MRFY je indie dragulj regionalne scene, razgovarali smo s frontmenom Štrasom

Ako razbijemo kulturnu maglu koja lebdi nad regijom, moramo priznati: popis indie i alternativnih bendova koji su se probili u mainstream bolno je kratak. Ali to ne umanjuje kvalitetu brojnih indie grupa koje postoje, pulsiraju na rubu naše scene, nekako izvan šireg dosega radarskih valova javnosti. Za mene ta alternativna scena nije samo zvuk; to je mjesto prvih ljubavi i beskonačnih noći, simfonija moje mladosti. Sjećam se kako su moje dvadesete obilježili globalni hitovi bendova poput Arcade Fire, Tame Impala i Florence + The Machine, dok su festivali bili ljetni rituali, euforični bijeg od svakodnevice.

Ta nostalgična vibracija, ta povezanost s glazbom koja je odjekivala kroz moje najluđe dane, čini svaki zvuk snažnijim, svaki takt bližim srcu. Zato je bend poput slovenskog MRFYja za mene dragulj naše scene – svjež, autentičan, prožet emocijama koje rijetko nalazimo u komercijalnim hitovima. Oni su više od melodije; oni su odjek subkulture koja je oblikovala moje najvažnije trenutke. U svijetu koji se često naginje konformizmu, indie scena nas podsjeća da postoje melodije izvan glavnih tokova, pjesme koje oblikuju naš unutarnji svijet jednako kao i one koje osvajaju top ljestvice.

MRFY na slovenskoj glazbenoj sceni djeluje već 10 godina, ali ima obožavatelje i u široj regiji, a prošle godine osvojio je nagradu Zlatna piščal za Izvođača godine 2024. MRFY je jedan od onih jedinstvenih bendova na slovenskoj glazbenoj sceni koje je nemoguće svrstati u jedan žanr. Na prvi pogled je indie rock bend, ali MRFY nikako nije predvidljiv. Njihov indie zvuk je razigran, bezbrižan i neopterećen, s primjesama synth-popa koji povremeno zvuči kao odjek iz osamdesetih. Na drugim mjestima, njihova glazba se iz psihodeličnih indie melodija, koje jednostavno pozivaju da se u njih uroni – baš kao i njihovi šareni kolaž video spotovi puni nostalgičnih motiva – prelijeva u shoegaze podžanrove, s androgenim vokalom ispod kojeg se razlijevaju zvukovi gitarskih rifova. A onda ih čujete uživo i pred vama je pravi rock bend s udarnim ritmovima i zaraznom energijom frontmena, po kojoj su njihovi koncerti poznati. Njihov sljedeći, dugo iščekivani koncert zakazan je za prvi dan proljeća, 21. ožujka, u Media centru pod nazivom MRFY Praznik 2, koji će ujedno biti i promocija njihovog trećeg albuma pod nazivom Halo.

U ovom pretrpanom rasporedu, između priprema za vođenje Eme i izlaska novog istoimenog singla Helo, uspjeli smo ukrasti malo vremena frontmenu Gregorju Strasbergarju – Štrasu za kratak razgovor.

Najavili ste izlazak novog albuma singlovima Tonemo i Helo, kao i koncertom 21. ožujka pod nazivom MRFY PRAZNIK.

Da! Bit će sjajno!

Pjesma Tonemo ima nešto mračniji, dublji zvuk – što je bila inspiracija za ovaj singl? A što za pjesmu Helo, koja je više ljubavna?

Nakon drugog albuma, koji je za nas bio prijelomni, odlučili smo potpuno spontano raditi ono što nam se sviđa. Malo smo se zezali. PaliPali je bio naš posljednji “pikupiku” (to je naša riječ za zabavnu, laganu pjesmu) singl. Tonemo se dogodio prirodno, sam od sebe. Takvo je razdoblje bilo i željeli smo ponovno izdati nešto malo “sočnije”. Halo je jedna od naših prvih pravih ljubavnih pjesama, a takvih će biti još mnogo na novom albumu. Svi smo pomalo zaljubljeni i lijepo nam je to priznati.

Šta fanovi mogu očekivati od novog albuma Helo? Radili ste na njemu posljednje tri godine – o čemu govori, što vam je bila inspiracija? Hoće li biti novih žanrovskih elemenata?

Proces je, kao i uvijek kod nas, bio prilično dug. Prošli smo kroz mnogo zajedničkih avantura i podijelili mnoga nova iskustva. Drugi album smo uglavnom stvarali za vrijeme pandemije i na neki čudan način tada smo osjećali veću povezanost među ljudima. Iz toga je nastala i pjesma Prjatučki, kao i mnogi tekstovi u prvom licu množine.

Sada ponovno doživljavamo svijet kao neki kaotični nered i ne osjećamo da se možemo praviti “pametni” u vezi s tim. Zato se vraćamo osobnim temama, a jedna od najmoćnijih i najpoetičnijih svakako je ljubav i sve njene nijanse. Za razliku od prvog albuma, ovaj novi nije toliko patetičan, već svjež i do neke mjere čak i razigran.

Nedavno ste imali turneju, između ostalog i po Balkanu – kakvo je za tebe iskustvo sviranja u Zagrebu, Beogradu, Skoplju u usporedbi s domaćom publikom i domaćim scenama?

Odlučili smo pozdraviti i naše regionalne “prjatučke”. Održali smo dosta koncerata, kako sami, tako i na turneji s Joker Outom. Publika nas je prihvatila puno bolje nego što smo očekivali i dali su nam lijepu motivaciju i energiju za daljnje istraživanje. Na novom albumu će se čak naći i jedna pjesma na srpskom i hrvatskom, a pred nama su i neki kvalitetni koncerti u regiji. Vidjet ćemo gdje će nas to odvesti i kako će nas prihvatiti u budućnosti. Radujemo se!

Imaš li neku anegdotu ili zanimljivu priču s turneje, koncerata?

Anegdota ima puno, ali najbolja je ta da se za deset dana na turneji uopće nismo posvađali.

Imaš li neki ritual prije nastupa ili amajliju za sreću bez koje ne izlaziš na binu?

Nemam ništa specifično. Znam da smo odlični i imali smo već toliko koncerata da smo uvijek sigurni u sebe. Moj najveći izazov i zadatak je da ostvarim dobru i iskrenu konekciju s publikom, pa na dan koncerta pokušavam upiti što više dobre energije iz prostora, grada i ljudi i da je onda na bini raspršim i vratim nazad.

Sa pjevačicom AKA Neomi ste snimili pjesmu Težišče. Kako je došlo do te suradnje? S obzirom na to da ste već surađivali s grupom Laibach na pesmi Poskočna, bi li volio još neku glazbenu suradnju, možda s nekim regionalnim izvođačem ili bendom?

AKA Neomi su me pozvali da surađujemo na već postojećoj pjesmi koja mi se svidjela i koju smo snimili kao “šlag na torti”. Suradnja s Laibachom je također bila plodonosna – ta pjesma je sada postala neka vrsta lowkey himna na proslavama. Po mom mišljenju, prilično ekstra stvar, volio bih da napravimo još nešto zajedno. Što se tiče regionalnih suradnji, već smo razmišljali o tome, ali još nismo pronašli ni izvođača, ni pjesmu koja bi bila prava. Kod nas se sve mora dogoditi prirodno. Sigurno će se nešto desiti u budućnosti.

Kada ćemo upoznati novog basistu?

Možda na Prazniku (smjeh).

Čestitam na voditeljskoj ulozi na ovogodišnjoj EMI, uz Raiven. Pohvale stižu sa svih strana. Prije EME si komentirao da će te vjerojatno svi kritizirati – kakav je sada osjećaj kada pogledaš unazad?

Bio je to ozbiljan izazov. Nikada prije nisam radio nešto slično, a onda sam odmah debitirao kao voditelj najgledanijeg programa. Iskreno, mislio sam da će me to više slomiti, ali sam se prilično dobro držao. Znam za sebe (i za Raiven) da smo bili dobri, da nismo bili ukočeni i da smo posao odradili samouvjereno.

Imaš li svog favorita ovogodišnje EME, odnosno, tko ti je ostavio najbolji dojam?

Bilo je nekoliko nastupa koji su mi se svidjeli i mislim da je sve bilo izvedeno na visokoj razini.

Vaš duet je bio prilično senzualan i emotivan – čija je bila ideja za tu izvedbu i kako je bilo surađivati i pjevati duet s Raiven?

S Raiven sam razmišljao koji duet bismo mogli “zapaliti”, pa smo se odlučili spojiti naše pjesme. Na kraju je to majstorski producirao i miksao naš multitalentirani Tomaž Zupančič. Svi smo šarmantni profesionalci.

Šta slušaš u posljednje vrijeme? Što se trenutno nalazi na tvojoj playlisti?

U posljednje vrijeme imam overdose glazbe. Budući da završavamo album, ovo je prilično stresno razdoblje, puno je intenzivnog slušanja i filozofiranja, pa trenutno ne slušam previše druge glazbe za opuštanje. U posljednje vrijeme mi opet paše The Weeknd, dosta rapa, ali i neke indie melankolične pjesme.

Imate prilično veliku bazu obožavatelja. Moramo pitati – imaš li neku priču ili anegdotu u vezi sa njima?

Haha – najsmješniji su mi memovi koje nalazim na društvenim mrežama. Neki su baš kreativni i duhoviti, to me ispunjava nadom. Inače, baš danas mi je prišla neka grupa mladih i pitala me jesam li ja bio voditelj EME i možemo li se fotografirati. Do prije tjedan dana još sam bio samo pjevač MRFY-ja – što, naravno, i dalje jesam, primarno i apsolutno.

Koja je tvoja mantra, životno pravilo? Kako se nosiš sa stresnim situacijama? Ima li nešto što te pogađa?

Naravno, nisam robot. Važno mi je da imam svoj mikrosvijet i svoje najbliže, s kojima radim, živim i svakodnevno se zafrkavam. To mi znači najviše, zato jedni druge njegujemo i podržavamo. Nekad, naravno, bude stresno, dosta je neke čudne odgovornosti. U posljednje vrijeme mi se čini da sve više sebi dopuštam da budem “ja”, što stvari čini mnogo lakšim, posebno u “show” biznisu.

Kada pogledaš unazad, sada nakon 10 godina postojanja grupe MRFY, kako te je to iskustvo oblikovalo? Što te naučilo o tebi, vrijednostima, životu? Ima li nešto što bi možda sada učinio ili izveo drugačije?

Mnogo toga bih napravio drugačije. Pogreške su tu i uvijek će biti. Učim iz njih i želim biti bolji svaki dan. Osim možda onog dana kad mi se ništa ne da (smijeh). Posljednjih par godina, a pogotovo prošle godine, dogodilo se toliko promjena da se to ne može opisati. Ponekad mi se čini da se sve odvija tako brzo da ni ne stignem stati, ali možda je to i bolje. Sada smo na vrhuncu psihofizičkih sposobnosti i dobro se osjećamo. Lijep je osjećaj kada radiš nešto što voliš i to ti ide. Za to sam zahvalan sebi i svim svojim najbližima. Ovaj bend je apsolutno središte mog života i zajedno s njim svi rastemo. To je inače nešto što najviše poštujem kod umjetnika i glazbenika – da se razvijaju tijekom svoje karijere, i glazbeno, ali i kao ljudi. Ne možeš uvijek raditi isto, odmarati se ili se zavaravati, odnosno zatvarati oči pred stvarima. Treba biti iskren, treba istraživati, treba se upoznavati i prepoznavati dobre stvari. To nam kao grupi uspijeva. (Kakav sam filozof, ne možeš vjerovati).

Ako se dotaknemo još malo mode – imaš prilično izražen, gotovo eklektičan osobni stil. Koliko je tvoj stilski izraz tvoj osobni izbor? Kako bi sam opisao svoj stil, imaš li možda modnu ikonu koja ti je interesantna?

Kažu da mogu odjenuti bilo što. Tako kažu. Samo znam da ako se u nečemu dobro osjećam, to je to. Ne tako davno nisam obraćao previše pažnje na modu, sada se prilično zabavljam time i očigledno si mogu priuštiti dosta toga. Nemam neku specifičnu modnu ikonu, niti ikada tvrdim da znam što je stvarno kvalitetno. To doživljavam kao umjetnost, jednostavno mi se nešto svidi, ne znam zašto, niti se opterećujem zašto mi se sviđa ili ne. Uvijek sam otvoren da me netko dobrim argumentima uvjeri u suprotno.

—

Foto: Urša Premik

Styling: Anna Odate

Retuš: Sanja Braun