Martensov debi pokazao je da je budućnost kuće Maison Margiela u sigurnim rukama

Belgijski dizajner i umjetnik Martin Margiela najzagonetnija je persona suvremene modne povijesti. Otkako je 1988. godine utemeljio svoju modnu kuću na ideji nekonformizma, i u Parizu debitirao s kolekcijom za proljeće/ljeto 1989, Margiela je izgradio svoj “meta modni” svijet, oponirajući tradicionalnim modnim kanonima, subverzivo izvrčući pravila, otkrivajući skriveno i skrivajući ono inače otkriveno. Upravo ovo potonje, anonimnost kao sušta suprotnost kultu ličnosti koji je počeo već tada dominirati krajolikom visoke mode, ugradila se u DNA modne kuće kao jedna od temeljnih odrednica. Snaga kuće ležala je upravo u njegovoj odsutnosti. Osim što gotovo nikada nije pokazivao svoje lice, i malotko i danas sa sigurnošću zna tko Martin Margiela jest, element misterizonosti ucrtao je i u svoj dizajn bijelim etiketama bez imena kao i maskirajući lica svojih modela kako oni, navodno, ne bi skretali pozornost s onog što je najvažnije – moda u kojoj su uvijek bili ugrađeni slojevi, ideje koje su pozivale na promišljanje, reference koje se nisu mogle na prvi pogled razumjeti i koncepti čija je vrijednost nadilazila estetiku.

Imajući u vidu ostavštinu i značaj modne kuće kao što je Maison Margiela, Glenn Martens, Margielin sunarodnjak iz Bruggea, dobio je neopisivo zahtjevan zadatak preuzevši ulogu kreativnog direktora. Osim što je na tom mjestu naslijedio Johna Galliana, koji je deset godina obilježio trijumfalnom Artisanal kolekcijom za proljeće/ljeto 2024, o kojoj su modni stupci spjevali ode i epove, u Martensovim se rukama našla budućnost kuće koja je u mnogim segmentima smatrana revolucionarnom, apstraktnom i pomalo “neuhvatljivom”, ali i ikoničnom. Kako pomaknuti granice nečega što je već pomaknuto? Kako odati počast nasljeđu koje mnogi smatraju gotovo pa svetim, a istovremeno sačuvati prepoznatljivost – bez da priča sklizne u nešto karikaturalno? To su, vjerujem, bile tek neke od dilema koje su se rojile u Martensovoj glavi prije nego što je zaronio u stvaranje jedne od najvažnijih kolekcija svoje dosadašnje karijere. No, Martens, kao jedan od najtalentiranijih dizajnera mlađe generacije, čiji je modni put dosad obilježio rad u Dieselu i Y/Projectu, pokazao je da je itekako dorastao zadatku.

Glenn Martens svoju je prvu (i to couture) kolekciju za Maison Margiela predstavio u pariškom Le Centquatre, današnjem kulturnom centru u kojem su se 120 godina održavale pogrebne procesije, a gdje je 2009. godine Martin Margiela održao svoju posljednju reviju. Mjesto prepuno simbolike, odlazaka i oproštaja, postalo je mjesto novih početaka. Već je i sam interijer davao naslutiti da će kolekcija koja će se rasplesti na pisti biti hommage kultnom margielovskom punku, zidovi su bili obljepljeni djelomično oguljenim tapetama koje su, poput patchworka, kreirale dojam skidanja starih slojeva, a različite drvene stolice bile su razmještene bez potrebe da budu posložene kao po špagi.

Martens je svoju debitantsku reviju za Maison najavio poliranjem srebrne antikne žlice, jednog od elemenata koji je misteriozni belgijski dizajner provukao kroz svoj rad, dajući naslutiti da će kolekcija obilovati referencama. A upravo je tako i bilo. Poetična i mračna, Martensova se priča naslonila na sve one elemente koje bismo očekivali od imena Maison Margiela – na dekonstrukciju, na anonimnost, upcycling, upotrebu netradicionalnih materijala, poigravanje tehnikama izrade i prenamjenu svakodnevnih predmeta u nešto posve neočekivano i novo. “Pretjerano isticanje bogatstva ne odgovara jeziku Margiele. Zato nećemo raditi haljinu vrijednu 75.000 dolara, ručno vezenih detalja ili slično, jer to ovdje jednostavno ne pripada. Umjesto toga, tražit ćemo novi oblik raskoši i bogatstva, i nadam se da će netko pomalo odvažniji to prepoznati i prihvatiti”, otkrio je Martens Lukeu Leitchu u intervjuu za Vogue Business. A sada je jasno što je to značilo. Jedna trećina Martensove modne priče bila je oblikovana od od recikliranih materijala – uz korištenje papira i fotokopija, ručno oslikavanje, bižuterije i limenih tanjura koji su ugrađeni u neke od maski. Veliku količinu tog materijala Martens je sa svojim timom pronašao u pariškim second-hand trgovinama u kojima stvari koštaju svega nekoliko eura.

Jedan od najprepoznatljivijih Margielinih elemenata, maske koje prekrivaju lica modela, Martens je razradio na 49 različitih načina. Ono što je služilo kako bi se pozornost skrenula na odjeću, postalo je integralnim modnim predmetom. Neke od njih bile su izrađene od tila, neke od plastike, a druge pak od metala ili pak gusto načičkane dragim kamenjem poput kakvog suludo raskošnog komada nakita koji vas sakriva od svijeta. Kreacije izrađene od PVC-a odavale su počast Margielinom odvažnom eksperimentiranju s prozirnom plastikom koju je nerijetko provlačio kroz svoje kolekcije, a tu su i reciklirani bajkerski prsluci (kao Margielin zaštitni znak), prekriveni papirom u stilu tapeta na zidu. Mračni sentiment svoje couture vizije, Martens je razbio poetičnim tilom i plaštevima koji su obavijali tijela poput vela, odajući i počast svoj prethodniku Gallianu definirajući ljepotu ženske siluete dodatkom korzeta. Martens, pritom, kolekciju nije propustio ispreplesti i osobnim kodovima, što je posebno bilo vidljivo u kreacijama koje su podsjećale na couture kolekciju koju je kreirao u suradnji s Jeanom Paulom Gaultierom (a koja je, posve nezasluženo, prošla gotovo ispod radara).

Martens je na zadivljujuć način spojio i “težinu” i lakoću, i mračnu atmosferu i svjetlost, kreirajući jednu od najuspješnijih debitantskih kolekcija u posljednje vrijeme. Osim što je sjajan dizajner, ono u čemu se krije uspješnost njegove prve kolekcije je i to što razumije (ili, bolje rečeno, osjeća) iz koje se polazišne točke rastvara priča Maison Margiele. „Mislim da postoji nešto što je uistinu belgijsko. Belgija stvarno nije najljepša zemlja na svijetu – stalno kiši, industrijska je, bez prirode – nije lijepa… pa smo zato nekako prisiljeni tražiti ljepotu u neočekivanom. To je ono što Belgijci rade,“ rekao je Martens te nastavio: „Bilo da je riječ o Driesu Van Notenu koji pokušava spojiti najodbojnije boje i u tome iznenada pronađe ljepotu, ili o Martinu koji od plastične vrećice napravi luksuz, mislim da je to tipično belgijski stav. I to je nešto što bih jako volio vratiti u ovu kuću.“ Ako je cilj pronaći ljepotu u neočekivanom, i učiniti “raskošnim” ono što je u svojoj srži posve suprotno, onda je Martens svakako u tome i uspio. Postoji neka neobjašnjiva poetičnost u onome što na prvi pogled nije lijepo i neka posebna životna filozofija koja pomaže da se u svemu ljepota ipak uspije pronaći, a Maison Margiela je oduvijek tu poetičnost znao iznijeti najbolje.