Glamur, sirovost i nježnost majčinstva kroz objektiv Hane Knížove

Otkad sam postala majka, u meni kola uragan kontradiktornih emocija. Ovo je najbolje ikad! Ovo je najteže ikad. Želim biti samo s njome! Osjećam se usamljeno kad sam samo s njome. Želim biti posvećena samo njoj! Želim karijeru i biti joj uzor. Želim biti najbolja verzija sebe za nju! Ne želim trošiti vrijeme na sebe. Želim… shvatili ste bit. Znam da taj kuršlus misli dijelim s većinom majki. I taj bizarni, taj predivni košmar, ono je što je Hanu Knižovu najviše privuklo ovom projektu. Iako me čudi da netko želi biti dio njega, a da nije silom prirode, mogu shvatiti da netko tko obožava dokumentirati odnose, nije odolio zabilježiti taj slojevit i kontradiktoran prijelaz u majčinstvo.

Tako je Hana 2015. počela dokumentirati živote svojih prijateljica, bilježeći “suptilne promjene i osobna otkrića dok su ulazile u svoju novu ulogu i pokušavale je same za sebe definirati”, a rezultat se mogao pogledati kroz serijal fotografija “Mothers” u Cankarjevom domu do 29. lipnja. Razlog zbog kojeg sam hipnotizirano prolazila kroz fotografije i jest taj osjećaj da je tako divno uhvatila tu kontradikaciju. Glamura i sirovosti. Magnetska privlačnost njezinih fotografija majčinstva kosila se s misli da biti na mjestu tog modela, dok žonglira s bočicama ili je netko animalno povlači za bradavice, nije neka sreća. 

“Počelo je sasvim prirodno, bez namjere da započnem seriju”, kaže mi Hana. “Kako su prijateljice počele dobivati djecu, imala sam osjećaj da ne postoji mnogo vizualnih prikaza koji se nalaze na granici između portreta i dokumentaristike, a da ne djeluju ili pretjerano sladunjavo ili pomalo seksualizirano.” 

Dodaje da se od tada mnogo toga promijenilo, da su društvene mreže otvorile pristup onome što se nekada smatralo privatnim životom, te se danas majčinstvo raznolikije prikazuje i slavi. Slažem se. Mislim da mentalno ne bih preživjela bez toga. Dok su mi misli na tren odlutale u neka teža početna razdoblja, vraća me Hanina zarazna energija dok opisuje svoj serijal na način da hvata “glamur svakodnevice”. Pitam je kako bi definirala taj osjećaj ljepote unutar sirovih i nefiltriranih trenutaka koje je uhvatila, kako je to uopće postigla, osim što se, očito, radi o prijateljicama koji izgledaju poput punokrvnih modela.

Kaže mi kako joj mnoge majke koje fotografira kažu da se često osjećaju poprilično izolirano od svog „normalnog“ života, ali istovremeno doživljavaju dubok osjećaj povezanosti sa svojom djecom i stvaraju vlastite, smisleno ispunjene trenutke i rutine. Nasmijem se koliko mi je to blisko. Ne mogu se više složiti. “Tu je intimnost gotovo nemoguće u potpunosti zabilježiti jer je toliko osobna, ali uz njihovu pomoć – i poticanjem situacija u kojima se ti trenuci prirodno događaju – pokušavam prenijeti taj osjećaj kroz objektiv svoje kamere.”

S obzirom na to da je izložba Mothers prikazana u Nacionalnoj galeriji u Sarajevu, festivalima u Francuskoj, UK-u, Češkoj, Sloveniji, pitam je jesu li reakcije iz različitih kultura utjecale na njezino razumijevanje utjecaja samog rada? “Imam osjećaj da fotografski jezik čini slike razumljivima i povezivima, barem ženama, u različitim zemljama. Možda je još zanimljivije – i nešto što posebno cijenim – kada mi muškarci priđu i kažu da im se slike sviđaju i da su ih emocionalno dotaknule.” 

Pomislim kako nisam ni pomislila na taj kut u pripremi pitanja i koliko mi je drago da je to spomenula. I dalje postoji taj nesrazmjer u sudjelovanju u roditeljstvu između majki i očeva (u prosjeku) koji dovodi do šumova u komunikaciji i nerazumijevanju između partnera što dovodi i do kraha veza. Nedavno mi je jedna poznanica koja se bavi obiteljskom psihijatrijom rekla – “Jesi li znala da se većina brakova s djecom raspada već u prvoj godini djetetova života?” Tako da, bilo koji jezik, kanal i vizualni format može približiti naše iskustvo muškarcima, prihvaćam! 

A kako je dokumentiranje njihova majčinstva utjecalo na Hanin pogled na obitelj i identitet? “To je dobro pitanje! Rekla bih da općenito vidim kako žene postaju manje samokritične, sklonije oprostu, ali i svjesnije svojih prioriteta, kakvi god oni bili. Nekima je majčinstvo definitivno pomoglo da pronađu stabilnost u životu, iako su se kasnije možda suočile s izazovima u donošenju odluka vezanih uz karijeru i samopotvrđivanje, jer majčinstvo vrlo lako može postati jedina svrha i fokus života. S druge strane, žene koje su već imale karijeru ili strast prema nečemu, djelovale su odlučne u tome da to zadrže. Smatram da je to izuzetno važno, jer je to dio njihova identiteta koji mora ostati živ.”

No dodaje kako prava vrijednost tih fotografija, za nju, dolazi iz vraćanja istim osobama kroz vrijeme. “Taj osjećaj protoka vremena – i jedinstvena sposobnost fotografije da ga kreativno zabilježi – nešto je što me u početku i privuklo ovom mediju.” To je i ono što definira ovaj rad – duboko posvećenje ponavljanju, stalno vraćanje svojim suradnicama kroz godine. Njezine fotografije nastaju kroz stotine, ako ne i tisuće sati provedenih s prijateljicama, promatrajući i sudjelujući u zajedničkom činu odgoja djece. 

Činjenica je da unatoč recentnom porastu priča o majčinstvu, prikazi, osobito u popularnoj kulturi, često djeluju jednodimenzionalno. Fokusiraju se na tjeskobu i preopterećenost koje mnoge žene doživljavaju tijekom roditeljstva, odražavajući političke i društvene probleme koji uopće uvjetuju prisutnost žena u domu: seksizam, razliku u plaćama, neravnopravnost u brizi za djecu, patrijarhalno oblikovanje i kontrolu. 

Svakako da su takve priče važne, no one prikazuju samo jedan aspekt tog složenog iskustva. Za razliku od toga, Hana inspiraciju pronalazi u potencijalu majčinstva. Iako svaka od nas ima svoje iskustvo istog, nekako je lakše kad se osvijetli njegov optimistični dio, zar ne? Otkrivajući dom kao prostor duboke intimnosti, samoprepoznavanja, senzualnosti, humora i, prije svega – ljubavi i igre.