29 prosinca, 2025
Ne postoji savršen oproštaj od onoga koga volimo. Možemo osmisliti tisuću i jedan scenarij kako bi trebao izgledati, ali negdje između bolničkih kreveta, lutanja u suzama po hodnicima, svađa s najbližim članovima obitelji, ali i s liječnicima, on će na kraju (doslovno na kraju) uvijek biti užasan. Prije svega zato što te nitko nikada ne može pripremiti, pa ni ti sam, na taj slom. Koliko god godina imao, nemaš toliko fizičkog i emocionalnog kapaciteta da se ne strovališ do ruba beznađa, da ne kažem besmisla, kada shvatiš da te je zauvijek napustio netko tvoj (iako to zapravo nikada u potpunosti ne shvatiš, točnije, ne prihvatiš, kako bi i sam preživio). Kate Winslet svojim novim filmom na Netflixu, Goodbye, June, koji je ujedno i njezin redateljski debi, prema scenariju njezina sina Joea Andersa, govori upravo o tome, okupljajući sjajnu glumačku postavu.
Helen Mirren tumači June, brižnu, ali pronicljivu i pomalo zajedljivu glavu obitelji kojoj je uoči Božića dijagnosticiran terminalni karcinom. Ona svoju sudbinu prihvaća stoički, uz trunku poricanja, dok njezin zamišljeni suprug Bernie (Timothy Spall) jedva pokazuje ikakvu reakciju. Njihovo četvero djece, međutim, reagira onako kako bi reagirao svatko od nas, šokom, optužbama, očajem i raspravama. Tu su karijeristica (Kate Winslet), domaćica (Andrea Riseborough), deluzivna instruktorica joge (Toni Collette) i problematična duša (Johnny Flynn), kao i brojni unuci. Dok se okupljaju u bolničkoj sobi, koja postaje poput njihova drugog doma, i to tik pred Božić, June s dozom blagonaklone lukavosti shvaća da svoje posljednje dane može iskoristiti tako da izliječi neizgovorene rane svoje odrasle djece.
Povezano: 8 novih božićnih filmova na streaming platformama koji će vam ugrijati srce
Netflix
Ne postoje dramatična radnja, zapleti ni kulminacija, film počiva na atmosferi. Razgovori se prekidaju odlascima na toalet, mjerenjem tlaka, infuzijama morfija i borbom s bolničkim televizorom, a ispod opuštenih i često duhovitih trenutaka provlači se neizbježna tuga. Kate Winslet to poštuje bez pretjerivanja, pronalazeći pravu mjeru sumornosti, utjehe i (prisilne) vedrine. Tračak svjetlosti jest svaki dan proveden s majkom, pa čak i njezina jutra, pogled kroz prozor, dječji stisak ruke, čitanje knjige i gotovo sentimentalna toplina koja zrači iz svakog kadra.
Očito je da to tako uvjerljivo ne bi znao prenijeti na ekran netko tko kroz to nije prošao. Naime, Kate je 2017. izgubila svoju majku, Sally Bridges-Winslet. Bilo je to, kako kaže njezina najmlađa kći, „kao da je Sjevernjača odjednom pala s neba“. Danas misli da bi sve bilo još teže da se obitelj tada nije zbližila. „Imam ogromnu količinu mira i prihvaćanja u vezi s onim što se dogodilo upravo zato što smo uspjeli to vrijeme za nju učiniti takvim kakvo jest. Bilo je značajno vidjeti koliko se ljubavi slilo u taj trenutak. Također, koliko god sam pokušavala razdvojiti vlastito iskustvo od iskustva ove izmišljene obitelji, to je bilo gotovo nemoguće. Ponekad sam imala osjećaj kao da proživljavam dijelove majčina odlaska koje nikada nisam imala priliku vidjeti. Tako da je vođenje glumaca s nježnošću, a da se i sama ne raspadnem u nekom kutu, svakako bio velik izazov.“
Netflix
Podsjetila me i na to da sve sretne obitelji nalikuju jedna drugoj, a svaka nesretna nesretna je na svoj način. Glumačka ekipa posjeduje uvjerljivu ljudskost, zbog čega djeluje stvarno i blisko. Svi se možemo identificirati kada jedna sestra optužuje drugu što je uvijek morala biti obiteljski oslonac, ili s bratom koji je životno zaglavljen, ali povučen mirotvorac, koji u jednom trenutku uspijeva čak i trgnuti oca i vratiti ga u stvarnost. Film tako zasigurno želi poručiti i da nijedna od tih obiteljskih struja nije nepromjenjiva, osobito pred nemilosrdnim jezikom smrti.
Netflix
Bilo kroz prisutnost djece u bolnici, bilo kroz završnicu s improviziranom božićnom predstavom, Goodbye June suprotstavlja mladost i starost, rođenje i smrt, na način koji djeluje istodobno radosno i srceparajuće istinito, baš poput života. Na kraju, ovo nije priča u kojoj treba očekivati čuda u posljednjem trenutku, zbog čega zasigurno neće postati božićni klasik, ali bez obzira na to, govori mnogo više, o prioritetima, njegovanju odnosa s voljenima i obiteljskom jedinstvu kao važnom štitu od tragedija koje život neminovno donosi.
