Arts
Život profesora kineziologije, Imoćanina Gorana Jovića, obilježila su daleka putovanja i istraživanja drugih kultura. Danas je jedan od naših najpoznatijih putopisaca te dobitnik nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada za fotografiju. U oba slučaja, Goranu su bliska kretanja, a jednom kad kreneš teško je stati. Koje je to prvo putovanje koje je odredilo njegov put i lansiralo ga daleko izvan zone komfore, Goran mi odgovara – Afrika, i vraća se sjećanjima u 2012. “Volontirajući za humanitarnu misiju Kolajna ljubavi proputovao sam tada Tanzaniju, počevši od sjevera pa sve do krajnjeg juga. To me toliko uzelo da sam se za 10 mjeseci vratio do plemena Maasai i proveo mjesec dana živeći s njima. Spavali smo po dvoje na krevetu od šiblja, u skromnim kućicama od blata, pepela i izmeta, gdje su ti prvi cimeri krave i koze. Navikneš se čak i na taj miris, ali jedino na što se nisam mogao naviknuti je miris vatre koju bi palili svaku večer, a čiji bi se dim snažno uvukao kroz tanke prozore. Van ne možeš izaći jer su tamo zvijeri kojima lako postaneš večera, tako da sam taj dio recimo jedva preživio. Na tom je putovanju nastala i moja najbolja fotografija“ govori mi Goran koji je u Africi završio sasvim slučajno. Nakon što je u Imotskom sreo školsku kolegicu Ivanu koja mu je pričala o izgradnji sirotišta u Africi, nazvao ju je i ponudio da im bude fotograf, za dva tjedna već je bio u Tanzaniji. I otad, kaže nam, nije prestao fotografirati, niti putovati. Duhovito komentira kako mu se zapravo dogodila teška ovisnost.
Photo: Huawei Pura 70 Ultra
Njegova stalna adresa danas je u Vinjanima Gornjim gdje živi s obitelji, suprugom Brazilkom Dianom Loos i desetomjesečnim sinom. Trenutno su u velikim radovima oko zanimljivog projekta kojim će oplemeniti rodni kraj. “Gradimo svojevrsni retreat, galeriju fotografija i kuću umjetnina sa skulpturama, a bit će i botanički vrt, i to u japanskom stilu jer sam veliki obožavatelj njihovog uređenja okoliša“, objašnjava mi Goran o radovima u tijeku. Tročlana obitelj se nedavno vratila s dvomjesečnog putovanja po Baliju gdje su kupili brojne detalje, uključujući i kadu od riječnog kamena tešku čak 2 tone koju će, kad stigne velikim teretnim brodom, postaviti vani, u šumi, za kupanje s pogledom na dolinu. “Bit će zanimljivih sadržaja. Recimo uređenje okoliša sam napravio tematski; sedam krugova koji predstavljaju sedam kontinenata koje sam obišao, a oko njih tematske skulpture. Biljke uzgajam već nekih šest godina, i zasad smo zasadili oko petsto stabala na imanju.“
Gorana su ovi radovi malo prikočili u putovanjima, a on nam otkriva kako jedva čeka da ponovno otputuje. Pitam ga i čemu su ga sve naučila te kako i dalje pronalazi ljepotu putujući. “Najveće bogatstvo je to sve što vidiš. Promatrati kako ljudi razmišljaju i doživjeti njihovu jednostavnost življenja. Recimo, kad sam bio u Arizoni i proveo vrijeme družeći se s Indijancima, pitao sam ih imaju li kakvu poruku za nas koji dolazimo. Dali su mi genijalan savjet – Uspori i vidjet ćeš. Trebaš provesti neko vrijeme na jednom mjestu kako bi zaista nešto spoznao. Recimo na Kubu sam otišao s ciljem da je obiđem cijelu, a na kraju sam proveo cijeli period u Havani, upoznao zanimljive ljude, plesao na ulicama. To je možda i najbolji narod kojeg sam upoznao, nasmijani, spremni podijeliti što imaju, a nemaju puno“, dijeli s nama Goran dojmove o svojoj najdražoj (uz Amazonu dodaje), zemlji koju je posjetio te ističe “kako je ključan stav kod putovanja ne suditi druge, već promatrati širokog pogleda“. Tu sam poželjela saznati koje mu je iskustvo u određenom trenutku bilo potpuno nerazumljivo, možda i neugodno. “Najteže kulturno iskustvo sam doživio u Etiopiji, čak nekoliko puta jer su tamo jako praznovjerni. Recimo jedno pleme utapa svoju djecu u rijeci ako im prema vjerovanju zubi nisu pravilno izrasli. Tamo me šokiralo i bičevanje žena, samo u ovom slučaju žene su se ponosno nadmetale koja će stati ispred muškarca za taj obred.“ Nakon ovog smo se vratili ipak na ljepše teme kada mi je Goran otkrio kako bi se rado vratio u područje Amazone. “Tamo se osjećaš kao da si ušao u Knjigu o džungli. Sve ono što si gledao na National Geographicu sada je pred tobom, uživo i na slobodi, a vrijeme provodiš s plemenima kojima je ljenjivac kućni ljubimac. Impresivno životno iskustvo mi je to bilo.“
Goran Jović, “Rain Boy”
Da se vratimo na tu kultnu fotografiju koja ostavlja utisak poput one slavne Afghan Girl iz 1984., koju je za National Geographic fotografirao Steve McCurry. Mislim da nema osobe na svijetu koja ne zna za nju. Isto tako mislim da se u kolektivnoj memoriji promatrača nalazi i prikaz Rain Boy fotografije, s potpisom Gorana Jovića. Zanimalo me kako ju je uopće uspio snimiti. Odgovor me iznenadio i opčinio. “To je bio moj drugi odlazak u Tanzaniju gdje sam upoznao misionara Tomislava Mesića koji je obavljao pokrštavanja u selima. Slijedio sam ga. Krstio je ljude svih dobi, od mladih do starih, od 6 do 66 godina života. Zapravo je teško reći koje su dobi ljudi iz Tanzanije. Kao da su bezvremenski. Na kraju ceremonije smo ušli u jednu kolibu, gdje su nas ponudili s kozletinom, što je tamo rijetka delikatesa. Unutra smo bili samo mi, muškarci, dok je vani bilo oko sto žena i djece, svi su se skupili iz okolnih sela.“ Isprva mi je zazvučalo rubno okrutno, no Goran nam je objasnio kako se radi o drugačijoj kulturi, da se prvo goste oni koji se brinu o ostalima. Jedan muškarac se brine o, recimo petnaestak članova svoje obitelji, zajednice. I onda mi je sve imalo smisla.
“Ugledao sam kroz otvor kolibe dječaka kako zuri u mene. Gledao je hipnotizirano u nas, nije treptao, htio sam mu dati svoj komad mesa, ali mi je poglavar sela rekao da ne. Poštivao sam kulturu, morao sam. Znate, treba se staviti u njihove cipele, prihvatiti njihove običaje. Oni su tu s razlogom. No onda sam izvadio fotoaparat i ulovio sam njegov hipnotički portret. I dvije godine nakon tog klika na aparatu, ta je fotografija na natjecanjima napravila dar-mar. Gdje god da sam je poslao, osvojila je prvo mjesto. Tada u trenutku, nisam bio niti svjestan što sam napravio fotografirajući je.”
Koliko je ta fotografija promijenila njegov život? Može li fotografija promijeniti nečiji život? “Ova fotografija je promijenila moj život. Pobjeđivao sam na natječajima, počeo raditi za televiziju, mnogo toga se pokrenulo. Život mi je krenuo u nekom drugom smjeru i nastavio do tu gdje sam sada.“
Goran ima sposobnost da ulovi nečiju esenciju, emociju, misao, to se ne vidi samo na fotografijama, to se čuje, osjeti i u razgovoru. S malo ljudi sam razgovarala a da su toliko strastveni oko onoga što rade, barem na ovaj način. On se u potpunosti daje u svoj rad i isto tako se u potpunosti trudi prenijeti ga, prenijeti poruku dalje, objasniti ako treba. Energija mu je zarazna. Tako da sam uvjerena da je Rain Boy samo jedan od zareza u njegovoj, već sada bogatoj, karijeri fotografa. I tu je još jedan faktor, važan. Goran nema neko formalno obrazovanje, ovdje se radi o čistom talentu, upornosti, neizmjernoj znatiželji i strasti. Zanimalo me kako je uopće počeo fotografirati. “Prijatelj me u gluho doba noći, jutra izvukao iz kuće da idemo fotografirati, radilo se zapravo o zabavnom izlasku. Prvo sam mu rekao da nije normalan, bilo je hladno, kiša je padala, dva, tri ujutro je bilo, ne idem nigdje. No on je bio uporan, nije puštao. Ta noć je bila prijelomna za mene, jer sam sutradan od njega kupio aparat i više nikada nisam prestao fotografirati. Aparat je postao produžetak moje ruke.“
Photo: Huawei Pura 70 Ultra
Koliko su ti važni fotoaparati, vežeš li se uz koji? “Ne, mogu ga ostaviti, razbiti, strgati, uzet ću drugi. Fotoaparat je meni sredstvo za uloviti trenutak.“ A u tome je Goran stvarno odličan, u lovljenju trenutka. Intuitivan dokumentarist je. Ulična fotografija mu je sve, govori mi. Voli se osjećati poput nindže. Dođe, napravi, ode, nitko ga ne primijeti. Tada smatra da je učinio dobar posao. Biti neprimjetan, neuočljiv. A on kao da ima još jednu sposobnost, talent, privlači ono što želi da mu se desi, kod fotografije posebno. “Znaš ono, kada nešto jako želiš, pazi da ti se ne desi! Tako ja fotografiram na ulicama, npr. Barcelone, i pomislim da bi kadar bio potpun ako bi mi se motiv, osoba koju fotografiram okrenula. I ona se okrene. I bam! Sjajna fotka. To je točno ono što sam želio. To mi se desi mnogo puta.“
Iako mu aparati nisu važni, s druge strane Goran smatra da se dobra fotografija može dobiti s – bilo čime. I fotoaparatom, i kamerom, i mobitelom. Naravno što je bolji objektiv ili kamera na mobitelu, fotografija će biti tehnički bolja. Smatra da je svaki trenutak vrijedan bilježenja, i da ne trebamo bježati od korištenja onoga što nam je najčešće pri ruci, mobitela. Na primjer, trenutno mu je interesantna serija HUAWEI Pura 70 mobitela. Upravo zbog Ultra Lighting Pop-out kamere i HUAWEI XD Motion Engine, HUAWEI Pura 70 Ultra mobitel je koji ne zadovoljava potrebe, već je sjajan partner i suputnik u kreiranju dokumentarističkih fotografskih dragulja ovog avanturističkog dokumentariste. Kako njega percipiram kao intuitivnog dokumentaristu, tako samo ovakav produžetak ruke, kako sam kaže, mogu zamisliti tijekom njegovih putovanja i avantura.
Photo: Huawei Pura 70 Ultra
“Naravno, bolji objektiv je bolji objektiv. Vrhunska oprema olakšava posao i daje u konačnici bolji proizvod. A od mobitela, ovaj je upravo takav“, govori Goran, i nastavlja “Fotografija nije samo klik, to su trenuci prije i nakon fotografiranja. Razgovori, pogledi, interakcija, komunikacija i uzbuđenje, adrenalin koji donosi svaka fotografija.“
Zanimalo me ima li uzore, čije fotografije gleda, proučava li nečiji tuđi rad? “Nije mi fotografski uzor, ali se ugledam u njega – Sebastião Salgado. Čovjek koji je zasadio milijun stabala, preobrazio je (uništen od ljudi) krajolik, vratio ga prirodi. Taj čovjek me inspirira. Ako uspijem zasaditi tisuću njih, bit ću ponosan, za sada sam uspio petsto komada. I jednom, me jedna vlasnica hotela usporedila s njime. Ne trebaju mi nikakvi trofeji, nagrade, ništa. Ovo mi je dovoljno. Ako ću uspjeti napraviti deset posto što je taj čovjek uspio, smatrat ću svoj život uspješnim”.
Intervju pripremile: Tena Razumović Žmara i Tina Kovačićek
Režija: Marcella Zanki
DoP: Ante Gugic
Foto: Ante Gugic
Članak je nastao u suradnji s HUAWEI.
