Mijenja li Gen Z u potpunosti odnos prema radu i karijeri?

Jeste li ikada poželjeli ozbiljan poslovni e-mail šefu završiti sa “slay, serve, survive” ili dobrim starim “periodt” umjesto s dosadnim “Srdačan pozdrav” ili, još gore, “Best regards”? Ja znam da je moj odgovor potvrdan, ali zapravo se nikada ne bih usudila učiniti nešto tako.

Cijela ova polemika (kao i mnoge druge u mom životu u posljednje vrijeme) započela je mojim doomscrollanjem i nailaskom na TikTokove pripadnika Generacije Z, snimljene na njihovim, mahom izuzetno korporativnim, radnim mjestima. Sadržaj tih snimaka gotovo uvijek je neka nespretna prepirka s kolegama ili njihovo prepričavanje neke podjednako sulude situacije u kojoj se oni zapravo zauzimaju za sebe na, neki bi rekli, vrlo specifičan i nesvakidašnji način. Možda će vam kao primjer najbolje poslužiti ako na TikToku pretražite #veronicaworkplace, gdje ćete moći vidjeti najjednostavnije animirane likove, uglavnom djevojku na svom korporativnom poslu, Veronicu, i njezinu menadžericu ili ponekad druge kolege. Veronica obrađuje teme poput zauzimanja za sebe, striktno postavljanja granica na radnom mjestu, kao i određenih reakcija (ponekad veoma bespotrebno dramatičnih i drskih) na zahtjeve svojih nadređenih. Ovi vrlo viralni klipovi (prava Veronica ima preko milijun pratitelja na TikToku, a njezini klipovi, ne samo na njenom profilu, često imaju i preko 300 tisuća lajkova) nagnali su me da preispitam čitav odnos moje generacije prema radu i razumijevanju karijere.

Kroz cijelo svoje djetinjstvo, primjeri koje sam imala u obitelji bili su ono što mi se čini da je sada gotovo nemoguće. Moji baka i djed su se zaposlili s dvadeset i pet godina, radili u istoj firmi četrdeset godina i zatim otišli u mirovinu. Takav model uvijek mi se činio kao noćna mora.

Nisam mogla zamisliti kako četiri desetljeća svakog dana ustajem u isto vrijeme, radim iste stvari, idem istim putem na posao i vraćam se u isto vrijeme.

Rutine nisu moja stvar; potrebna mi je dinamika, sloboda i mogućnost da učim, razvijam se i barem jednom u dva mjeseca radim nešto što nikada nisam radila do tada. Do skoro sam mislila da je to samo moj nedijagnosticirani poremećaj pažnje, ali čini mi se da je ipak u pitanju generacijski fenomen.

Iako sam studirala povijest umjetnosti, koju sam obožavala, i trenutačno radim posao koji me izuzetno ispunjava, nikada nisam sanjala o radu i karijeri, nikada nisam imala odgovor na pitanje što želim biti kad odraste. Uvijek sam imala neke sulude zamisli o tome što bih voljela raditi, poput istraživanja mora, branja cvijeća ili pomaganja mami i tati (da, to su zaista bili neki od mojih odgovora). Tek u posljednjih par godina shvatila sam da se mnogi moji vršnjaci osjećaju slično. Bilo da su to shvatili od malih nogu ili ih je spoznaja da kapitalizam sve jače steže njihov vrat navela da preispitaju svoju svrhu, svi smo zajedno odlučili da kapitalizmu treba pružiti snažan otpor, ili barem pokušati da se potpuno ne povinujemo njegovim principima, tako što ćemo čitavom tom teretu financijske samostalnosti, koja se sada već graniči s pukim preživljavanjem, dati dozu humora, sarkazma, pa i neozbiljnosti koja ne ugrožava našu egzistenciju.

Generacija Z sebi dozvoljava da im posao iz snova zaista bude branje cvijeća ili istraživanje mora, a njihov od devet do pet, pet dana tjedno posao im služi samo kao financijska stabilnost koja će im kasnije omogućiti da rade ono što im je stvarna strast. Nadređenog na poslu će promatrati kao just some guy koji izdaje naređenja i daje plaću, ali često neće imati strah koji je, čini mi se, bio sastavni dio odnosa sa šefom, što ne znači da će u toj jednadžbi izostati poštovanje, kvaliteta rada ili ozbiljnost u pristupu radnim odnosima. Jasno je da situacija nije tako crno-bijela; u biti leži veoma složen odnos s autoritetima i promjena percepcije o hijerarhiji (za koju još uvijek ne bih znala reći je li dobra ili loša, ali kao i uvijek, sve ovisi o primjeni teorije u praksi).

Znam samo da je Generacija Z bolno svjesna da živi u hiperkapitalističkom cyber društvu u kojem su ekonomska kriza i inflacija sve veći, a u kojem ništa nije stabilno, pa su odlučili da ni njihov odnos prema tom svijetu ne treba biti preozbiljan, jer će u tom slučaju on postati nepodnošljiv.

Dok su prethodne generacije često težile sigurnosti i stabilnosti, Gen Z je svjesna da takav model više nije održiv i da fleksibilnost postaje imperativ.

Oni odbacuju zastarjele norme i pristupaju poslu sa stavom koji balansira između nužnosti zarade i želje za osobnim ispunjenjem, a granice koje postavljaju u profesionalnim okruženjima dio su šireg otpora protiv iscrpljujuće radne kulture. Je li ovaj pristup održiv na duže staze – ostaje tek vidjeti, ali jedno je sigurno: Gen Z se neće podrediti kapitalizmu bez otpora, a svijet rada više nikada neće izgledati isto. I da, možda još uvijek nećemo svoj OOO e-mail završiti s “If you need me – too bad”, ali barem znamo da bi trebalo.