Pogledala sam bosanskohercegovačkog kandidata za Oscara, dokumentarni film o jugoslovenskom velikanu

Prije nekoliko dana na društvenim sam mrežama vidjela isječak iz filma Office Space s Jennifer Aniston, u kojem joj Ron Livingston govori kako je odlučio da više jednostavno neće ići na posao. Nema neki konkretan razlog za to, jednostavno mu se više ne ide. Moja početna reakcija bila je odbojnost prema tom liku koji mi se činio lijenim i drskim, ali zastavši na trenutak, shvatila sam da je možda problem u meni. Zašto bi on uopće morao nastaviti raditi kao još jedan u nizu zaposlenika velike korporacije, ako osjeća toliku odbojnost prema tome? Kada smo stvorili društvo u kojem moramo imati uredski posao koji nam isisava sav život, za dobrobit nekog šefa za čiju dobrobit radimo, a ne znamo ni kako izgleda? Razmišljajući o tome, osjetila sam se kao da se kapitalizam uvukao u svaku poru mog bića i da odmah moram pod hladan tuš kako bih sprala ta iscrpljujuća uvjerenja. Upravo zato rekla bih da sam film Blum – Gospodari svoje budućnosti, bosanskohercegovačkog kandidata za Oscara, pogledala u pravom trenutku.

Povezano: Pogledala sam hrvatskog kandidata za Oscara – najgledaniji dokumentarni film u posljednjih 30 godina

“U današnjoj krizi kapitalizma, pitamo se što su naše alternative. Ovo je priča o Emeriku Blumu i ljudima koji su stvorili i živjeli alternativu,” riječi su kojima počinje ovaj dokumentarni film. Uvod koji, osim što unosi dozu intrige, također i vrlo lijepo sumira poantu cijelog filma. Redateljica Jasmila Žbanić donosi još jedan društveno angažirani film, ovaj put kao komentar na tržište rada i manjkavosti organizacijskih politika.

Emerik Blum rođen je u Sarajevu 1911. godine, u gradu u koji se vratio nakon školovanja u Pragu. Diplomirao je elektrotehniku, a zajedno s drugim jugoslavenskim velikanima poput Meše Selimovića i Voje Dimitrijevića osnovao je Collegium Artisticum, koji i danas važi za jednu od najznačajnijih kulturnih institucija u Sarajevu. Nakon izrazito teških iskustava u Drugom svjetskom ratu, u kojem je preživio zarobljeništvo u logoru, Blum se vraća u rodni grad. Bio je jedan od osnivača poduzeća Elektroprojekt 1951. godine, iz kojeg se kasnije razvio regionalni gigant Energoinvest, koji je u središtu ovog filma. Energoinvest se bavio projektiranjem hidro i termoenergetskih objekata diljem bivše SFR Jugoslavije, a, kako doznajemo u filmu, kasnije i širom svijeta. Film prikazuje razvoj i put prema nevjerojatnom uspjehu kompanije, ističući Bluma kao čovjeka koji je uveo poseban sustav i duboko cijenio sve svoje radnike.

“Želim imati ulogu u razvoju društva, direktno u zajednici u kojoj živim. Čovjek živi i ne želi samo biti slobodan, već želi biti gospodar svoje budućnosti.”

Courtesy of Deblokada

Kako doznajemo iz izjava radnika koji su sudjelovali u ovom dokumentarcu, Blum je bio strog, ali pravedan, ambiciozan, ali pošten. Hijerarhija je na radnom mjestu postojala, no ne i kada su bili u pitanju ljudi. Za sve nas koji smo odrasli u državama bivše Jugoslavije, takav opis radnog mjesta ne zvuči osobito neobično, ponajprije zato što još uvijek postoje živi svjedoci koji su nam pričali o svojim iskustvima rada u sličnim, socijalističkim poduzećima, a mnogi i danas žive u stanovima koje su im upravo ta poduzeća osigurala. Međutim, koliko god to nama djelovalo logično, jugoslavenski socijalizam nije poznat cijelom svijetu. Štoviše, njegov je koncept mnogima teško razumljiv. Kako film ističe, ideja kombiniranja komunističkih načela i privatnog vlasništva strancima nije bila jasna ni u vrijeme kada je Energoinvest bio na svom vrhuncu i provodio projekte diljem svijeta. Upravo ta orijentiranost na radnike često je kompaniji stvarala poteškoće na globalnoj razini, no Blum je bio poduzetnik koji je znao kako nadmudriti stereotipe. Njegov pogled na svijet bio je toliko različit od kapitalističkog da bi se, čini mi se, današnji svjetski milijarderi vjerojatno onesvijestili kad bi čuli za njegova načela.

Blumov primarni cilj na poziciji direktora Energoinvesta nije bilo stvaranje profita niti osobno bogaćenje, već postizanje napretka koji bi koristio svima – ne samo tvrtki i nekolicini ljudi na najvišim pozicijama, nego i gradu, državi i društvu u cjelini. Najintrigantnije, a u današnje vrijeme možda i najšokantnije u cijeloj toj priči jest to što mu je to doista pošlo za rukom. Blum je izgradio uspješnu tvrtku ne na leđima „običnih“ radnika, već zajedno s njima, pokazujući pritom osobinu koja je u današnjem, kapitalom vođenom svijetu postala prava rijetkost – ljudskost. Jasmila Žbanić, iznoseći njegovu priču na svjetlo dana, snažno zastupa uvjerenje da je uz znanje i volju moguće postići izvanredne stvari bez iskorištavanja ikoga. Blumovom uspjehu, međutim, ne svjedoče samo brojke i projekti koje je Energoinvest ostvario preko oceana, već i svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali, trajno zabilježena ovim filmom. Među njima je i njegova unuka, koja, sasvim prirodno, s mnogo ljubavi govori o svom djedu, ali i brojni radnici Energoinvesta koji danas vjerojatno ne bi imali nikakav kontakt s direktorom, a tada su s njim imali stvaran odnos. Posebno me dirnulo to što se, više od četrdeset godina nakon njegove smrti, radnici i dalje s nostalgijom prisjećaju njegovih riječi, onih kojima ih je znao motivirati i potaknuti u njihovu radu i životu.

Premda nekome tko je odrastao na našim prostorima Blum – Gospodari svoje budućnosti na prvi pogled može djelovati kao još jedan u nizu filmova koji veličaju bivšu državu, ako promotrimo širu sliku – Jugoslaviju i Bosnu i Hercegovinu u globalnom kontekstu – za ovakav film ne samo da ima mjesta na svjetskoj filmskoj karti, nego je i prijeko potreban. Ne samo kao podsjetnik i dokaz nekadašnjih uspjeha naših naroda, već i kao opomena da stvari mogu izgledati drukčije; da ni kapitalizam ni komunizam ne moraju biti apsolutni, nego da postoji način za drugačiju, i u mnogočemu bolju, društvenu organizaciju. Ne zato što smo mi otkrili neku strogo čuvanu tajnu savršenog postojanja, već kao blagi poticaj u pravom, ili barem u nekom drugačijem smjeru.