Sve o filmu koji je neočekivano osvojio Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji 2025.

Jim Jarmusch oduvijek izbjegava etikete i klasifikacije. On je nezavisan i slobodan autor, sposoban da nam kroz svoje priče – one u kojima se i sami prepoznajemo – ispriča ono što želi, i to u vrlo različitim realnostima. Prije nekoliko godina govorio je da prije svakog pisanja scenarija čita poeziju Marguerite Duras, jer, kako je objašnjavao, u riječima velike francuske spisateljice pronalazi jednostavnost i neposrednost, gdje se sve svodi na suštinu. Čini se da se taj „trag“ osjeća i u njegovom najnovijem filmu.

Riječ je o filmu Father Mother Sister Brother, projektu koji su podržali Saint Laurent Productions i Anthony Vaccarello, u suradnji s MUBI-jem (u kinima od 18. prosinca), a koji označava dugo očekivani povratak američkog redatelja i scenarista na Filmski festival u Veneciji, još od vremena Coffee and Cigarettes. Taj je povratak očito bio nezaboravan: na ceremoniji zatvaranja ovog vikenda osvojio je Zlatnog lava.

O radnji filma

Film (kojeg mnogi nazivaju i anti-filmom) podijeljen je u tri dijela, gotovo kao roman u epizodama, i postupno nas vodi kroz odnose roditelja i djece. U prvom dijelu, Jeff (Adam Driver) i Emily (Mayim Bialik) zajedno putuju u mali grad na sjeveroistoku Amerike kako bi posjetili svog oca (Tom Waits), koji, čini se, ima problema sa samostalnim životom: njegov stan je kaotičan, često mu treba novac, a Jeff mu donosi kutiju osnovnih potrepština. No neposredno prije nego što stignu, vidimo kako otac namjerno radi nered u svom inače vrlo elegantnom i urednom domu. Njihov nespretni razgovor koji slijedi, pun dugih pauza, sugerira da, nakon svih ovih godina, ti ljudi malo znaju jedni o drugima. Sigurno se rijetko viđaju: „Izgledat će staro, zar ne?“ pita Emily prije nego što stignu kod oca.

Saint Laurent Productions

U drugoj epizodi, smještenoj u Dublinu, vrlo uljudna Timothea (Cate Blanchett) i samostalna Lilith (Vicky Krieps) putuju odvojeno na svoj godišnji susret s uspješnom majkom, književnicom (Charlotte Rampling). Opet, čini se da nitko nema mnogo toga za reći. Lilith laže majci o svom životu, a tko zna govori li Timothea (nadimak Tim) uopće istinu. Sve epizode prikazuju ljude koji razgovaraju o vodi, što se barem u prve dvije sekcije čini kao simbol neke vrste mentalne (ili čak emotivne) praznine. U jednoj pitaju mogu li nazdraviti vodom; u drugoj razmišljaju o ukusu vode. To je vrsta suhog, mrtvog humora u kojem Jarmusch briljira, a radi sa sjajnim glumcima koji znaju kako ispuniti prazne prostore suptilnom emocijom. Prisutnost unutarnjeg života ključna je za film poput ovog, gdje osnovna poanta djeluje da je život ljudi u tijeku – kako roditelja, tako i djece – i da se nikada zaista ne možemo u potpunosti upoznati.

Blago dirljiva treća epizoda povezuje sve. Sada smo sa blizancima, Skye (Indya Moore) i Billyjem (Luka Sabbat), koji zajedno prave posljednju vožnju do stana svojih roditelja u Parizu. Mama i tata su nedavno preminuli, a Billy je očistio stan; Skye samo želi još jednom vidjeti stari dom. Listaju kutije starih, rijetko pregledavanih obiteljskih fotografija koje su krasile zidove domova u ranijim epizodama. Sjedaju u praznim sobama i postavljaju pitanja o roditeljima, pitanja na koja nikada neće dobiti odgovore. Njihov dom djelovao je sretnim, ali čak i ovdje izgleda da su se ti ljudi rijetko okupljali i nisu mnogo znali jedni o drugima.

Što je poruka ovog malog filma?

Father Mother Sister Brother je jednostavan, tih film, koji svakodnevno prepoznaje sitnice na način koji može podsjećati na Jarmuschova prethodna remek-djela, poput Patersona (2016) i možda čak i Stranger Than Paradise (1984), iako je mnogo pojednostavljeniji i nepravilan u strukturi. Radi se o osjećaju prolaznosti i nadolazećem oblaku tame nad našim glavama dok ulazimo u srednje godine, o stalnoj brizi za zdravlje i sreću naših starih roditelja, s krivnjom i tugom zbog toga što ih rijetko posjećujemo, te o povezanosti – ili možda nepovezanosti – s braćom i sestrama.

Film nas vraća na vječno pitanje: tko su ili su bili naši roditelji? Jesu li imali stvaran život prije našeg rođenja koji nikada nećemo razumjeti? I hoće li naši životi biti zaboravljeni, nebitni ili zanemareni od strane naše djece? Možda biste kroz film očekivali krizu ili sukob: izljev gnjeva ili strastvenu potrebu za iskrenošću. Ništa od toga se neće dogoditi. Čini se da je riječ o nečemu što je trebalo biti izraženo, a zatim ostavljeno po strani – ideja ili osjećaj – da bi se kasnije ponovno otkrilo kroz godine i desetljeća.

Ono što je sigurno jest da ćete nakon gledanja filma osjetiti snažnu potrebu da nazovete svoje roditelje.