Novi film Gullerma del Tora mogao bi biti najveći hit 2025.

Guillermo Del Toro tragao je za svojim Frankensteinom gotovo trideset godina. Ovaj meksički redatelj bezbroj je puta govorio o tome kako ga je roman Mary Shelley opčinio još u djetinjstvu, prerastavši u osobnu opsesiju. Nakon uspjeha s Panovim labirintom i Oblikom vode, nagrađenim Oscarom, Mostra u Veneciji sprema se ugostiti djelo koje sam naziva „filmom života“.

San koji je godinama odgađan sada konačno izlazi na svjetlo dana, u okviru koji djeluje savršeno: Venecijanski filmski festival 2025., gdje je autor u natjecateljskom programu predstavio svoju verziju jednog od najvećih mitova moderne književnosti. Film je prikazan na svjetskoj premijeri 30. kolovoza u PalaBiennaleu, događaju koji se već ubraja među najiščekivanije na festivalu. Netflix, koji je podržao projekt s budžetom procijenjenim na oko 120 milijuna dolara, odabrao je strategiju distribucije koja kombinira festivalsku prisutnost s kino prikazivanjem.

Nakon Venecije, film će biti prikazan i na Toronto International Film Festivalu, još jednom ključnom mjestu za naslove koji ciljaju na Oscare. Potom ulazi u kina – 17. listopada u Sjedinjenim Američkim Državama i 22. listopada u Italiji – prije nego što 7. studenoga globalno debitira na Netflixu. To je rijetkost za produkciju ove platforme, što svjedoči o potpunom povjerenju uloženom u film.

O čemu se radi u filmu?

Radnja počinje iz neobičnog kuta: smještena je oko četrdeset godina nakon navodne smrti stvorenja u arktičkom ledu. Tu na scenu stupa doktor Pretorius, znanstvenik i mecena opsjednut radom Victora Frankensteina. Pretorius kreće u misiju da pronađe čudovište i, na svoj način, nastavi nasljeđe slavnog znanstvenika, vodeći ovu priču prema razmišljanju o sjećanju, opsesiji i ponavljanju grijeha prošlosti.

Film je oblikovan kao svojevrsni duhovni nastavak romana, ali ostaje vjeran tematskom jezgru izvornog djela. Nije slučajno što je Del Toro objasnio da mu nije cilj ponovno ispričati svima poznatu priču, već istražiti intimnu dramu koja proizlazi iz odnosa dvoje osuđenih bića – jednog zbog vlastite oholosti, drugog zbog vlastitog izgleda.

Photo: Ken Woroner / Netflix

Izuzetan glumački ansambl

Projekt ovakvih razmjera zahtijevao je i glumačku postavu iste razine. Oscar Isaac utjelovljuje Victora Frankensteina, briljantnog znanstvenika prokletog vlastitim egom. Jacob Elordi tumači čudovište – ulogu koja je prvotno bila namijenjena Andrewu Garfieldu, no on je morao odustati. Elordijev izbor pokazao se ključnim: australski glumac prošao je kroz ekstremne pripreme, provodeći tjedne u izolaciji kako bi ušao u um lika obilježenog isključenošću i bijesom.

Uz njega je Mia Goth, omiljena u svijetu nezavisnog filma, koja glumi Elizabeth Lavenza – Victorovu životnu suputnicu, ali i – u pojedinim sekvencama – njegovu majku, u ispreplitanju uloga koje obećava snažan psihoanalitički podtekst. Christoph Waltz daje lice i oštrinu doktoru Pretoriusu, ključnom liku priče, dok sporednu postavu čine Felix Kammerer, Lars Mikkelsen, David Bradley, Charles Dance i Ralph Ineson

Recenzija filma

Mary Shelley imala je samo 19 godina kada je napisala svoj najpoznatiji roman, Frankenstein, neposredno nakon Industrijske revolucije, kojoj je uslijedio romantičarski pokret kao reakcija na prosvjetiteljstvo. Bila je hrabra kada je u svom književnom debiju podijelila priču prožetu boli i osvetom, ali i suosjećanjem, mogućnošću obnove i šansom da ljudsko biće ispravi vlastite pogreške.

Besmrtnost i poruke tog vremena i dalje ostaju aktualne, žive, gotovo kružne, jer u sebi nose narativnu snagu koja se neprestano obnavlja – bilo na velikom platnu ili izvan njega – suočavajući nas s uvijek nezamislivim pitanjima, osvijetljenima suvremenim kontekstom.

Guillermo Del Toro, koji se među majstorima pripovijedanja o čudovištima izdvaja po tome što im daje ljudsko lice, konačno nalazi kreativni mir ostvarujući san života, nakon trideset godina. Dva i pol sata velikog vizualnog filma, u stalnoj evoluciji – do te mjere da je sam redatelj uvjeravao odgovorne u Netflixu: „Ne brinite, ovo je djelo koje mijenja žanr svakih deset minuta.“ I doista, toliko je slojevit.

Del Torov pristup

Meksički redatelj u Frankensteinu dopušta sebi značajnu slobodu, ali vjerojatno podiže ljestvicu u stvaranju snažne imaginacije. Njegovo stvorenje, koje tumači Jacob Elordi (prolazeći svakodnevno kroz deset sati šminkanja tijekom nekoliko mjeseci), ne samo da uči govoriti i čitati od slijepog starca, već se ponovno rađa i fizički i emotivno.

U potrazi za svojim tvorcem, Victorom Frankensteinom (Oscar Isaac), koji ga je sastavio, ali mu nije dao ono što mu je doista trebalo – ljubav, bliskost, solidarnost, pa možda i životnu družicu – nastoji opstati na putu rasta i sazrijevanja, upijajući nasilje onih koji u njemu ne vide ljepotu koju bi trebalo čuvati.

Samo jedna žena, Elizabeth Valente (Mia Goth), zaručena za Victorova brata Williama (dok se u originalu udaje za Victora), pristupa mu s nježnošću, šaptom mu otkrivajući svoje ime (druga riječ koju će naučiti), a potom se posredno žrtvuje kako bi on izbjegao brutalnu smrt. To je čin ljubavi u svakom smislu.

Ovaj Frankenstein prije svega je priča o ljubavi i o Elizabeth – najmodernijem liku, koji vidi dalje od straha i predrasuda, oslanjajući se na instinkt. Najveća novost Del Torova pristupa jest uvođenje osjećaja oprosta: potreba stvorenja, sada inteligentnog i svjesnog, da pronađe svoje mjesto u svijetu, da, iako osuđeno da nikada ne umre, zatvori krug i oslobodi onoga koji mu je zadao unutarnje muke.

Početak priče

Radnja počinje na brodu zarobljenom u ledu. Eksplozija u noći privlači pozornost mornara. Pronalaženje ranjenog Victora Frankensteina i njegovo sklanjanje na sigurno otvara prostor za prisjećanja i genezu događaja. Njegova verzija – ambicija, drskost da se igra sa životom i smrću, otvoreno prkoseći akademicima – vodi ga do novog mecene, koji mu osigurava novac za laboratorij.

Ali nitko, pa ni on sam, nije predvidio što znači buđenje tog golemog, ožiljcima prekrivenog stvorenja, koje će, nakon putovanja, dati i vlastitu verziju događaja, i bol koji je proživjelo, skriveno i neshvaćeno.

Guillermo Del Toro: „Današnja čudovišta nose odijelo i kravatu“

„Za mene je Frankenstein druga priroda“, naglašava redatelj. „Čudovište sam uvijek bio ja, bio sam Victor, Elizabeth… zapravo, kroz ovaj roman sam shvatio što znači biti sin, otac. Zato je moj glas, kroz ovo djelo, konačno uspio izraziti se. Trebalo mi je 30 godina da ostvarim ovaj san, uzimajući najbolje od svega što sam naučio u tehničkom smislu. Roman nam i danas govori. Sve se više dehumaniziramo, a ovdje je riječ o velikoj čistoći – nisu potrebni ni dijalozi, ni određena geografska lokacija, jer se suštinski radi o mogućnosti da se pomiriš sa sobom. Treba znati oprostiti, prihvatiti pogreške drugih, otvoriti dijalog o nesavršenosti. Umjesto da slušamo emocije, mi slušamo informacije. Nekada smo imali 20 stanja duha, danas ih je 260 – nerealno je da jedno ljudsko biće može proživjeti tako širok raspon emocija.“

Jacob Elordi dodaje: „Kao dijete, uvijek sam tražio VHS kasetu Frankensteina u Blockbusteru, sanjao sam da budem dio toga. Osjećaj gubitka i boli? To mi nikad nije bilo strano – ovdje sam želio biti iskren i otvoren.“

Oscar Isaac opisuje iskustvo kao „psihodelično, emotivno, kao da smo bili dio sekte“. „Postojale su dinamike i tajanstvene sile do te mjere da smo svi osjećali sinkronizaciju u ostvarivanju Del Torovog životnog sna. Bilo je i radosno i zabavno, unatoč mračnom materijalu.“

„U mom filmu“, kaže Del Toro, „njih dvojica nalaze mir, i uvijek je moguće stvoriti plodno tlo. Sartre je govorio da je ‘pakao u drugome’. Ja kažem – ‘spas je u drugome’. Današnja čudovišta? Nose odijelo i kravatu.“

Guillermo Del Toro: „Boris Karloff je moj Mesija“

Redatelj je roman Mary Shelley nazvao „jednim od najmoćnijih portreta usamljenosti ikada napisanih“ i film slijedi taj duh. Stvorenje ovdje nije puki groteskni bauk, već složeno biće, sposobno za emocije i promišljanja, žrtva svijeta koji ne zna prepoznati njegovu ljudskost.

U središtu je, kao i uvijek, mučan odnos između tvorca i tvorevine – između očinstva i napuštanja, želje za svemoći i osude na marginalizaciju.

„Ovaj film zaključuje potragu koja je za mene počela sa sedam godina, kada sam prvi put gledao filmove o Frankensteinu Jamesa Whalea – izjavio je Guillermo Del Toro. – Tada sam osjetio potres svijesti: gotički horor postao je moja religija, a Boris Karloff moj Mesija. Remek-djelo Mary Shelley puno je pitanja koja mi i dalje gore u duši: egzistencijalnih, nježnih, divljih, bez izlaza – onih kakva može postaviti samo mladi um, a na koja samo odrasli i institucije vjeruju da imaju odgovor. Za mene, pak, samo čudovišta nose odgovore na sve misterije. Ona i jesu misterij. Zato je Frankenstein blagoslovljeno djelo, vođeno poštovanjem i ljubavlju kako prema misteriju, tako i prema čudovištima. Njihovo podrijetlo je priča o izgubljenom sinu i rasipnom ocu, o Jobu i Lazaru u dijalogu s jednim tvorcem, u potrazi za svim odgovorima – za kojima i svi mi tragamo.“