Pogledala sam film koji je srpski kandidat za Oscara – o otporu čovjeka prema korporacijama koje zemlju pretvaraju u pustoš

Niz eksplozija odjekuje rudnikom. Promjena kadra. Stariji muškarac svira harmoniku. Kontradikcija razorne i stvaralačke ljudske prirode. (Ne) možeš okrenuti glavu. Sustići će te, pokucat će i na tvoja vrata, prije ili kasnije. Već u prvih nekoliko kadrova jasno je da film Sunce nikad više, srpski kandidat za Oscara, govori o pojedincu koji se suprotstavlja golemoj korporaciji čije djelovanje prijeti nepovratnom uništenju prirode i njegova doma. U toj potresnoj atmosferi, najpotresnije je to što je film utemeljen na stvarnim događajima. Redatelj David Jovanović, inspiriran vlastitim djetinjstvom i ljetima provedenima u bosanskom rudarskom selu, kao i obradom pjesme The Ballad of Hollis Brown u verziji Davida Lyncha, stvara film koji na autentičan način povezuje realistični duh jugoslavenskog Crnog vala s fantastičnim elementima. A te nevidljive, mistične niti kao da se zapliću i raspliću oko naših udova, stežući, pritiskajući, žuljajući sve naše nemire.

Radnja filma, u kojem glavnu ulogu tumači Dušan Jović, odvija se u selu Krivelj pokraj Bora, gdje rudnici rade i šire se tik uz naselja. Neki mještani prihvaćaju ponudu da prodaju svoju zemlju i napuste je kako bi pobjegli od zagađenja i podrhtavanja koje izazivaju eksplozije. Vid je tvrdoglav i načelan čovjek koji odbija prihvatiti da se njegov način života polako gasi, dah po dah. Dule (Rastko Racić) na oca gleda s divljenjem. Zajedno rade na izgradnji staklenika: za Vida, to je čin prkosa i otpora nadolazećem uništenju (ali biti u pravu ne znači i biti pobjednik); za Duleta, to je utočište mašte. Za jednoga je snaga u ustrajnosti, za drugoga u sanjarenju. Za beznadnu majku Adu (Nataša Marković) predaja može biti jednako snažna – osobito kad je riječ o opstanku obitelji.

Photo: Pointless Films

Ono što je nužno istaknuti jest da je priča o teškoj ljudskoj sudbini suočenoj s prisilnim iseljavanjem i devastacijom prirode dočarana jedinstvenim vizualnim jezikom – nevidljivi slojevi ove priče otkrivaju se kroz simbole, zvuk i sliku. David pažljivo gradi svoj film kroz spore, duge, elegantne pauze koje običnom daju gotovo magično značenje: kiša koja udara o cigle, rušenje kuće, grane drveta što se njišu pod sivim nebom, tihi, harmonični prizori u potpunom kontrastu s pustoši koja ih okružuje. Rudnici i život u rudarskim selima djeluju nestvarno, poput napuštenih planeta bez života. Svakodnevne eksplozije, urušene kuće, crna voda, uvelo bilje, bolesni ljudi, ništa od toga ne djeluje stvarno, a zapravo jest. Ne postoji granica između stvarnosti i fantazije, jer je to jednostavno dio svakodnevice. Toliko je nepojmljivo da je jedini način da se razumije taj da se smjesti u sferu fantazije, ističe sam redatelj.

Sve je u dualnosti, između čuda i očaja, nade i beznađa. Film je, nesumnjivo, mogao trajati i kraće, ali bi se time izgubio taj iscrpljujući osjećaj težine i neizvjesnosti. Redatelj nam ostavlja prostor da uđemo u film i doživimo ga iz vlastite perspektive. A na kraju, nedvojbeno, on je duboko, snažno i suštinski ljudski, ponekad grub, ponekad poetičan – dok brani čast ustrajnosti i integriteta u trenutku kada se svijet urušava.

Photo: Pointless Films

U stvarnosti, debitantski film (diplomski rad) Sunce nikad više Davida Jovanovića priča je o mladom uspjehu, uz skromna sredstva prikupljena putem kampanja za grupno financiranje, redatelj je uspio realizirati zahtjevan projekt i inspirirati glumačku i tehničku ekipu da u potpunosti ulože sebe u njegovu viziju. Glumačku postavu čine Dušan Jović, Rastko Racić, Nataša Marković, Radovan Miljanić, Joakim Tasić i Svetozar Cvetković u ulozi Boga, kao i lokalni statisti, dok glazba Nemanje Mosurovića i zvučni dizajn Antonija Andrića savršeno prate vizualni ton filma. Umjetnost montaže potpisuju sam redatelj, zatim Branislava Stefanović i Mina Petrović, a koscenarist Đorđe Kosić dopisuje njegovu naraciju.

Svjetska premijera filma održana je krajem prošle godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Talinu, a srpska na 30. Festivalu autorskog filma (nagrada Vjeruj u sebe, u okviru selekcije Hrabri Balkan, pripala je direktoru fotografije Mladenu Teofiloviću i koloristu filma Nikoli Marinkoviću). U produkciji kuće Pointless Films i Fakulteta dramskih umetnosti, film je ovjenčan i nizom priznanja u inozemstvu, među kojima su nagrada studentskog žirija na festivalu L’Europe autour de l’Europe u Parizu, počasno priznanje u selekciji Glocal Images na festivalu Cyprus Film Days, kao i nagrada za najboljeg debitanta redatelju Davidu Jovanoviću na Prvom balkanskom festivalu filmske režije.

Photo: Pointless Films

Sada je ovaj autentični debitantski film i srpski kandidat za 98. dodjelu Oscara. U obrazloženju ove odluke navodi se da se ističe kao autorsko ostvarenje sa suvremenom i univerzalnom temom stradanja ljudi i prirode zbog pohlepe i moći multinacionalnih kompanija, dok je poetski naturalizam pridonio njegovoj koherentnosti i komunikaciji sa širom, globalnom publikom.