Ima li politički angažirana umjetnost imalo više smisla?

Umjetnost i aktivizam su usko povezani, nedjeljivi od kada je umjetnosti i aktivizma. Umjetnost je isto tako – aktivizam. Politički performans je prilično jaka i poznata grana umjetnosti naših prostora, od 1960-ih do danas. Od kada je politike, umjetnosti, borbe za istinu i pravdu te bunta, umjetnici naših i svjetskih područja koriste svoju umjetnost kako bi ukazali na sve grozote koje se dešavaju u svijetu. Od pitanja tretiranja migranata, preko prava žena, prava na izbor, ljudskih prava, borbe protiv ratova i zazivanja mira, svjetski i regionalni umjetnici podjednako su bili vokalni i svojim, ponekad i najtišim, djelima slali su najglasnije poruke u javnost i društvo. Trudili su se mijenjati stvari, doprinijeti promjeni, a na neke su i sami direktno utjecali.

Kritika društva koju umjetnost šalje nazad, u to isto društvo trebala bi biti oštra, snažna, trebala bi tjerati na razmišljanje, na dobar, dug pogled u svoj odraz u ogledalo, suočavanje s postupcima, posljedicama, i na kraju krajeva – ne trebala, morala bi tjerati na promjenu. Dobra, revolucionarna politički angažirana umjetnost je uvijek bila upravo – takva. Od samih početaka.

DADA, prvi deklarirani antiratni umjetnički pokret, pristupio je temama rata, smrti, terora, ludila, bolesti, dominacije i osvajanja na sasvim drugoj razini te je promijenio odnos umjetnosti i stvarnosti te kritike realnosti rata, i to – zauvijek. Umjetnici su često sami bili na prvoj crti bojišnice, sami su sudjelovali u tim razarajućim ratovima i puni iskustva sučak i iz subjektivne pozicije i probavljanjem svojih traumatskih iskustava mogli kasnije izraziti sve ono objektivno krivo u svojim djelima. Zato su toliko važni, zato su toliko i potrebni. Tzara, Picabia, Max Ernst, Otto Dix… neka su od reprezentativnih i aktivnih imena unutar DADA pokreta. Na žalost uslijedili su novi i drugi ratovi, društvene negativne promjene i sl., a koji su i dalje poticali umjetnike na djelovanje. Skočimo kroz vrijeme i prisjetimo se bliže povijesti, 70-ih godina i performansa First Supper (After a Major Riot) koji na Badnjak 1970. godine izveo  kolektiv ASCO. Oni su ručali, objedovali za vrijeme špice u istočnom L.A.-u, na Whittier Boulevardu, na prilično čudan način, oslikanih lica i okruženi lutkama. Ova predstava, performans je inspiriran Chicano Moratorium Committee Against The Vietnam War, najvećom antiratnom akcijom koju je ikada poduzela jedna etnička skupina u SAD-u. Kolektiv je organizirao skup protiv Vijetnama 1970. na Whittier Boulevardu. Nažalost, demonstracije je brutalno prekida policija, uz 4 smrti, zapaljene trgovine i uhićenje više od 150 ljudi. Performans koji se izvodio protiv rata kao da je sam postao dio ratišta. Negdje u isto vrijeme izvodio se performans Shoot umjetnika Chrisa Buredna, gdje je njega prijatelj ciljao s .22 puškom ravno u njegovu ruku. Upucao ga je u ruku, metak je prošao kroz nju. Prilično šokantno, za publiku. Poanta ovog performansa bila je da publika doživi pucanj u živo, ispred sebe, a ne na televiziji, na primjer. Drugačije je kada se stvari dožive, nego kada se promatraju, kako se umjetničko djelo promatra. Ovi radovi su je preispitivali koncepte moći, poslušnosti, granica i odgovornosti za sebe i odgovornosti za druge ljude. Mislim da ne moram posebno isticati protestne akcije Johna Lennona i Yoko Ono protiv Vijetnamskog rata. Iako njihove proteste ne bih nazivala političkim performansom, mislim da su bitni za spomenuti ih jer društvo upravo njih najbolje prepoznaje u tom kontekstu.

Naša regija slijedi politički performans i protestnu umjetnost, svjetsku u stopu. Na žalost povijest nam je obilježena ratovima, raznim društvenim nemirima, socijalnom nepravdom, vječnom borbom za ženska i ljudska prava i općenito borbom za humanost i ravnopravnost. Muškarca i žene, čovjeka, nacije i države. Tako da performanse možda gledamo nekim drugačijim, možda kritičkijim očima od ostatke Europe. Kada bi ih krenula nabrajati, od 1960-ih naovamo, mislim da prilično dugo ne bih stala, no smatram da sadašnje treba svakako spomenuti ili barem jedan koji najviše traga ostavlja, onaj koji ističe i dalje nasušno potrebnu borbu za ženska i ljudska prava. Tiha misa umjetnice Arijane Lekić Fridrih možda je trenutno onaj performans koji nam i najviše treba. Ovog prosinca bit će pune dvije godine kako se performans izvodi i iskreno, nadam se da će mu ubrzo doći kraj. Ne zato jer je Arijani Lekić Fridrih dozlogrdilo, već jer nam neće više biti potreban. Ovaj performans možda najbolje i najviše ocrtava stanje partijahalnog, našeg društva, i to svake prve subote u mjesecu na glavnim trgovima raznih gradova u Hrvatskoj, uključujući glavni zagrebački trg kao stalnu lokaciju izvedbe performansa.

A što je sa stanjem svijeta? Pa… Svijet je isto tako u problemu. Dvije se stvari posebno ističu kao rak-rana današnjeg društva. Ratovi i migracije. Ratovi bijesne diljem globusa, a dva posebnu pažnju zauzimaju; oni u Ukrajini i području Gaze. Ljudi bježe iz okupiranih područja, a nikada više ljudi nije migriralo u potrazi za boljim životom. Mnogi pritom i stradaju. Dvoje svjetski slavnih umjetnika odlučilo je iskoristiti jedan od najvećih glazbenih festivala na svijetu kako bi poslali svoje poruke u svijet i iskazali potporu istini, i svemu onome što je ispravno. I kao da su u potpunosti fulali poantu. To je ono rizično kod ovakvih umjetničkih djela i akcija: sagledavanje, prepoznavanje i isticanje trenutne političke i društvene stvarnosti ne čini ništa ako nije napravljeno za i ispred prave publike. I to je ono što mislim da su ovi umjetnici promašili. Napravili su sebi reklamu i zapravo nisu postali dio promjene, taj kotačić koji ju čini i pokreće. A mogli su ostavriti stvarno veliki impact. Gdje je pošlo po krivu?

Banksy je oduvijek poznat po svojem aktivizmu, svi njegovi radovi su politički i socijalno obojani i svi šalju brutalne, oštre poruke koje pogađaju točno u sridu. Tako da me je malo i iznenadila mlaka reakcija javnosti na njegov posljednji potez. Poslavši čamac napuhanac, s napuhanim lutkama koji su predstavljali ljude, migrante u nevolji, u simuliranom opasnom moru, a zapravo u more publike tijekom nastupa benda Idles na glazbenom festivalu Glastonbury izgledalo je istovremeno kao mlaka zezancija i kao neuspješan statement. Reakcije su bile podjeljene. Banksy je oduvijek bio hvaljen kao kritičar britanskih politika prema migrantima. Čak i sam financira brod MV Louise Michel koji spašava migrante u moru od stradavanja. S druge strane, kao da svojim činom trivijalizira pogibelji migranata, jer budimo realni, radilo se o napuhancu s lutkama, koji je plutao po publici, mahom pripadnicima više srednje klase koji su se zabavljali na koncertu ispijajući preskupo pivo i kojima takav čin ne znači ništa, i sigurno ga u tom trenutku nisu doživjeli takvim, niti razumjeli. Zapravo, bolila ih je briga. Vjerojatno su mislili da se radi o potezu benda, nekoj zafrkanciji. Isto tako je autorstvo akcije Banksy priznao tek dva dana nakon performansa što je oslabilo već ionako nedovoljan učinak. Značajno je da je bend podijelio snimke isto tek nakon što je Banksy objavio istu na svom profilu. Ziher je ziher. Rekli bismo da je Banksy s ovim performansom – fulao fudbal.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Banksy (@banksy)

Uz njega je još jedna umjetnička zvijezda odlučila iskoristiti Glastonbury kao mjesto s kojeg šalje poruku u svijet. Marina Abramović je odlučila poslati poruku mira u svijet izvevši 7 minuta tišine/šutnje na pozornici, no napravila je to noseći dizajnersku interpretaciju znaka za mir (znak kampanje za nuklearno razoružavanje). Nastupila je u kostimu koji je dizajnirao njezin prijatelj modni dizajner Riccardo Tisci i obratila se publici s početnim ohrabrujućim riječima – Pozdrav svima! Kad su me Michael i Emily Eavis pozvali da dođem ovdje, na Pyramid Stage na najvažnijem glazbenom festivalu na cijelom svijetu, ostala sma prestravljena i počašćena. I užasnuta jer sam umjetnica. Nikad u životu nisam vidjela ovakvu publiku. Ne pjevam, ne plešem. Sve što radim, to i izvodim… – Njezin skroman početak govora, obraćanje publici bilo je zapravo prilično insiprirajuće, no kako je performans započeo i odvijao se, sve je bilo jasnije da se nalazi ispred krive publike, na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Pozvala je publiku na sedam minuta šutnje – Potrebna nam je potpuna suradnja i ja ću vam predložiti što ćemo učiniti. Ovo je glazbeni festival na kojem se svi želite lijepo provesti i želite, znate, slušati odličnu glazbu. Ali ono što predlažem je nešto što nikada nije učinjeno ni na jednom od glazbenih festivala u cijeloj povijesti. Predlažem vam sedam minuta šutnje. – kazala je i zapravo, dobila je to. No djelomično. Njezina publika, publika ispred nje je surađivala, čini mi se iz pristojnosti, jer akcija se nije prelila na ostalu publiku. Glazba je ječala s okolnih pozornica, čule su se notifikacije na mobitelima i povremeno pištanje kada se otvori limenka pive u redovima njezine publike. Sve u svemu, izgledalo je pomalo cringe, a i ostavljalo je takav osjećaj. Mediji su se, naravno, odmah nakon izvedbe raspisali i reakcije su podijeljene.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli CIRCA (@circa.art)

Nakon njihovih nastupa, a prisjećajući se početaka umjetničkog protesta i gdje se on danas nalazi u umjetničkom, društvenom i političkom kontekstu nekako se ne mogu oteti dojmu da je, naravno hvalevrijedno uvijek i uporno pozivati na mir, koliko god to nespretno i neodređeno bilo, no ti pozivi su mi samo potvrdili da se revolucija neće dogoditi među masom na glazbenom festivalu, sigurno ne među milenijalcima koji su sada već dobrano zagazili u srednje godine i koji zadržavaju određenu dozu ravnodušnosti prema krizama. Ova dva svjetski poznata, zapravo najslavnija umjetnika nisu napravili ono što bih od njih očekivala. Njihovi performansi su bili korektni, no od njih se očekuje više, od njih se očekuje neka vrsta subverzije kako bi ostavili veliki utjecaj. Da se o njihovim izvedbama ne piše samo kao o dijelu programa glazbenog festivala, već da festival bude samo poligon, platforma za izvedbu nečeg jačeg, nečeg većeg od cijelog događanja. Ovako su performansi svedeni na puku dekoraciju, postali su ukras, tabletić na televizoru koji na svom ekranu prikazuje sve užase svijeta. Prošlo mi je kroz glavu da bi naši, regionalni umjetnici poput Siniše Labrovića, Davora Konjikušića, već spomenute Arijane Lekić Fridrih, Šejle Kamerić, Selme Selman, Stefana Lukića ili Tanje Ostojić napravili bolju, smisleniju umjetnost. Na žalost, za razliku od ovo dvoje umjetnika, Glastonbury je njima nedoseživa platforma i pozornica. I Banksy i Abramović je, na žalost, nisu najbolje iskoristili. Dođe mi da se pitam, jesu li se performansi uopće dogodili… Pamti li ih itko, zna li publika o čemu se zapravo radilo, samo dva tjedna nakon njihovih izvedbi? Rijetki će znati ponoviti, ili još gore, rijetkima će biti stalo.

Revolucija je, kao što je uvijek bila, na kritičkijima, hrabrijima, možda na mlađima, na onima koji ne trpe ravnodušnost, čak i na umjetnosti, ali onoj koja izaziva burne, najburnije reakcije društva. Kada nema nazad. Sve ostalo su thoughts and prayers. A od toga se ne živi, niti ne mijenja društvo.