Filip Koludrović: Sloboda bez granica u deset godina stvaralaštva

Filipa Koludrovića pratim već godinama. Njegov specifičan stil fotografiranja mode privukao mi je pažnju mnogo prije nego što smo se profesionalno sreli. Nije mala stvar osvojiti British Fashion Award ili kreirati fotoknjigu koja broji 700 fotografija Amerike, a da pritom nikada nisi kročio na američko tlo – da, tu mislim na njegov projekt I Have Never Been to America, gdje je AI postao njegov suputnik na imaginarnom putovanju.

Trenutak kada je Filip prestao biti kreativac kojeg pratim izdaleka, već kolega s kojim ću surađivati, dogodio se prije točno godinu dana. I tad me u potpunosti razoružao. Bilo je to snimanje za intervju s Jasmilom Žbanić, kada mi je postalo sasvim jasno – taj kreativac ne gleda svijet samo kroz objektiv, već kroz prizmu umjetnosti, kulture i suptilnog humora. Otkad smo postali kolege u Vogue Adria timu, dodatno sam se uvjerila koliko je Filip zapravo svestran i nepredvidiv. Njegove fotografije nikada nisu samo fotografije – one su mikrosvjetovi, vizualne priče koje hvataju trenutak, a istovremeno ga dekodiraju i redefiniraju.

Filip Koludrović: Memoria

Sada, kada priprema izložbu Memoria u riječkoj galeriji Kortil, osjećam da svjedočim nečemu velikom. Ovo nije samo retrospektiva njegovog desetogodišnjeg stvaralaštva; ovo je dokaz koliko je njegova vizija fluidna, kako spaja analogno i digitalno, kako znači biti istovremeno autentičan i inovativan. Filip se ne boji eksperimentirati – bilo da je to fotografija s mobitelom, sa analognim aparatom, najnovijom, suvremenom hi-tech opremom ili igra s umjetnom inteligencijom koja dovodi do potpuno novih dimenzija vizualnog izraza.

Dakle, ako još niste imali priliku upoznati Koludrovićev svijet, Memoria je vaša karta u prvi red. A sad, idemo dublje u priču – Filip priča, ja zapisujem. “Izložba se zove Memoria i zapravo je postavljena kao neki train of thought. Izvađena je cijela arhiva, napravljena selekcija i napravljena je dekonstrukcija kroz vrijeme. Radovi nisu izabrani kronološki, niti ideološki, već prema osjećaju. Ima tu svega, povezanoga. I editorijala, osobnih radova, rad iz npr. 2016. pored kojeg je slika iz 2010. No sve ima smisla, povezuje ih pamćenje, memoria”, objašnjava mi odmah Filip o čemu se radi. U njegovom stilu, sve ima smisla i reda, iako ne postoji pravocrno, linearno kretanje kroz radove i izložbu. Niti tematski, niti kronološki. Filip se ulovio nezahvalnog posla, no ne sumnjam da je radovima dao nov, možda čak interesantniji dio sa svojim potezima. Naime, on je sam, sa suradnicima, napravio selekciju.

Uzeo je svoju arhivu, razbio ju je na komadiće i od tih komadića sastavio nešto novo. “Dosta je čudan taj proces autovalorizacije. Teško je ne biti subjektivan. Uz rad vežem i situacije, emocije, sjećanja. Pamtim kakav je dan bio kada sam nešto snimio, kako su se ljudi ponašali, kakvo je bilo vrijeme, je li bilo hladno, na primjer. Sve to utječe na moj dojam, moju percepciju rada.” Zaključujem pričajući s njime da je bilo teško distancirati se. No Filip svoju subjektivnost upotrebljava kao asset, kao nešto pozitivno. Jer, budimo realni, biti subjektivan tijekom ocjenjivanja, uglavnom ne izađe na dobro. Što god ili tko god da se ocjenjuje. Filip ne živi i ne stvara u crno-bijelom odnosu, kod njega stvari nisu binarne, fluidan je, promjenjiv, povezan s drugima i okolinom, on se stapa, odlazi dalje, pa se vraća, stvara nešto novo iz starog. Nema granica i nije vezan ni za što. Njegovi radovi, bilo umjetnički, ili komercijalni, su potpuna sloboda. “Kompletnu, cijelu selekciju nisam sam finiširao, ipak su tu bile Ivana iz Galerije Kortil i Marita, ali da, tu je bio kostur koji sam zadao, desile su se tu neke izmjene u hodu, ali zanimljivo mi je čuti druge perspektive. Kada si sam sa svojim radom, jedan na jedan, sve što se dešava oko njega, ponekad do mene niti ne dođe, kao da je tu, ali nije. Zanimljivo mi je gledat reinterpretacije. Kada se radi o vlastitom radu, subjektivnost je neizbježna.”

Iako je mlad i ispred njega su desetljeća i desetljeća rada zanimalo me je je li ikada razmišljao o promjeni karijere, nekako mislim da to ne bi bilo nezamislivo s obzirom na njegov svestrani karakter i bogatstvo interesa. “Ne, nisam, ovo sve kreativno što radim, to je to, to je moj poziv”, odlučno i jasno je kazao i nastavio: “A ako bih morao birati između umjetničkog i bilo čega drugog, uvijek bih odabrao umjetnost.”

Memoria se za javnost otvara 31. siječnja u Galeriji Kortil u Rijeci, što je prilično znakovito. Filip radi po cijelome svijetu, živi na nekoliko adresa. Razgovor smo vodili netom nakon njegovog slijetanja iz Pariza, posljednje stanice s povratka iz Dubaija, kada zbog posla pričamo putem videocalla često je u Beogradu… Tako da je na neki način pomalo i sentimentalno što je njegova (subjektivna) izložba Memoria upravo tamo gdje je sve počelo, u njegovom rodnom gradu Rijeci.