Svaka žena treba ovakvu prijateljicu u životu

OK, imali smo Sex and The City, imali smo Girls, imali smo čak i Euphoriju, no nekako, uz sve te serije nismo imali reprezentaciju pravog dubokog, iskrenog ženskog prijateljstva kakvo su prikazale stand-up komičarka Deborah Vance (glumi ju fantastična Jean Smart!) i mlada spisateljica Ava (glumi ju Hannah Einbinder) u seriji Hacks koja je nakon prve sezone nastavila svoj život i skupila vjerne obožavatelje, da bi ovog proljeća izašla treća sezona koju sam uspjela tek sad pogledati, u jednom dahu, i iznova se oduševiti, ali iz nešto osobnijih razloga.

Moram priznati da sam treću sezonu krenula gledati očekujući pad kvalitete i samo sam se nadala da neće biti drastičan. Budimo realni, svi smo svjesni da je nastavak Sex and the City serijala …And Just Like That bio festival krindža, susramlja i stereotipizacije te klišeja, no svejedno sam svaku epizodu gledala bez iznimke. Očigledno mi je odanost drugo ime, čak kada su u pitanju i tv serije. Tako sam krenula gledati i treću sezonu i očekivala sam jedan put s one druge strane planine, spust i završetak. Iznenadila me. Svježina sezone je bila na toliko zavidnoj razini da bih se usudila reći da je ovo najbolja sezona. Treća sezona je neopisivo smiješna, nepredvidiva i dirljiva.

Ravnoteža je u Hacks savršeno postignuta. Odnos između Deborah i Ave, između mogućih zamki klišeja i scenarističkih iznenađenja, je prikazan stvarnim i Jean Smart je kreirala Deborah od krvi i mesa. Ona je tako lako mogla postati stereotipno okrutna, ali nije, ona je stvarna, sa svim svojim manama i iskrenim pogreškama. Razumije je Ava, ali važnije, razumije je i publika, razumijem je i ja. Možda se ne slažem s njom, ali je razumijem. Duhoviti dijelovi nisu nametnuti, nisu forsirani, pametni su i proizlaze iz samih likova. Kao u stvarnom životu, humor nalazimo i u najstrašnijim trenucima, i on dolazi iz samih nas. Ako mi ne vidimo humorističnu stranu života i njegove tragedije, nitko nam taj pogled ne može nametnuti. Serija uspješno izbjegava zamke svoje premise, i moguće klišeje o godinama i spolu u Hollywoodu. Neću spojlati, samo bih istaknula epizodu o cancel kulturi kao onu koju sam gledala – više puta. Toliko je dobra.

No ono što me iznova osvaja kod serije je kako obrađuje temu ženskog prijateljstva, na što sam priznajem, pomalo osjetljiva. Ne prikazanu kroz dinamiku i odnose ženske grupe, već zbog onog ping-ponga emocija koje igraju dvije žene. Platonski odnos ispunjen ljubavlju, odanošću i istinom, sestrinstvom, koliko god se brutalan nekima činio, meni je važan.

Mislim da dobar dio svog identiteta gradim iz svih tih odnosa. Naime, nikada nisam imala ekipu. No dobro imala sam je na fakultetu, i nju su uglavnom činile žene tako da se opet vraćam na isto. Prvenstveno sam imala i gradila odnose s prijateljima, i u velikoj većini, pretežno, skoro rekla bih ipak, zapravo uvijek, sa ženama. Ta prijateljstva su mi jedna od dragocjenijih stvari u mom životu. I to sam shvatila i vidjela prilično vividno kada sam planirala proslavu svog četrdesetog rođendana. Na popisu su bila dva muškarca (od kojih je jedan moj suprug), a ostatak popisa je činila možda čak zabrinjavajuće velika brojka žena. I sa svakom imam jedan divan, neki bi rekli sestrinski, odnos, ali ono što je meni važnije od definicije tih odnosa jest to shvaćanje bezuvjetne podrške i odanosti između dvije žene. Žene koje su odabrale biti sestre, no matter what.

Gledajuću upravo spomenutu epizodu o cancel kulturi, nisam mogla ne sjetiti se jedne anegdote. Jednu od (tih najbližih) prijateljica upoznala sam kao djevojčica, na plaži. Imale smo desetak godina, možda i manje. Privukla me je kao magnet; prišla sam joj, predstavila se i pitala možemo li se igrati zajedno. Pristala je. Od tada smo uvijek i zauvijek jedna drugoj u životima. Iako se zapravo družimo jednom do dvaput godišnje. Ona je na studij došla u Zagreb iz Dalmacije i kako život uvijek piše (najčudnije) priče tako je ispalo da smo se više viđale i družile kada je živjela u Dalmaciji, nego u Zagrebu. I jednu od naših situacija uvijek uzimam kao primjer tog sestrinskog odnosa. Ona je imala privatan problem, dugo ju je mučio. Godinama. I kada joj je stvarno bilo dosta nazvala me je, a da se nismo čule mjesecima, i momentalno krenula s verbalnom paljbom. Ja se nisam stigla niti javiti riječju, samo da kažem halo ili molim. Stisla sam zelenu slušalicu na ekranu svog mobitela i kao da sam upala u već postojeći vrtlog misli, osjećaja i rečenica. Ona nije započela svoj monolog, ona ga je već dugo, godinama, vodila u svojoj glavi. Ja sam bila ona publika koja tu postoji kao, pa – publika. Nisam kritičar, nisam psiholog, ne nudim rješenja, samo sam se javila. Kada bolje razmislim, na moj telefon se mogao, u slučaju moje spriječenosti, javiti bilo tko iz moje blizine, ona ne bi znala razliku. Moje ime i broj u imeniku su bili sigurna zona. Posegnula je za njom. Održala je predavanje sama sebi, nekih dvadesetak minuta i kada je završila samo je uzdahnula (palo mi je na pamet diše li uopće dok se ventilira) i kazala: Ok to je to, hvala na slušanju. Tena, vidimo se za misec dana! Moram ić’. Iako je ovaj poziv bio povišenog tona, možda ispunjen i grubim riječima, meni je obuzela takva toplina i ljubav da sam neko vrijeme intenzivno razmišljala o njemu. Divan je osjećaj slobode koji se tada opipljivo osjećao. I gledajuć’ Jean Smart i Hannah Einbinder u scenama serije, prepoznajem ga. Uspjele su materijalizirati – slobodu odnosa.

Kaže se često da obitelj ne možemo birati, ona je tu zauvijek, htjeli mi to ili ne. E pa ovdje se radi o odnosima koje sam izabrala, i kako stvari stoje, tu su zauvijek. Naravno, nije sve uvijek med i mlijeko. Neki budu i na pauzi nekoliko godina, ali i ona i ja znamo da čak i u trenucima kada nismo baš u najboljoj fazi, da smo tu jedna za drugu, što god da se svakoj dogodilo i kojem god nam život smjeru išao.

Zato mi je bilo pravo osvježenje vidjeti kad je prije nešto više od tri godine ova serija ugledala svjetlo dana. Kada sam je počela gledati uistinu sam osjećala da su kreatori i glumice sjajno dočarali i zadržali do treće sezone ono stvarno, ono što, na moju veliku sreću, i sama živim u stvarnom životu. Uvjerena sam da bi takav odnos, takvo prijateljstvo svatko trebao imati, iskusiti u životu jer se radi o stvarno posebnoj vrsti ljubavi.