O filmu koji prikazuje kako se nakon traume uči živjeti - razgovarala sam s redateljicom Evom Victor

Something bad happened to Agnes. Rečenica je kojom počinje sinopsis Sorry, Baby, ali i koja lebdi tijekom cijelog filma, bez da se i u jednom trenutku izgovori naglas. Trauma. Ta uporna pukotina u svakodnevici, u udahu, tišini, oklijevanjima, zbog koje nerijetko imamo osjećaj da stojimo u mjestu onda kada svi drugi nastavljaju dalje i brže zaboravljaju nego mi sami. Ono što me je osobito privuklo ovom impresivnom, trostrukom debiju Eve Victor, scenaristice, redateljice i glavne glumice, jest način na koji mijenja uobičajeni pristup pričanju o traumatičnim događajima. Sorry, Baby je o tihom, snažnom trijumfu, o ponovnom pronalaženju oslonca nakon što nam je tlo istrgnuto ispod nogu. Poput otvorenog portreta o tome kako čovjek uči živjeti s nečim preko čega zapravo nikada ne može prijeći, ali u tome ustraje, pritom neočekivano i čudesno duhovito.

Kada se nakon Zagreb Film Festivala nađem s Evom, kažem joj da sam se mogla identificirati s tim osjećajem zaglavljenosti. Postoji neka vrlo opipljiva usamljenost na tom putu iscjeljenja, kada nam se život podijeli na prije i poslije određenog događaja. U filmu, kada Agnes posjeti najbolja prijateljica Lydie, tik pred veliki životni trenutak, ona počinje shvaćati koliko je zapravo bila zaglavljena i polako počinje razmišljati o tome kako da krene naprijed. Znaš, ja sam željela snimiti film o tim godinama koje sam počela nazivati izgubljene godine. Godine u kojima svi oko tebe gledaju na drugu stranu, a ti se krećeš glacijalnom brzinom, pokušavajući ponovno sastaviti svoj život. Ali isto tako, mislim da je to u redu, dio mene razumije da ljudi nastavljaju dalje bez tebe. Lydie odlazi u New York, započinje život, divne stvari joj se događaju. I mislim da je potpuno ispravno da to radi. Ljudi te drže koliko mogu, ali to je na kraju usamljeno putovanje, pokušaj da ponovno složiš svoj život. I to je u redu. Ljudi ulaze i izlaze, mogu ti pomoći da preguraš dan ili da ti ga otežaju. Ali to je taj put, taj proces kada se dogodi nešto što potpuno poremeti tvoju rutinu, tvoj život i tvoje poznavanje sebe, govori mi s nevjerojatnom sviješću i sposobnošću introspekcije, što se jasno ogleda i u njezinu filmu.

Sorry, Baby

A to iscjeljenje, glacijalne brzine kako kaže Eva, nikada nije linearan put, zbog čega je i sam film ispričan u pet različitih vremenskih poglavlja. U jednom trenutku, gotovo euforično misliš da si sve prevladao, u drugom si ponovno na kauču, neutješan. Eva preokreće očekivanja publike o tome kako se minute, sati, dani, pa čak i godine mogu iskriviti i rasuti usred osobne krize. Kako trauma mijenja naš pojam vremena?

Željela sam da ta vremenska poglavlja budu što subjektivnija. Na primjer, scena sa žirijem djeluje kao da traje cijelu godinu, jer je ona u njoj zaglavljena i teško joj je zbog toga. Sljedeće godine njezin je doživljaj malo prazniji. Dakle, sve je ispričano onako kako Agnes osjeća, a njezin doživljaj vremena mijenja se u skladu s njezinim prisustvom, s time što joj se događa i koliko može procesuirati. Liječenje doista nije linearno, ne biva svakoga dana malo bolje. Neke stvari te vrate unazad. Neke te gurnu naprijed. To je potpuno čudan, zastrašujući svijet zbog toga. Ali mislim da je kraj filma zamišljen kao kraj jedne određene faze iscjeljenja, one vrlo unutarnje faze, kada možeš misliti samo o tome što ti treba. Taj epilog označava trenutak kada Agnes prvi put može vidjeti izvan sebe i osjetiti svrhu u tome što je podrška nekom novom životu. I možda, čak i ako se dogodilo nešto strašno, nešto što nikada ne bi željela da joj se dogodi, možda joj je to dalo sposobnost da bude neustrašiva u tome da drži nekoga drugog. Sada malo bolje razumije svijet i može biti empatičnija prema drugima.

Sorry, Baby

Moram se osvrnuti i na sam humor u filmu, trenutak koji mi je bio vrlo blizak jer sam se i sama s najtraumatičnijim situacijama nosila s gotovo ekstremnim humorom. Nečim poput groteske. Izbjegavajući formulu istrage i analize nasilja, film nosi temelje živopisne komedije drame, prolazeći kroz apsurdnosti, zadovoljstva, konfuzije i mogućnosti života mlade žene. Što ona misli, je li taj humor zapravo bunt ili obrambeni mehanizam?

Mislim da je i jedno i drugo. Mislim da se u nekim trenucima humor koristi kao oružje, da vrlo oštro ukaže na nekoga i na licemjerje njegovih postupaka. Doktor je, recimo, primjer nekoga koga film namjerno prikazuje pomalo kao klauna, kako bi se pokazalo da sustav zapravo ne štiti ni Agnes ni Lydie. Isto tako, komedija je čudna. Ima trenutaka u filmu koji nasmiju ljude, a zapravo nisu šale. To je više radost prijateljstva koja je zarazna. I predivno je kad sam u kinu i vidim da publika reagira na to prijateljstvo, jer ta radost je, po meni, čin otpora protiv tragedije situacije. Njihova sposobnost da se drže jedna druge i da budu radosne jedna za drugu, to je način iscjeljenja. I da, ja oduvijek procesuiram svijet kroz prizmu komedije. Tako sam naučila pisati. Moji instinkti uvijek idu prema tome da istaknem čudnost svijeta kroz humor. Dakle, humor je zaista alat.

Sorry, Baby

Definitivno, kažem joj, i mislim da nam prijatelji ponekad mogu biti najbolji terapeuti. Jedan od najdirljivijih dijelova je prijateljstvo između Agnes i Lydie. Eva je jednom rekla i da priča nije tragedija zato što Agnes ima Lydie, koja je sluša. Iz istog razloga Agnes ni u jednom trenutku nije prikazana kao žrtva, niti uranja u patetiku. Misli li da u današnjem vrlo kompliciranom i sve užasnijem svijetu slušanje može biti revolucionarni čin? Uh, to je veliko pitanje. U filmu, time što sluša Agnes, Lydie na mnogo načina spašava njezin život. Sluša je i zatim joj kaže vrlo tešku istinu o onome što je doživjela. Ne znam bi li Agnes došla do toga bez Lydina glasa. Možda bi, ali bi joj trebalo mnogo duže. A Lydina sposobnost da je sasluša i da joj kaže istinu bez straha, to je čin ljubavi. Željela sam da film pokaže primjere ljudi koji drže jedni druge, jednako koliko i onih koji ne drže. Pomislila sam da je ovo hommage svim onim prijateljicama koje pažljivo biraju ton, ali ne rade kompromise kada nas treba suočiti s istinom, i hvala im na tome. I da odgovorim na pitanje, nadam se da će netko tko gleda film, a nađe se u situaciji da treba nekoga saslušati na taj način, znati to učiniti, dodaje Eva.

Sorry, Baby

Koja je najvažnija lekcija koju je naučila tijekom rada na ovom filmu, od pisanja do izvedbe? Mislim da je velika lekcija za mene bila osloniti se na zajednicu, na suradnike. Kada im je stalo do filma, film postaje zajednički. I to je golemo olakšanje, napisati nešto tako privatno, a zatim gledati ljude kako ulaze i oblikuju ga na svoj način, dajući mu dio svoje osobnosti. To je ogromna radost. A ja sam netko tko obično ne traži pomoć. Po prirodi sam sklona povući se u sebe i tražiti rješenja u sebi, no iskustvo rada na ovom filmu pokazalo mi je da smo tu jedni za druge. Da su oni bili tu da drže mene, a ja da držim njih. I to mijenja čovjeka. To te nauči da možeš pozvati nekoga i reći: treba mi pomoć. A to nije moj tipičan način funkcioniranja. Nije moj psihološki obrazac. Tako da je ovo bilo dobro iskustvo, skok u nepoznato i duboko, ali s ljudima. I možda je upravo to poruka za kraj, da u svijetu u kojem odjekuje jeka otuđenosti ne zaboravimo da se sve može preživjeti s nekim bliskim pored sebe.