7 filmova o ljepoti obične svakodnevice koje stavljamo na must-watch listu ovog vikenda

Prije neki dan sjedim s prijateljicom i pričamo o onom: pazi što želiš – možda ti se i ostvari. Suvremeni svijet supersenzacija i hiperspecijalnosti često nam zamagli pogled, a tek kad se nađemo u njegovom vrtlogu, pomislimo: gdje je sad ljepota jednostavnosti? Onda, eto ti paradoksa – uzmeš jednu nedjelju ispunjenu jednolikom svakodnevicom, i odmah nešto počne žuljati. Spori i ponavljajući rituali postanu dosadni, ako ne i zamorni, a umjesto lakoće postojanja – samo težina pod prstima. Pitanje koje se nameće je: kada ćemo naučiti uživati i onda kada nam ništa nije posebno? Svi smo prvi u dizanju engagementa na TikToku uz videe tipa I almost forgot that this was the whole point, ali kad nam se pruži prilika da jednostavno postojimo – bez velikih ideja i ambicija – padamo na tom testu.

Ovi filmovi istražuju ciklične rutine koje oblikuju naše dane. Neki od njih djeluju beznadno i tjeskobno, ali većina pokušava pronaći utjehu, smisao i ispunjenje u običnoj svakodnevici, te nas pozivaju da prihvatimo živote koje živimo. U redu je ponekad biti besciljan. Disati. Ležati. Raditi male korake. Guštati. Vježbajte to ovog vikenda uz selekciju filmova bez vrtoglavih zapleta (jesmo li spomenuli i snažnu vizualnu estetiku?).

Perfect Days (2023)

Wim Wenders snimio je poemu o rutini kroz lik Hirayame, čovjeka koji svakog dana čisti toalete u Tokiju. Njegova svakodnevica prožeta je jednostavnim ritualima – glazbom na kasetama koju sluša s posebnom pažnjom, drvećem koje fotografira u slobodno vrijeme i tišinom koju nosi poput oklopa. Njegov život možda nije velika priča, ali je precizan, postojan i gotovo meditativan – kao da sve ima smisla upravo zato što se ponavlja. I onda, negdje između brisanja pločica i presvlačenja uniformi, uhvatiš sebe kako plačeš. Od usamljenosti. Tišine. Ili sjećanja da si nekad i ti znao biti sretan. Kroz niz neplaniranih susreta, pred nama se polako otkriva Hirayamina prošlost, u duboko dirljivoj i poetičnoj priči o pronalaženju ljepote u svijetu koji nas tiho, svakodnevno okružuje.

Paterson (2016)

Paterson je vozač autobusa koji piše pjesme. Svakog jutra ustaje u isto vrijeme, doručkuje isti obrok i vozi istu rutu. Njegova supruga sanjari o slavi, dekoriranju doma i promjenama, dok on samo promatra, sluša i bilježi – rečenice koje se skrivaju u običnim razgovorima. Film Jima Jarmuscha ništa nam ne kaže naglas, ali nakon njega sve nekako odjekuje. Kao kad provedeš vrijeme s nekim u tišini, a taj te netko razumije bolje nego itko.

Frances Ha (2012)

Što reći o ovom kultnom filmu? Frances je kaotična, nepretenciozna i nespretna – ali predivno stvarna. New York je brz, njezini prijatelji su korak ispred dok grade svoje živote, a ona još uvijek pokušava stići negdje, iako više nije sigurna kamo točno ide. Sve djeluje kao niz neuspjeha, ali film ne sažalijeva Frances – poziva nas da je gledamo s nježnošću. U njezinim nesigurnim pokušajima i stalnim selidbama krije se ljepota. Crno-bijeli kadrovi dodatno naglašavaju osjećaj da je u redu biti izgubljen, da se život ne svodi samo na velike uspjehe, već i na one sitne trenutke kada, unatoč svemu, nastaviš koračati dalje. Film je posveta svim onim fazama života koje izgledaju kao zastoji, ali nas zapravo oblikuju.

Photo: Courtesy of IFC Films

Boyhood (2014)

Jedan dječak odrasta pred našim očima tijekom punih 12 godina – bez puno pompe, specijalnih efekata ili dramatičnih preokreta. Tu su samo roditelji koji se mijenjaju, dječje sobe koje dobivaju novi izgled, glas koji mutira i lice koje se s vremenom preobražava. I sve je opipljivo – i djetinjstvo, i zbunjenost, i trenuci koje zaboraviš čim se dogode, ali ih kasnije nosiš zauvijek. Film se uvlači pod kožu sa svim fazama fizičkog, emocionalnog i psihičkog odrastanja, koje donosi suočavanje s obitelji, svijetom i vlastitim nesigurnostima. Nemoguće je ne poistovjetiti se s Masonom i jednostavno poželjeti zagrliti ga.

Drive My Car (2021)

Tri sata tišine, vožnje, čekanja. Drive My Car je suptilna, duboko emotivna drama o gubitku, tišini i povezivanju kroz neizgovoreno. Film prati Yūsukea Kafukua, kazališnog redatelja koji, nakon smrti supruge, prihvaća angažman u Hirošimi gdje priprema novu predstavu. Zbog zakonskih propisa, dodijeljena mu je mlada i šutljiva vozačica, Misaki, koja ga svakodnevno vozi u crvenom Saabu. Tijekom tih tihih vožnji, u pažljivo odmjerenim dijalozima i dugim tišinama, između njih se počinje stvarati povjerenje.
Ispostavlja se da oboje nose duboke rane — on iz braka prepunog tajni, ona iz traumatičnog djetinjstva. Ovaj film ne nudi utjehu, ali nudi prostor za tugu. I za pomirenje. Sa sobom, s drugima, s onim što nismo stigli izgovoriti naglas.

Lost in Translation (2003)

Sofia Coppola zna što znači biti usamljen među ljudima. Hotel u Tokiju. Dvoje stranaca – jedno u krizi srednjih godina, drugo u ranim dvadesetima – susreću se u trenutku kada ništa nema oblik. Ni osjećaji, ni odnosi, ni grad kroz čije blještavilo oboje samo lutaju. Sve je mutno, bijelo, hotelski, privremeno. I baš u toj praznini nastaje nešto iskreno. Ne kao ljubavna priča, već kao priznanje: ja te ne razumijem, ali te osjećam. I to ponekad bude dovoljno. Film ne pokušava objasniti sva osjećanja do kraja — mnogo toga ostaje u pogledu, u tišini hodnika i u neizgovorenim rečenicama.

Courtesy of Rex Features

Licorice Pizza (2021)

Onaj osjećaj kada ne znaš točno o čemu je film, ali znaš kako se osjećaš uz njega. Kao kad si imao šesnaest, cijeli dan provodio vani, ništa se posebno nije dogodilo, ali pamtiš svaki kadar. Dvoje mladih ljudi u sedamdesetim godinama u Kaliforniji – voze, padaju, trče, promašuju, pokušavaju. Njihova dinamika stalno se mijenja: jednom su prijatelji, pa rivali, pa nešto između – nikada potpuno definirani, baš kao ni oni sami. Film je razbarušen kao stvarni život – bez jasne strukture, bez velikih poanti, ali pun trenutaka koje bismo svi rado zaustavili. Nije nostalgičan. Samo nježan prema vremenu koje prolazi i ljudima koji ne znaju što žele.