spojeni sudovi, prelijevamo se jedni iz drugih. Mene i danas peku neke nepravde koje se nisu meni dogodile, ali sam ih zapamtila kao da jesu. Kad si s nekim blizak, njegove rane postaju i tvoje. Postoji ta nevidljiva cirkulacija emocija između dvoje ljudi koji su odrastali zajedno, kao da kroz njih teče ista krv. I tada granice postaju zamagljene, a membrane koje ih razdvajaju propusne. Nije to ni empatija ni projekcija, nego, ne znam, simbioza?
Photo: Vedrana Vukojević
I sam sinopsis romana postavlja isto pitanje: gdje su granice prijateljstva? Te klizne, nevidljive i propusne membrane koje bi nas, barem u teoriji, trebale štititi od drugih, a i druge od naših hirova i ludosti. I jesu li, i u kojoj mjeri, nama najbliže osobe dio nas čak i onda kada se kontakt izgubi – kada postoje samo u nepouzdanim sjećanjima te subjektivnim hvalospjevima i zamjerkama. Je li ta neraskidiva povezanost izvor snage ili slabosti? – pitam je. I jednog i drugog, kaže. Snage zato što znaš da nisi sam. Slabosti zato što znaš da nisi svoj. Granica između ljubavi i ovisnosti je tanka, i negdje ondje leži njihov odnos, u jednom trenutku ti daje krila, a već u sljedećem te stisne kao kamen. Mislim da ljubav nužno ne prestaje, ali destruktivnost počinje onog trena kad počnemo skrivati dijelove sebe ili neke druge izmišljati. Kada želimo biti netko tko nismo, ili se sramimo onoga što jesmo. Kako odrastamo, mali procjepi pretvaraju se u pukotine. A pukotine u rupe. I to je možda ono najteže kad odrasteš — prepoznati za koga se vrijedi boriti, a koga treba pustiti.
Roman je vrlo opipljiva introspekcija, i Hanina, i Savinina, i Lučina. Počela ga je pisati kada je i sama doživjela prekid dugogodišnjeg prijateljstva: kako bi taj kraj lakše shvatila i razumjela. Što je više pisala, to se više udaljavala od sebe, a kako je priča rasla, tako se i ona iz nje polako gubila. Postoje prijateljstva koja doista opstanu, ali postoje i ona koja se nastavljaju iz navike, iz straha od usamljenosti ili iz osjećaja nekakvog duga prema zajedničkoj prošlosti. Kao da se bojimo da bi, ako ih prekinemo, sve prethodne godine postale uzaludne. I onda na silu pokušavamo zamrznuti vrijeme, ostati isti, ne mijenjati se. I tek mnogo kasnije shvatimo da se uz neke ljude jednostavno ne može rasti — i da nije svakom odnosu suđeno da traje zauvijek. Neke su veze bile potrebne samo zato da bismo postali ono što jesmo. I to je to, kaže mi kada je pitam što je s prijateljstvima koja nastavljamo održavati u odrasloj dobi, iako u njima već odavno nismo ono što smo nekoć bili.
Photo: Vedrana Vukojević
U tom kontekstu osvrćem se na još jedan važan motiv u knjizi – naglo odrastanje, ono društveno uvjetovano i nametnuto, u trenutku kada se nismo osjećale spremnima. Možda smo još uvijek željele igrati se s lutkama, biti u zagrljaju roditelja, imati svoje bezbrižne dokolice. U priči postoji svojevrsna metafora: glavna junakinja preko noći izraste toliko da ima osjećaj kako „udara“ glavom o strop. Odgovorit ću isječkom iz knjige, odnosno prepustit ću Savini da odgovori: ‘Dok je ona pokušavala uhvatiti vlastiti rep, ja sam pokušavala uhvatiti njezin. Bila sam niska i nerazvijena, bez ikakvih oblina i, gledajući s leđa, lako sam mogla proći kao dječak. Ponekad sam mislila da sam zato tako divlja, da je tijelo dječaka koje mi je pripalo krivo za sve. Iako sam stalno bila u pokretu, kada sam hodala, radila sam male korake, kao da nikamo ne žurim, pa mi se činilo da uvijek kaskam za Lu. Samo kad sam trčala, bila sam najbrža, ali to je bilo zato što sam mislila da moram bježati. Kada se osnovna škola bližila kraju, kad su počele pripreme za prijemni, kao da sam preko noći morala odrasti i nasilno razvući svoje tijelo toliko da u njega odjednom stane sve što priliči adolescenciji. Zato sam naglo izrasla i u nekoliko mjeseci prestigla svoje vršnjake, sve osim Lu, koja je već tada bila predaleko odmakla. Nisu me boljele kosti, ali boljelo me je u glavi. Dok sam pisala prijemni, zbunjeno sam gledala svoj dječji rukopis, ta kriva slova koja su ispunjavala stranice papira, i mislila sam da ću se onesvijestiti.‘
Photo: Vedrana Vukojević
Kada ne piše, Hana Piščević se igra, zapravo, nikada nije ni prestala. Kao idejna autorica brenda Pako Nao i načina na koji danas pristupa roditeljstvu, igra je za nju način razumijevanja svijeta, ali rekla bih i način da sačuva ono dijete u sebi koje je čini živom. Roditelji su me oduvijek puštali da sve radim kroz igru. Pod tim mislim i na sport, jurke, igru skrivača, ples, kampiranja, putovanja… Nema tu točne definicije. Moj partner i ja to pokušavamo prenijeti kroz naš Pako Nao – da i odrasli i djeca pronađu vrijeme za igru. Jer igra ne bi trebala biti luksuz, već pojas za spašavanje. Način da ostanemo živi, da svijet ne postane previše tvrd. Kad je riječ o roditeljstvu, dodaje, stvar je ista: Vodimo se time da će za sve u životu biti vremena, i da je sada najvažnije što dulje se igrati — da to bude glavni alat preživljavanja prije svih obaveza, škole i svega ostalog. Na neki je način i kroz iskustvo majčinstva zavirila dublje u vlastitu introspekciju – iz straha da ne ponovi vlastite ili tuđe pogreške. Zapravo, baš volim vraćati se unatrag, vidjeti tko sam bila, što se promijenilo. Naravno, to povlači mnogo grižnje savjesti, samokritike i preispitivanja, ali ako u tome ostaneš dovoljno dugo — ali ne predugo — ako se ne uplašiš onoga što vidiš, donosi i prihvaćanje. I sebe, i onih oko sebe. Meni je to pomoglo da zavolim sve svoje verzije — onu ratobornu, onu zbunjenu, onu ranjivu, preglasnu i ovu sadašnju, koja i dalje pokušava sve njih pomiriti.
Photo: Vedrana Vukojević
Za kraj je pitam može li se prošlost ikada doista rekonstruirati ili svaka priča o sjećanju nužno postaje fikcija. Hana nema konkretan odgovor, ali to je možda i sama suština. Mislim da sjećanja pripadaju onome tko ih se sjeća i da su zbog toga, na neki način, već sama po sebi fiktivna. Ali možda i nije važno što je bilo ‘stvarno’; važnije je što nam to sjećanje danas znači.
VOGUE RECOMMENDS
