Filmske zvijezde postaju besmrtne. Revolucionarna filmska tehnologija je tu

Sjećate li se doba kada je jedan lik u filmu ili seriji kroz život glumilo više glumaca? Mlađe i starije verzije jednog te istog lika? Kada smo uspoređivali sličnosti između glumaca i bili iskreno ugodno iznenađeni jer je casting bio nepogrešiv? Ne, ne sjećate se ili tako nešto zvuči poznato? To je zato što zadnjih godina, možda i koje desetljeće, svjedočimo jednom posebnom tehnološkom trendu AI-Generated De-Aging.

U filmu Here koji nam dolazi na jesen u kina, gledat ćemo Toma Hanksa i Robin Wright kao tinejdžere. Radnja filma smještena je u daleku budućnost, daleku prošlost i sva vremena između. Film skače kroz povijest jednog prostora, viđenu s jedne točke gledišta tijekom mnogo tisuća godina. Ipak, veći dio je o desetljećima kada je to područje dio američke kuće u vlasništvu para koje glume Tom Hanks i Robin Wright. Ovdje redatelj Robert Zemeckis igra prilično pametno i proračunato. Publika je, naravno, znatiželjna vidjeti kultni ljubavni par iz filma Forrest Gump, opet zajedno na velikom platnu. Jasno je da igra na kartu nostalgije. Zašto i ne bi? Forrest Gump je sada već jedan od klasika Hollywooda, a Tom Hanks i Robin Wright su glumačke legende. Trailer filma je mnoge iznenadio jer su u njemu prvenstveno vidjeli Toma Hanksa, koji je sada u kasnim šezdesetima, kao – mladića. Gledajući ga nisam se mogla oteti dojmu da gledam u Toma Hanksa iz na primjer, 1988., Toma Hanksa koji je glumio u filmovima Big, Turner & Hooch ili Joe Versus the Volcano. Kovrčava gusta kosa, zaglađeno, mlado lice, čak i glas… sve je bilo mlađe nekih četrdesetak godina!

Photo: Here

Robertu Zemeckisu nije strano korištenje ovakve tehnologije kako bi snimio film. Zato niti ne iznenađuje njegovo partnerstvo s AI kompanijom Metaphysic s kojom je kreirao i koristio alat Metaphysic Live s pomoću kojeg je pomladio svoje glumce. Fotorealistične promjene lica, izuzetno visoke razlučivosti, te uklanjanje efekta starenja rezultiralo je filmom koji nije imao potrebu za dodatnim ili ikakvim vizualnim efektima, tj. VFX-om. Kada se odlučio snimiti film Here u startu je znao da mijenjanje glumaca ili pomlađivanje glumaca uz pomoć make-upa, frizure i protetike, jednostavno ne bi upalilo. Da, film Here prikazat će kako su nekoć izgledali Tom Hanks i Robin Wright – sada. Film koji je odlučio snimiti donosi jednu specifičnu, zanimljivu priču, a koja se odvija u jednoj prostoriji, s jednim te istim glumcima, kroz veliki vremenski period. Glumce je jednostavno morao pomladiti i to na najneprimjetniji mogući način. Najveće umijeće, najtalentiranijeg make-up & hair artista tu jednostavno nije bilo dovoljno dobro. Njegove potrebe su nadilazile ljudske mogućnosti i sposobnosti. Morao je iz analognog u potpunosti prijeći u digitalno, virtualno, u AI. Njemu je trebala posebna tehnologija kako bi realizirao u potpunosti neprimjetno prelaženje lika iz jedne životne dobi u drugu; izazovniju i mlađu. VX supervizor na filmu Kevin Baillie je, na novinskoj konferenciji koju su zajedno održali prilikom najavljivanja filma i tehnologije, kazao da integracija AI generiranog sadržaja, a koji su oni uspjeli razviti, u snimke i kadrove, otvara nove mogućnosti i puteve razvoja i za režisera, i za glumce. Glumci u tom slučaju tehnologiju koriste kao ogledalo mladosti gdje testiraju glumačke sposobnosti i mogućnosti mlađih verzija sebe, samo u stvarnom vremenu.

Ovo može zvučati kao da nas netko zafrkava, ali tehnologija je toliko napredovala da ćemo u budućnosti gledati savršeno ispeglane, realistične glumce svoje starije dobi, kako glume likove od prije dvadeset, trideset, četrdeset godina. Koliko god me intrigiraju takvi tehnološki napreci, toliko mi se čini da će nam oduzeti čar promatranja jednog sjajnog castinga. Veliko je i tankoćutno umijeće birati više glumaca za jednu te istu ulogu, u istom filmu. Casting direktor je ovdje psiholog, sociolog i antropolog. Ne moram niti isticati koliko je bitna pozornost ka detaljima i prepoznavanje onih sitnih, minucioznih karakternih osobina i gesti, a koje su glumci koristili prilikom kreiranja lika.

Photo: Indiana Jones and the Dial of Destiny

No sjetimo se: prije samo osamnaest godina smo s podsmjehom gledali Iana McKellena i Sir Patricka Stewarta kako su pomlađeni u filmu X-Men: The Last Stand. A gdje je tehnologija sada? Nije mi više ništa smiješno, već me istovremeno fascinira i – uznemiruje. Filmovi The Curious Case of Benjamin Button iz 2008. i Tron: Legacy iz 2010. sramežljivo su uveli tehnologiju u svoju produkciju da bi zadnjih pet godina tehnologija doživjela procvat. Samuel L. Jackson u filmu Captain Marvel je možda najviše bio pomlađen, Avengers: Endgame te Al Pachino i Robert De Niro u filmu The Irishman pokazuju ozbiljnije koketiranje s tehnologijom, ali tek je prošlogodišnji Indiana Jones and the Dial of Destiny uzbudio publiku, kritiku i filmaše. Indiana Jones i njegovo sukobljavanje s nacistima u sceni iz 1944. pokazala je sadašnjeg Harrisona Forda u jednom posve drugačijem svjetlu, onome iz prošlosti, onoga kojeg smo gledali prije četrdesetak godina. Podsjetili smo se na Harrisona Forda iz 1980-ih i stvarno imali osjećaj da putujemo kroz vrijeme. Koliko me tehnologija fascinira, nekako sve više, barem za sada, naginjem varijanti Rivera Phoenixa iz filma Indiana Jones and the Last Crusade iz 1988., kada je glumio mladog Indyja, nego pomlađenom Harrisonu Fordu. Nekako je prirodnije. A i pokazuje vještinu castinga.

Istražujući tehnologiju i sve što je Zemeckis pokrenuo u partnerstvu s AI kompanijom, morala sam se zapitati, koliko će vremena proći prije nego ovakvo pomlađivanje postane toliko uobičajeno koliko je korištenje make-upa? Čini mi se jako malo vremena. S jedne strane je tehnologija zapanjujuća i fascinantna, s druge uznemirujuća. Da, sada bi mi svi tech geekovi mogli prigovoriti i jasno i glasno prozivati strah kao osnovu kočenja napretka, no što ako će stariji glumci tako nastaviti glumiti i mlađe uloge, a ne samo one pomlađene za potrebe tog određenog filma? Hoće li to naštetiti novim, mladim kolegama koji tek nastupaju na scenu i tržište rada? Što ako i kada sami glumci više neće biti potrebni, već će ih zamijeniti njihovi digitalni dvojnici? Ta pitanja meni djeluju zastrašujuće. I ne samo kada su u pitanju osobe, glumci, profesionalci, već kada je u pitanju umjetnost kao takva. Koliko tehnologija ima neograničeno mnogo mogućnosti sada i koliko je njezina budućnost bezgranično razgranata u svim smjerovima djelovanja, toliko mi se čini ograničavajuća za umjetnost i individualno stvaranje.