Kako sam nakon odbijanja slušanja njezine glazbe postala fan Gracie Abrams

Da ste mi prije godinu dana rekli da ću pisati ovaj tekst, ne bih vam povjerovala. Jedna od mojih najboljih prijateljica obožava otkrivati novu glazbu, a kad mi je prije nekoliko godina predstavila Gracie Abrams, misleći da će mi se sigurno svidjeti jer zaista volim indie pop, od mene je dobila iznenađujuć odgovor. Njezina mi je glazba bila strašno dosadna. Štoviše, prema Gracie sam osjećala velik, ničim izazvan otpor. Njezina mi je glazba bila mlaka, tekstovi patetični, a pojma nisam imala pjeva li zapravo lijepo, jer me to uopće nije zanimalo. Mislila sam da je samo još jedna nepo baby koja se sigurno ne bi proslavila da nema poznate roditelje. Međutim, njezine snažne veze u industriji ni na koji način ne mogu osporiti njezin talent, a sada, nakon što mi se Gracie uvukla u srce, moram priznati da je problem bio u meni. Kao da nisam bila spremna za njezinu glazbu.

Iako se trudim ne njegovati stereotipe, Gracienu sam glazbu, koja je postala iznimno popularna na društvenim mrežama, odlučno odbijala jer mi je zvučala previše kao “pop za djevojčice” (što je prilično zanimljivo, s obzirom na to da je Olivia Rodrigo jedna od mojih omiljenih pjevačica). Moj najdraži argument, koji sam često ponavljala prijateljici, bio je da njezine pjesme nisu feminističke, misleći pritom na stihove pjesme That’s So True. Zašto bi u tekstu krivila i ponižavala drugu djevojku? Tek sam kasnije shvatila da je ta pjesma napisana u trenutku snažnog afekta i da nije usmjerena kao mržnja prema novoj djevojci bivšeg dečka, već više kao vapaj, izraz boli jer sada ona ima ono što autorica više nema. No, trebalo je puno razmišljanja i otvorenosti da to napokon prihvatim.

Getty Images

Volim vjerovati da sam Gracienu glazbu počela slušati točno onda kad je za to došlo vrijeme, a ne onda kad su mi to trendovi nametali. Na svoj rođendan probudila sam se s pjesmom Close To You u glavi, a stihovi Pull the trigger on the gun I gave you when we met / I wanna be close to you neprestano su mi se vrtjeli u mislima i nisam ih se mogla otarasiti. (Divne misli za vlastiti rođendan, znam.) Na kraju sam zaključila da je jedini način da se riješim te melodije, koja mi se očito urezala u glavu nakon što sam je čula u nekom videu na društvenim mrežama, taj da pjesmu poslušam cijelu. I jesam. Jednom. Dvaput. Dodala sam je na playlistu. I nekako, sasvim suptilno i neočekivano, počela sam slušati Gracie Abrams. No, stvarno sam je zavoljela tek kad sam čula pjesmu I Told You Things. Danas se, isto kao ni prije godinu dana (na sreću), ne mogu poistovjetiti s tim stihovima, ali sam počela cijeniti njihovu umjetničku vrijednost: savršen balans između napetosti i tuge, postignut kombinacijom dinamike instrumentalne podloge i vokalnih skokova kroz oktave.

Zapravo mi je potpuno jasno zašto je moja prijateljica isprva pretpostavila da bi mi se Graciena glazba morala svidjeti, obožavam female rage pjesme. Nije važno što to u tom trenutku nema nikakve veze s mojim stvarnim životom; kad čujem stihove You built this cage / Lost color in my face, you’re fair and I’m insane, želim ih iz sveg glasa izvikivati. Graciena glazba postala je savršeni soundtrack za one dane kada mi se nakupi previše stresa i samo želim ponovno osjetiti onaj tinejdžerski osjećaj, kad jedina briga na svijetu nije posao, računi ili rokovi, već to je li ti simpatija odgovorila na poruku ili možda lajkao fotografiju neke druge djevojke na Instagramu.

Ono što me u početku kočilo bilo je izuzetno glupo, ali iskreno: nisam htjela sloviti za djevojku koja sluša Gracie. Baš kao kad sam bila mlađa, oko sebe sam podigla zidove, ograničavajući se na vlastitu zonu komfora, bendove koje smatram sjajnima i za koje volim reći da ih slušam. Nisam htjela ni ovoj glazbenici dati šansu, možda zato što sam se bojala da će mi se svidjeti. Moj stav nije imao nikakve veze s kvalitetom njezine glazbe, već isključivo s tim kako sam željela doživljavati samu sebe. Ne kao nekoga tko pjeva I miss you, I’m sorry. Ne zato što bi to nekome bilo važno, niti zato što u slušanju Gracie Abrams ima išta loše, jednostavno nisam htjela sebe „brendirati“ kao njezinog slušatelja, kao preosjetljivu osobu. Ali to nije brend, niti pitanje karaktera. Na kraju se sve svodi na jedno: hoće li te pjesma pokrenuti ili ne. A mene jeste.

Toliko sam uživala slušajući Gracie Abrams ovog ljeta i voljela bih reći da me naučila prigrliti svoju nježnu stranu, da uživam u tužnim, poetičnim stihovima čak i kada nisam tužna (mada mislim da bi na loš dan bili posebno katarzični). Naravno, na kraju sam se ispričala svojoj prijateljici, koja je od samog početka čitala moje misla znajući pritom da će mi se ova umjetnica svidjeti. Zastrašujuće je pomisliti da ponekad ljudi koji su nam bliski mogu osjetiti našu nježnu stranu čak i onda kada je sami ne možemo, ali to je, bez sumnje, prekrasno.