Zbog ovih filmova "plešem" na rubu živaca i istovremeno pamtim recept iz filma jer ću ga sigurno pokušati rekreirati u vlastitoj kuhinji, odmah nakon gledanja.
Tena Razumović Žmara25 veljače, 2024
Filmovi o hrani koji me drže prikovanu za ekran, koji uzrokuju blagu tjeskobu, filmovi gdje s nervozom čekam svaku sljedeću scenu, gdje se napetost može rezati nožem u zraku?
Da, trileri i drame gdje su jela, gdje je hrana jednako važan lik kao i svaki drugi kojeg glumci igraju možda su jedan od zanemarenijih žanrova kada razmišljam o filmovima i hrani, no svakako su jedne od najnapetijih i najuzbudljivijih. Zbog njih “plešem” na rubu živaca i istovremeno pamtim recept iz filma jer ću ga sigurno pokušati rekreirati u vlastitoj kuhinji, odmah nakon gledanja filma. Sjajan je to spoj; napetosti i zadovoljavanja osjetila okusa.
The Menu je film koji je istovremeno drama, triler, horor i komedija, s prevladavajućim faktorima trilera i horora. Film prati Mladi par Margot i Tyler (glume ih Anya Taylor Joy i Nicholas Hoult) koji putuju na otok kako bi večerali u ekskluzivnom restoranu u kojem je chef Slowik (glumi ga Ralph Fiennes) pripremio raskošan jelovnik, uz nekoliko šokantnih (i po život opasnih!) iznenađenja. Sa svakim potezom kuhara i chefa u kuhinji, sa svakim serviranim jelom napetost postaje sve jača i veća.
Dok se The Menu pomalo poigrava sa strepnjama i zebnjama oko hrane, jela, zapravo nam pokazuje kako funkcionira “fine dining” restoran. Istovremeno se ovaj film oslanja se na dugu tradiciju horor filmova o kreativcima, umjetnicima koji su izluđeni zahtjevima kritičara i potrošača te na kraju skrenu s pameti i, u ovom slučaju, postanu zlikovci. U filmu su svi dobri, no Ralph Finnes je odlično utjelovio chefa Slowika i isto tako odlično prikazao kako izgleda “mad scientist” u kuhinji.
Boling Point je film koji donosi užurbanost, nervozu i neurozu profesionalne kuhinje skoro pa u stvaran prostor ispred ekrana! Režiser Philip Barantini vodi gledatelje kroz fascinantno putovanje gurmanske kuhinje, a glumac Stephen Graham je odlično odglumio lik chefa Andyja koji u tih sat i pol filma živi pod neviđenim stresom. Njegovom luksuznom restoranu upravo su oduzete dvije zvjezdice, restoran je krcat rezervacijama zbog blagdana, a njegov bivši mentor, ikona kulinarskog svijeta upravo je ušao u restoran s gastro kritičarem.
Gledajući film samo čekam kada dolazi ta “boiling point”, ta “točka vrenja”, ili možda bolje rečeno u ovom slučaju; “točka pucanja”. Jer cijelo vrijeme sve izgleda kao da će puknuti, raspasti se. Napetost je neizdrživa.
Sitisiri Mongkolsiri režirao je film Hunger. Priča prati Aoy, mladu ženu koja je iz svog svakodnevnog života kuharice u obiteljskoj uličnoj zalogajnici rezanaca otišla u jednu od najboljih kuhinja u Bangkoku, Hunger. Na čelu je chef Paul, diktator koji kontrolira svoju brigadu preciznošću moćnih generala za koje kuha. Dok Aoy dublje ulazi u svijet finih restorana, suočava se s toksičnošću industrije i klijentelom za koju kuha. Toksičnost kao motiv koji se provlači kroz svijet industrije “fine dininga” obrađuje se i u ovom filmu. No nikada dosta dobrih motiva! Posebno onih koji potiču na napeta i uzbudljiva djela kao što je ovaj film.
U filmu glume Bradley Cooper i Sienna Miller. Dovoljan razlog za gledanje. Još kada tome dodamo da Bradley glumi lik propalog chefa koji se vraća zauzeti svoje mjesto ispod kulinaraskog “spotlighta” te usput saznajemo sve o njegovoj emocionalnoj, ljubavnoj i ovisničkoj prtljazi i prošlosti. Na ekranu se odvija jedna uzbudljiva, na momente i komična filmska priča.
Film je osvojio Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Film je danski i ta prepoznatljiva skandinavska estetika provlači se i u ovom filmu. Film je premijeru imao na Cannesu 1987. i odmah je osvojio publiku i kritiku te je 1988. osvojio Oscara. Ovaj film sam otkrila za vrijeme lockdowna jer sam slučajno nabasala na njega tražeći na internetu nešto vezano uz lockdown. Naime ovaj “key word” je toliko specifičan upravo za ovaj film da je možda bolje da ne otkrivam više o filmu. S gledanjem će sve biti jasno. Film nam pokazuje da kada brinemo o tome što jedemo i kada tome posvećujemo više pažnje, s manje možemo postići više!
