Hamish Bowles o Valentinu i životu prepunom ljepote

Valentino Clemente Ludovico Garavani, poznat jednostavno i moćno kao Valentino, rođen je 11. svibnja 1932. u Vogheri, mirnom mjestu negdje između Milana i Genove. Do trenutka kada je preminuo, 19. siječnja u 93. godini, osvojio je svijet mode i stila, donoseći ideju ljepote, luksuznu, upečatljivu, glamuroznu, besprijekornu i ženstvenu, u sve što je dodirnuo.

“Volim ljepotu, nisam ja kriv”, rekao je Valentino s lagano podignutim ramenima, a u modi je vidio način da očara i osvoji žene, koje su mu na početku bile jedine klijentice, prije nego što je proširio mrežu svojih dobro odjevenih klijentica. Obrazovao se na Accademia dell’Arte u Milanu, gdje je učio francuski jezik i modu, a potom je s 17 godina preselio u Pariz, u École des Beaux-Arts i Chambre Syndicale de la Couture, prije nego što je 1951. dobio praksu kod pariškog krojača Jeana Dessèsa, koji je odijevao kraljevske obitelji i dame visokog društva u besprijekorno drapiranim i živopisno obojenim večernjim haljinama. Jacqueline, grofica de Ribes, nosila je Dessèsove kreacije, a kada ju je Oleg Cassini zamolio da u Parizu dizajnira nekoliko haljina za njega, spomenula je to Dessèsu, rekavši mu da “ne zna kako crtati na chic način”. Dessès se zabavio. “Imam talijanskog ilustratora”, rekao joj je, “koji bi bio vrlo sretan da nakon radnog vremena zaradi malo više crtajući za vas”, i tako je rođeno prijateljstvo između Valentina i Jacqueline.

Dok je radio kod Dessèsa, Valentino je također stvorio, u obliku skica, seriju raskošno drapiranih i vezenih haljina kao fantazmagorični projekt, uključujući dnevnu haljinu od plavog šifona, miljea, i večernju haljinu koja prati oblik tijela, vezenim kamenčićima s cvjetnim motivima, s ružičastim, žutim i smeđim šifonom drapiranim preko grudi i spuštenim s leđa do poda, odjeća za zvijezdu iz Cinecittà. Kada je 1992. organizirao proslavu i izložbu povodom 30. godišnjice, cijeli svijet mode došao je u Rim da proslavi s njim. Njegove izvanredne radionice tajno su oživjele dizajne iz tih ranih skica, abiti del sogno, haljine iz snova, koje su se pokazale jednako očaravajućima kada su izvedene u stvarnosti kao što su bile kad ih je Valentino prvi put zamislio.

Richard Burton s Elizabeth Taylor „u crnom taftu i čipki od Valentina, frizura Alexandre i bogatstvom dijamanata i smaragda.“ Fotografirao Cecil Beaton, Vogue, 15. siječnja 1972.

Kada je Guy Laroche, Dessèsov asistent, otišao pokrenuti vlastitu modnu kuću, Valentino mu se pridružio na nekoliko godina prije nego što je kratko radio s rusko-gruzijskom princezom Irene Galitzine (Galitzine je utjecala da palazzo pidžame postanu trend, uz svoje raskošne večernje toalete). Zatim je, 1959. godine, Valentino osnovao vlastitu modnu kuću uz podršku svog oca i obiteljskog prijatelja. U međuvremenu, netko je ušao u njegov život.

Giancarlo Giammetti nedavno se prisjetio njihovog prvog susreta, dok je sjedio sam u jednom rimskom kafiću. “Prišla je jedna ljubazna osoba i pitala: ‘Jeste li sami?’ Rekao sam: ‘Jesam.’ ‘Smeta li vam ako ja i moj prijatelj sjednemo ovdje?’ Naravno da ne”, prisjetio se Giammetti. “I Valentino je sjeo pokraj mene, to ću duboko pamtiti.” Valovita tamna kosa uokvirivala je preplanulo lice, sa zavodljivim crtama i njegovim očaravajućim plavim očima. “Zatim je Valentino počeo razgovarati sa mnom na francuskom. Rekao sam: ‘Oprostite?’ ‘Ah, oprostite, upravo sam stigao iz Pariza nakon sedam godina, moj um razmišlja na francuskom, i nadao sam se da govorite francuski…’” Ispostavilo se da je Giammetti većinu života učio francuski. “Rekao je: ‘Od sada, ako te ponovo vidim, razgovarat ćemo na francuskom.’ I još uvijek razgovaramo tako. Nevjerojatno.”

Njih dvojica su od tada razgovarali na francuskom, prvo kao ljubavnici, a potom kao intimni prijatelji i poslovni partneri, do kraja Valentinovog života. Valentino je ubrzo pronašao raskošan stan ukrašen freskama u prestižnoj Via Condotti, ali manje od godinu dana kasnije suočio se s bankrotom. (Iako je Valentino krivnju svaljivao na svoj “skupocjeni ukus”, netko nije plaćao najamninu.) On i Giammetti jednostavno su preselili salon u palaču iz 16. stoljeća na Via Gregoriana. (Usput, Giammetti je nedavno kupio stan na Via Condotti i preuredio ga u svoje urede uz pomoć Laure Sartori Rimini iz Studio Peregalli. To je sada niz raskošnih prostorija, zidovi obloženi srebrnom tkaninom ili svilenim baršunom, iako neki još imaju originalne freske i opremljeni su namještajem i antikvitetima Hervéa van der Stratena. Ono što je možda bio “skupocjeni ukus” 1959. godine sada je prepoznatljivo.)

Valentino je postupno počeo ostavljati trag u svijetu mode. Njegova izvanredna ljepota svakako je privlačila pažnju medija, ali upravo su njegova odjeća i stil osvajali zvijezde koje su prolazile kroz Rim. Kada je Elizabeth Taylor, koja je u to vrijeme snimala Kleopatru, odabrala njegovu plisiranu bijelu haljinu bez rukava s dvije trake od nojevih pera na rubu, za premijeru Spartakusa, svi su to primijetili.

Sunce zalazi na Piazza di San Giorgio al Velabro, a Verushcka je spremna za večernju zabavu u Valentinovom plavo-bijelom kombinezonu s pojasom. Fotografirao Franco Rubartelli, Vogue, 1. travnja 1969.

Fotografirano u stanu Cy Twomblyja u Rimu, „Valentinova bijela—tema o kojoj govori cijela Europa. Čistoća i izuzetnost njegovih oštrih bijelih tonova, njegovih čipkanih bijelih komada, njegovih mekanih i kremastih bijelih nijansi, sve prikazano zajedno, bijelo na bijelom. I sve, trijumfi”, izvještavao je Vogue, „za tridesetpetogodišnjeg dizajnera koji, servira svu tu ljepotu, romantiku i savršenstvo, postaje idol mladih, novi simbol modernog luksuza….” Fotografirao Henry Clarke, Vogue, 15. ožujka 1968.

Odjednom, njegov rad se pojavio u Vogueu. Gloria Schiff, tada urednica u časopisu, ne samo da je pomogla Valentinu da uđe u svijet magazina, već ga je i predstavila Jacqueline Kennedy Onassis, koja je brzo postala poznata promotorica kuće, provodeći odmore na Capriju s Valentinom i Giammettijem. Godine 1964. Valentino je predstavio svoje životinjske motive uz jaknu sa zebra uzorkom, krojenu u kutiju, preko oštre bijele satenske suknje, prikazanu u magazinu, a zatim, u jesen 1967., Veruschku je fotografirao Franco Rubartelli dok je šetala ulicama Rima, u smeđem džemperu do sredine listova, sa zlatnim pojasom, preko uskih hlača s tigrastim prugama i dramatičnim kaputom do poda. Postojao je i večernji kaput, također do poda, od crvenog tila s nojevim perjem i perlama, a kada bi se skinuo, ispod se vidjela crvena haljina bez naramenica, s provokativnim korzetom koji je ležerno pratio tijelo: chic za jet-set. A zatim je bila i izuzetno uspješna Bijela kolekcija za proljeće 1968., iz koje je Marella Agnelli naručila bijeli prsluk s perlama i sako preko suptilne suknje A-kroja do poda; u međuvremenu je Henry Clarke fotografirao Marisu Berenson (Schiaparellijevu unuku, da se ne zaboravi) i Benedettu Barzini kako nose kolekciju u zadivljujućem rimskom stanu Cyja Twomblyja za Vogue. Godine 1959. Valentino je dizajnirao prozirnu crvenu haljinu, nazvanu Fiesta, i od tada su crvene haljine redovito bile dio njegove ponude, dok je njegov specifični crveni ton, koji će ubrzo postati njegov zaštitni znak, smio biti nepopustljiv.

Kako je Valentino postajao ime koje treba pratiti, s damama poput Audrey Hepburn, Sophije Loren, brojnim princezama, Jacqueline Kennedy Onassis, Nan Kempner, Lynn Wyatt i Susan Gutfreund, među mnogim drugima, koje su dolazile odijevati se kod njega, tako su i njegove rezidencije postajale sve impresivnije. Njegov dom u Rimu, penthaus s perzijskim minijaturama na zidovima obloženim tkaninom i klupama prikladnim za turski salon, bio je transformiran u kuću na Via Appia, koju je uredio Renzo Mongiardino, vrhunski dekoratera. Posjetio sam Valentina krajem 1980-ih i bilo je zapanjujuće. Efekti su se pojačali u odnosu na nekoliko godina ranije, kada ga je Mongiardino prvotno uredio: tada je to bio prostor s elaboriranim kolonadama, svijetlozelenim batik tkaninama i bijelim Empire krevetima, a kada sam ga vidio, baršuni iz 1880-ih natjecali su se s velikim kineskim vazama punim ljiljana. Svuda su bili detaljno aranžirani cvjetni aranžmani, a kada bi se uočili objekti iza njih, mogla se vidjeti i poneka slika Fernanda Botera.

Kada sam prvi put otišao u Rim zbog couturea sredinom 80-ih, mnogo prije moje avanture na Via Appia, skupio sam svu hrabrost i ušao u Valentinov zastrašujući salon nedaleko od vrha Španjolskih stepenica, dvije male prostorije koje su zračile sofisticiranim glamuroznim šarmom. Tamo su, okačeni, bili njegovi besprijekorno uređeni kostimi, raskošne balske haljine i elegantne večernje toalete, sve što je potrebno ako netko vodi takav život, tj. ako ima šofera i živi… pa, ako živi kao sam Valentio.

Naravno, ovaj par elegantno uređenih prostorija otvarao se ka pozitivnom središtu industrije koja je zauzimala pet katova ogromne palače. Tu su bili couture ateljei: prostorija za prostorijom vrijedne dame i poneki muškarac, stotine njih, radili su svoj posao u prostorijama prepunim svjetla. Nekoliko godina nakon mog prvog susreta sa salonom, mjesto je suptilno transformirano od strane engleskih arhitekata i dizajnera Petera Moora i Petera Kenta, pojavili su se srebrni rukohvati, ogromne površine svijetlosive mramorne podloge u hodnicima, i slike Juliana Schnabela, Keitha Haringa i Francesca Clementea, i sve je bilo vrlo, vrlo chic.

Valentinova modna revija tada bi uvijek završavala glazbom neposredno prije nego bi maestro izašao s čudnim lupkanjem prstima po dlanovima i rukama u zraku. Bilo je to trijumfalno, bio je to showbiz.

Godine 1991. imao sam sastanak s Valentinom da razgovaramo o njegovoj cijeloj karijeri, i našli smo se u elegantnoj prostoriji s pogledom na Piazza Mignanelli, ispunjenoj antikvitetima i raskošnim zavjesama koje su prostoru davale izgled u stilu Cécile Sorel. Nije bilo lako navesti ga da govori. Sljedeća vrata, u ogromnoj prostoriji, zaista ogromnoj, sjedio je Giancarlo Giammetti, okružen djelima umjetničkog pravca arte povera i antikvitetima iz 1940-ih, koji je bio vrlo lak za razgovor.

Photo: Bettmann

Naravno, Valentino je posjedovao i niz drugih nekretnina: na Capriju, u New Yorku, u Londonu. Ali 1995. bio sam pozvan u dvorac iz 17. stoljeća od cigle i kamena koji je kupio, kuću koja mi je otkrivena tek nakon što sam pratio prilaz i dramatično skrenuo iza ugla: Tamo, niz padinu, svjetlucalo je ispod Chateau de Wideville, nekadašnji dom Madame de la Valliere, ljubavnice Luja XIV (Versailles je, usput, praktički blizu).

Na tragu večeri istraživao sam zadivljujuće vrtove Jacquesa Wirtza, gdje je briljantni ljubičasti ružmarin prekrivao polja i probijao se kroz šume, dok su ruže i mirisno cvijeće sezone ispunjavali ograđeni vrt. A zatim: zadivljujuća sama kuća. Valentino je surađivao s Henrijem Samuelom na interijerima, koji su, sa svojim foteljama od smaragdno svilenog baršuna i vrstom kineskog motiva, što je kući davalo neko maštovito Palm Beach raspoloženje, donijeli razinu udobnosti raskošno strogoj vanjštini.

Bilo mi je zabavno vidjeti ogromnog Francisa Bacona u Valentinoovoj dnevnoj sobi, koji je prikazivao apstraktnog čovjeka kako sjedi na tepihu od buketa ruža, sasvim drugačije od svega što sam ranije vidio u njegovom radu, toliko Valentinovski koliko je Bacon mogao biti.

Dok sam se uputio na večeru, prilično ganut prekrasnim vrtovima i očaravajućim interijerima, svime što su Giancarlo i Valentino stvorili u životu, rekao sam Valentinu: “Sve što ste stvorili jest zbog ljepote.” Stisnuo je moju ruku i, sa suzom, rekao: “To je ljepota.”