Što stoji iza nove opsesije generacije Z estetikom 2010-ih godina?

Kad sada mislim na 2014. godinu, to je često povezano s nekom tinejdžerskom dogodovštinom, ali činjenica je da je to vrijeme bilo nešto posebno i, da budem iskrena, poprilično neobjašnjivo. You just had to be there. To je bilo vrijeme kada sam bila u savršenoj dobi da sve što se tada događalo doista može imati puni odjek na moj život. Najveća želja mi je bila otići na Tomorrowland i da se moje ime nađe na Starbucks plastičnoj čaši neke amerikanizirane narudžbe poput, recimo, pumpkin spice latte, za koji i dalje nisam sasvim sigurna što je (imate svo pravo ovoga svijeta da me osuđujete). Pogodili ste, bila sam u srednjoj školi. Pamtim svoj prvi post na Instagramu, koji je danas duboko arhiviran – zalazak sunca u Los Angelesu, ružičasti filter koji je sve pretvarao u bajku i djevojka u kabrioletu u daljini. Mislila sam da sam tada najkul osoba na svijetu. Taj trenutak bio je jednostavno neuhvatljiv, sa svim svojim vizualnim i kulturnim detaljima koji su činili da svijet izgleda šarenije i lakše nego što zapravo jest. Ali je li doista tako?

@emcatastrophe

Premotajmo deset godina unaprijed i vidjet ćemo kako nostalgija za prošlim vremenima postaje univerzalni pokretač kulture. Generacija Z danas romantizira 2014., 2015., 2016. godinu (i to čini da se s dvadeset osam godina osjećam kao pred mirovinom, ali to je tema za neki drugi put). Kao što smo mi u svojim tinejdžerskim danima ponovno otkrivali rane dvijetisućite. Danas se čini da je neon opet in, uske traperice se vraćaju (i dalje odbijam povjerovati u to), filteri s lošom kvalitetom kamere poput starih iPhonea i Instagram pejzaži sa zalascima sunca, starke i šareni nokti dominiraju TikTokom, a nostalgija je postala valuta. Zašto baš sredina 2010-ih godina? Tada je mlađi dio generacije Z imao deset, jedanaest godina i to je upravo onaj period kada nam svijet izgleda kao beskrajna igra, siguran i slobodan. Taj blur ružičasti filter koji se danas prelijeva na TikToku nije samo estetski izbor, već vrsta eskapizma. Algoritmi i društvene mreže tada nisu bili toliko brzi, sadržaj nije bio instantan, a osjećaj slobode iluzorno se čuvao u svakom postu. Naravno, sve ovo je djelomična iluzija jer svijet je tada već donekle bio u stanju u kojem je sada: ratovi, prosvjedi, jačanje desnice – ali se u kolektivnoj svijesti mlađe generacije čini kao vrijeme manje opasno, jednostavnije i pitomije.

@margotlaufersweile

Ovaj povratak nije samo emotivna reakcija, već i kulturni i ekonomski fenomen. Kako piše novinarka Kirsty Thatcher, nostalgija je “igranje na sigurno” u nepredvidivom pejzažu industrije zabave; rebootovi, remakeovi i povratak starih trendova funkcioniraju jer “nostalgija jednostavno prodaje, posebno kada se publika osjeća izgubljeno u kaotičnom svijetu”. Brendovi su prepoznali da su neon estetika, era iPhonea 6/7, glazba i ikone tog vremena kapital koji donosi angažman i profit. Nostalgija je postala i proizvod i iskustvo, nešto što se planira i distribuira jednako pažljivo kao i novi trendovi. Ali ona nije samo roba. U psihološkom smislu nostalgija ima ulogu utjehe. Istraživanja pokazuju da evociranje prošlih trenutaka aktivira dijelove mozga vezane uz emocije i nagradu, oslobađa dopamin i ublažava stres. Svetlana Boym u svojoj knjizi iz 2001. godine The Future of Nostalgia nostalgiju opisuje kao nešto što može biti i otrov i lijek, ponekad eskapistička fantazija, ponekad mehanizam preživljavanja. U tom smislu estetika 2014. godine nije samo retro trend, već i simptom generacijskog osjećaja – pokušaj da se u nesigurnosti sadašnjice pronađe utočište u prošlosti.

Nostalgija, međutim, ima to prokletstvo da se rijetko kada uspije približiti originalu (za to nam je sjajan primjer serija And Just Like That.. koja je doživjela debakl na više frontova, a reboot kultnog filma Vrag nosi Pradu sigurno ćemo dočekati puni nade da će barem Miranda Priestly i Andy Sachs zadržati svoj sjaj prošlih vremena). Ono što ostaje snažno jest sjećanje, narativ koji stvaramo o prošlosti. Tako i “2014. era” nije toliko povratak u realnost tog vremena koliko kolektivno stvaranje filtera kroz koji želimo da ga pamtimo. Vraćanje na vremena u kojima možda nismo ni bili živi ili koja su daleko iza nas osvjetljava naše nesigurnosti i želje, pruža osjećaj kontinuiteta, makar iluzornog, i nudi narativ kroz koji pokušavamo razumjeti svijet. U vremenu kada sve ubrzano propada, ratove možemo pratiti gotovo uživo, a regija prolazi kroz tenzije koje su nam, nažalost, svima poznate, imaginarium bolje i ljepše prošlosti postaje sigurno utočište, a estetika 2014. godine savršena kulisa za to.