Sportski sociolozi donose odgovor: Zašto nas gledanje sporta čini toliko emotivnima?

Volim se baviti sportom – ali ga još više volim gledati. Po mogućnosti kod kuće, udobno na kauču. Odrasla sam u obitelji strastvenih nogometnih navijača. Nismo išli na stadion, ali otkad pamtim, imali smo sportski kanal na TV-u subotom navečer. Nedjeljom bismo uključili Formulu 1 i raspravljali o tome koliko je takva utrka dosadna. Ali svejedno smo je gledali. Zimi smo gledali biatlon i skijaške skokove, ljeti Tour de France i atletiku. A svake dvije godine gledali smo  Ljetne i Zimske olimpijske igre. Postoje neki TV sportski trenuci koji su neizbrisivo ostali u mom sjećanju. Finale Svjetskog prvenstva 2014., na primjer. I danas čujem komentare komentatora Toma Bartelsa neposredno prije nego što je Mario Götze postigao pobjednički gol. Isto tako, iako točno znam kako je završilo, gotovo svaki put zaplačem kad vidim snimku olimpijske pobjede Matthiasa Steinera 2008. – iako me dizanje utega zapravo ne zanima. Znanost govori o pozitivnom stresu koji proizlazi iz gledanja sportskih natjecanja. Stanje emocionalnog uzbuđenja koje nije neželjena nuspojava, već ga gledatelji aktivno traže.

Zašto gledanje sporta izaziva euforiju?

Kako to da je sport toliko euforičan i emotivan? Nekoliko odgovora pokušava mi dati dr. Michael Mutz, profesor društvenih znanosti o sportu na Sveučilištu u Giessenu: „Vjerujem da vrhunski sport zbog svoje natjecateljske prirode nudi temeljnu dramaturgiju koja se doživljava kao euforija. Tome je pridodano poistovjećivanje sa sportašima, timovima i – ako gledamo sport na međunarodnoj razini, kao što je Olimpijada – također s nacijama koje značajno povećavaju ovu dramaturgiju onda odjednom postajemo entuzijastični za sportove koje nikad prije nismo vidjeli i navijamo za sportaše koje uopće ne poznajemo, jednostavno zato što su naši.” Iako sam uspjeh ili neuspjeh dotičnog sportaša nema stvarnih posljedica za gledatelje, identifikacija je obično toliko jaka da se upravo ta udaljenost i ta beznačajnost potpuno zaborave i dolazi do “preuveličavanja stvarnog značaja”, smatra stručnjak.

Navedena identifikacija također je bitan preduvjet za stupanj do kojeg se osjećaju emocije tijekom gledanja sporta. “Društveni kontekst je relevantan, jer može povećati doživljaj emocija“, objašnjava dr. Mutz. To je već empirijski dokazano u studiji o Europskom nogometnom prvenstvu 2016.: “Ljudi koji su gledali nogometnu utakmicu u društvu – bez obzira je li to bilo na stadionu, u baru, na vrtnoj zabavi ili s nekoliko ljudi u ispred TV-a – jače doživljavaju emocije poput radosti i tuge“, kaže stručnjak. Taj se učinak može objasniti konceptom emocionalne zaraze.

Emocionalna zaraza

Za to se pretpostavlja “gotovo automatski, spontan i nesvjestan proces oponašanja lica i motorike, u kojem se oponaša emocionalni izraz opažen kod drugih i rekreira stvarna emocija”, objašnjava dr. Mutz u članku za Njemačko sociološko društvo. Emocije se tada mogu sukobiti jedna protiv druge u svojevrsnoj spirali. Emocionalna zaraza ne događa se samo na sportskim događajima, već i na koncertima ili posjetima kinima. Priznajem plakala sam na nekoliko filmova, ali nikad nisam osjetila toliko empatije kao tijekom sporta. 

“Sport je vrsta emocionalne niše u kojoj je u osnovi legitimno pokazivati emocije spontano i nefiltrirano – sve dok ne mogu povrijediti druge, dopušteno je skakati, biti sretan pa čak i nekontrolirano plakati.”

Dr. Mutz to objašnjava time da je sport “emocionalna enklava”: “U modernom društvu od nas se očekuje da možemo regulirati svoje emocije. Maloj djeci je dopušteno da se ljute ili briznu u plač u javnosti. Za njih vrijede pravila osjećaja.

Kako mediji pojačavaju emocije

Emocije sa stadiona, dvorane i terena dopiru i do kućnog kauča i do svih onih – uključujući i mene – koji izbjegavaju gužve na velikim sportskim događanjima. Prema dr. Mutzu, današnja medijska inscenacija sporta je “izričito osmišljena da podigne dramu i emocionalnost svojstvenu igri i dodatno ih poveća”. Sada je uobičajena praksa prikazivati ​​ljude koji navijaju ili uplakane navijače tijekom sportskih prijenosa. I dok od tradicionalnih novinara očekujemo profesionalnu objektivnost, čak i sportsko novinarstvo smije izvještavati na emotivan način. Dr. Mutz je također istraživao ovo.

U eksperimentu, sudionicima istraživanja prikazane su snimke prijenosa Olimpijskih igara na kojima su njemački sportaši osvojili zlato. Izvještaji su dolazili s njemačkih, austrijskih ili švicarskih TV postaja. Kako su slike dolazile od međunarodnog redatelja, izvješća su se razlikovala samo u načinu na koji su komentirana. Znanstvenici su identificirali različite elemente koji su izvještavanje na njemačkoj televiziji učinili znatno emotivnijim u usporedbi s druga dva kanala: “Natjecanja su obično predstavljena potpuno iz njemačke perspektive. Sve što se događa u igri ili utrci stavlja se u odnos s njemačkim sportašima. Osim toga, bilo je privatnih i osobnih detalja korištenih za opisivanje sportaša, stvarajući bliskost i neku vrstu parasocijalnog odnosa i naravno vlastite emotivnosti komentatora, što je također bilo preneseno kroz glas, glasnoću i ton.”

Pozitivan stres navijanja

S impresivnim rezultatima: Iako je njemačko osvajanje zlatne medalje bilo emitirano u sva tri izvješća, tj. na njemačkoj, austrijskoj i švicarskoj televiziji, gledatelji njemačkog izvješća osjetili su mnogo višu razinu identifikacije i nacionalnog ponosa – “i ne samo zato što su upravo svjedočili njemačkoj medalji, već zato što im je predstavljena na vrlo emotivan način,” kaže dr. Mutz.

Identitet i identifikacija stoga ne samo da potiču da se sport doživljava emocionalno, oni također mogu biti posljedica tih kolektivno proživljenih emocija. I ne samo to: studija Sveučilišta u Leedsu iz 2019. dokumentirala je da stres navijanja za vlastiti nogometni tim ima pozitivan učinak na zdravlje. Ne samo da je raspoloženje nakon pobjede ostalo pozitivno i do 24 sata nakon završetka utakmice, fizički napor gledatelja mogao se usporediti s naporom kojeg zahtijeva brzo hodanje u trajanju od 90 minuta. Baviti se sportom ili gledati sport? Mislim da ću ove godine oboje raditi ispred TV-a.

vogue.de